Ucjene i prijetnje u Turskoj: Postizborno izazivanje haosa

Prijetnje izvođenjem mase na ulicu, prijetnje izbornoj komisiji koja radi svoju dužnost, te uopće podizanje napetosti vraća nas na pitanje o eventualnoj namjeri da krađa bude očigledna kako bi se obrtanjem situacije naglavačke i AKP-ovo traženje da se legalnim i legitimnim putem glasovi pošteno izbroje to predstavilo kao pokušaj uzurpacije, što bi bio dovoljan povod da se pokuša “Gezi park 2.0”

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Što se duže posmatraju preliminarni rezultati lokalnih izbora u Turskoj, posebno u Istanbulu, oni su (rezultati) sve besmisleniji. Ljudi su skloni previđanju očiglednog. Iako nema (mnogo) smisla u tome da Partija pravde i razvoja (AKP) osvoji (ogromnu) većinu općina, a istovremeno izgubi gradonačelničke izbore, ta mogućnost teorijski postoji i ko god je manipulirao izbornim rezultatima igrao je upravo na tu mogućnost. Problem je da se manipulant preigrao. Pitanje da li je to preigravanje, zapravo, namjerno nije uopće blesavo, kako se možda na prvi pogled može učiniti.

U tekstu iz prethodnog broja Stava spomenuo sam “greške” u tabuliranju rezultata koje su se dogodile između glasačke kutije i izvještaja s glasačkog mjesta. Iako veoma bitne, ispostavit će se da su te greške, bar kada je Istanbul u pitanju, samo jedan od elemenata “organiziranih neregularnosti”, kako ih je nazvao zamjenik predsjednika AKP-a Ali İhsan Yavuz. Vrlo je moguće da su te “greške” u tabuliranju rezultata ustvari najbenignija stvar glede (pokušaja) izborne prevare i najlakše za ispraviti – jednostavnim ponovnim prebrojavanjem glasova. Naravno, greške se dešavaju i ponekad su komične – poput slučaja nezavisnog kandidata za gradonačelnika Antalije Bekira Karadaşa, kojem je dodijeljeno nula glasova iz glasačke kutije u koju je lično ubacio glas (nepotrebno reći, za sebe).

Protekla sedmica mogla bi se okarakterizirati kao bitka AKP partije za ponovno prebrojavanje glasova, s jedne strane, i zahtjevi Republikanske narodne partije (CHP), njihovog kandidata Ekrema İmamoğlua i njihovih satelitskih saveznika, za dodjelom mandata gradonačelnika Istanbula prije nego što se iscrpe svi mehanizmi za žalbe, odnosno prije objavljivanja zvaničnih rezultata. Ništa nije prirodnije da se u slučaju spornih izbora legalnim putevima traži način da se rezultati potvrde na ovaj ili onaj način. Nije demokratski bježati od takve potvrde, pa čak i ako ona podrazumijeva ponavljanje izbora, koje za sada, zbog mnogo dezinformacija koje lete okolo, niko ne traži. Međutim, CHP bježi od ponovnog prebrojavanja i ponaša se kao neko ko bi da što prije uz galamu i prijetnje pobjegne s plijenom.

PRIJETNJAMA PROTIV ŽALBI

Pritom ima “neobične” (uobičajene) saveznike u stranim medijima i među stranim zvaničnicima koji se usuđuju zahtijevati priznanje nezvaničnih izbornih rezultata u Istanbulu – nešto što im kod kuće ne bi palo napamet. EU pomalo prednjači u tome, ali kad je o “prednjačenju” riječ, podsjetio bih da je EU onomad, marta 2012. godine, objavila zvaničnu čestitku Tomislavu Nikoliću za izbor na funkciju predsjednika Srbije nekoliko sati prije nego što su se biračka mjesta zatvorila. Posebno je “simpatična” Anne Hidalgo, gradonačelnica Pariza, koja je naprasno na Twitteru progovorila turski jezik, čestitajući isključivo CHP kolegama. Čovjek bi pomislio da gospođa ima viška vremena.

No, vratimo se prebrojavanju i bježanju od novog brojanja. Ponovno prebrojavanje u nekim očigledno spornim (sporne su sve) općinama počelo je po odlukama općinskih izbornih komisija već 2. aprila. Međutim, izborna komisija provincije Istanbul nezakonito zaustavlja ponovno brojanje glasova na zahtjev CHP-a kasnije uvečer tog dana. To je bio blatantan čin bezakonja, jer provincijska izborna komisija nema na to prava. Prebrojavanje je nastavljeno sljedećeg dana, kada je tu odluku poništila Visoka izborna komisija (YSK).

Pošto i na tom polju ima dosta magle i dezinformacija u opticaju, mora se biti precizan – nije riječ o ponovnom prebrojavanju u svim općinama. Do momenta dok ovo pišem (sitni sati utorak, 9. april) ponovno su se prebrojavali glasovi u svega četiri istanbulske općine i prekontrolirali i prebrojani nevažeći listići. To je jedva šest ili, da budem precizan, 5,9% ukupnih istanbulskih glasova. I? Šta se desilo tokom nedjelje prebrojavanja tih, hajde da zaokružimo, 6% glasova? Razlika u glasovima između vodećeg kandidata Nacionalnog saveza – CHP i Dobre partije (İP) – Ekrema İmamoğlua i kandidata Narodnog saveza – AKP i Partije nacionalističke akcije (MHP), plus u slučaju Istanbula Velika partija unije (BBP) – Binalija Yıldırıma, pala je s 21.462 (izvor YSK) ili 29.000 (izvor CHP) na manje od 15.000.

Sasvim je svejedno da li će se za parametar uzeti CHP-ovih 29.000 ili YSK-ovih 21.500, na uzorku od 6% pokazano je suviše mnogo “grešaka” u tabuliranju glasova da bi bilo ko normalan mogao priznati taj rezultat. I ne treba biti veliki matematičar da se vidi da je, ako bi se ponovno prebrojavanje desilo na cijeloj teritoriji Istanbula, drugačiji rezultat više nego moguć. No, to ne sprečava CHP partijske kerbere, poput Ozgüra Özela, da daju izjave: “Svaki glas treba da bude prebrojan”, sve spominjući njihovu “čast”. Niko od tih “časnih” CHP zvaničnika nema objašnjenja kako je njihovom kandidatu upisano toliko viška glasova, ali znaju da su to njegovi glasovi. Četvrtog aprila narečeni je pokazao “čast” izjavom BBC-ju da je CHP pobijedio s 15.000 glasova razlike. Ček’, ček’… Nije li početna tvrdnja bila 29.000? I da li će “časne izjave” CHP zvaničnika pratiti topljenje te prednosti kako se glasovi budu ponovo brojali?

Pa, ne, neće. Jer su istovremeno s ponovnim prebrojavanjem počele provokacije i prijetnje. Istog tog 2. aprila, pretjerano se znojeći, Ekrem İmamoğlu se nad grobom oca nacije lažno potpisao kao “gradonačelnik Istanbula” u knjigu počasnih gostiju. Nije mali apsurd da oni kojima je to mjesto sveto hem naprave politički teatar, hem slažu tako masno na “svetom mjestu”, a skandal je svakako velik. Lider MHP-a Devlet Bahçeli prvi je koji je oštro protestirao zbog te provokacije, predloživši Ministarstvu odbrane, koje je zaduženo za Anıtkabir, da jednostavno iscijepa tu stranicu iz knjige, što je nakon izvjesnog vremena i učinjeno.

SVE JE U RUKAMA IZBORNE KOMISIJE

Što se prijetnji tiče, visoki zvaničnik CHP-a Faik Öztrak bio je najeksplicitniji kada je poručio Visokoj izbornoj komisiji da će biti odgovorna za haos koji će uslijediti (ako se İmamoğluu promptno ne dodijeli mandat). No, prijetnje lete na sve strane i u svim pravcima. U ponedjeljak, 8. aprila, fini, uljudni, pun ljubavi prema svima, İmamoğlu je prijetio medijima, odnosno vlasnicima CNN-Türka, NTV-a i Habertürka zbog toga što je u tim medijima navodno zapostavljen. Apsurdno je da su neke novinarske perjanice upravo tih kuća toliko navijački radile za njega da se čovjek mora zapitati šta mu je.

Prijetnje izvođenjem mase na ulicu, prijetnje izbornoj komisiji koja radi svoju dužnost, te uopće podizanje napetosti, vraća nas na pitanje o eventualnoj namjeri da krađa bude očigledna kako bi se obrtanjem situacije naglavačke i AKP-ovo traženje da se legalnim i legitimnim putem glasovi pošteno izbroje to predstavilo kao pokušaj uzurpacije, što bi bio dovoljan povod da se pokuša “Gezi park 2.0”.

Odavde to izgleda jasno kao dan i, kada se zagrebe ispod površine tog finog, uljudnog kandidata İmamoğlua, vidi se da je on iz sve snage bio aktivista tokom Gezi park protesta (čitaj: pokušaja državnog udara) i da je tvitovima iz Bruxellesa poprilično podržao gülenistički pokušaj puča 15. jula 2016. godine. Pa i to da je to prezime – značenja “sin imama” – koje je toliko (zlo)upotrebljavao tokom predizborne kampanje, uzeo tek prije četiri godine. Originalno se preziva Müdafa i bio je godinama sportski novinar Samanyolu TV, televizije koju je posjedovala teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ), a koja je (tek) poslije pokušaja puča zatvorena. Jedan od uspjeha pro-CHP medija jeste da te informacije, iako su se pojavljivale još decembra prošle godine, uspješno uguše.

Kada sam počeo pisanje ovog teksta, čekala se odluka Visoke izborne komisije o zahtjevu AKP da se glasovi ponovno broje u 38, od 39 istanbulskih općina. Negdje oko sredine rada na tekstu, YSK je došao s pomalo apsurdnom odlukom. Naime, komisija je uvažila žalbe AKP-a i odlučila da se ponovno prebroji 51 glasačka kutija s glasačkih mjesta koja se prostiru u 21 općini. Ono što su zvaničnici AK partije donijeli kao uzorak i samo uzorak koji pruža osnovu za ponovno prebrojavanje glasova u svim općinama (osim jedne) komisija je tretirala kao dokaze da je problem prebrojavanja glasova samo iz tih kutija. Kada ovaj broj Stava izađe, isteći će krajnji rok za podnošenje žalbi, ali komisija je ostavila mogućnost da će, ako se isti takvi dokazi neregularnosti dostave za druge kutije, do tog roka narediti ponovno brojanje u njima. Podsjećanja radi, na izborima u Istanbulu bilo je 31.136 glasačkih kutija. Potpuno je apsurdno očekivati dostavu potvrde o neregularnosti izbora dokazima o svakoj od njih.

Na kraju, ta jedna koja nije u tom paketu, Büyükçekmece, izuzeta je u zahtjevu jer je ona u bukvalnom smislu mjesto zločina. Tu je prevara išla mnogo dublje od “pogrešnog” tabuliranja rezultata i svodi se na upisivanje u biračke spiskove ljudi s nepostojećim adresama. Nije jedina, ali s 20.000 takvih glasača stvarno je izuzetak. Ni tu se spisak neregularnosti ne završava. Posebna su priča kontrolori izbora na ta mjesta protuzakonito postavljeni.

I opet se moramo vratiti na pitanje s početka o namjeri. FETÖ je svojevremeno poljuljao i u dobroj mjeri urušio ugled pravosuđa, policije, vojske, univerziteta i svega čega se dotakao, a ušao je u sve pore društva. Institucija izbora jedna je od rijetkih na koje do sada nije pala sjenka. Poslije ovih jeste i jedini način da se s njih otkloni jeste pošteno ponovno prebrojavanje glasova. Hoće li se to desiti ili će ostati gorak ukus nepravde?

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!