fbpx

Učitelj ne treba biti tek uređaj za reprodukciju podataka

Trebamo biti svjesni da online nastava nije isto što i klasična nastava. Ne trebamo razmišljati u kategorijama časa od 45 minuta. To samo stvara mentalnu blokadu. Mi, nastavnici, moramo u online nastavi raditi ono što se od nas očekuje i u klasičnoj nastavi, ali što se često preskoči praktičnosti radi. Imamo priliku da lekciju destiliramo i učenicima serviramo esenciju onoga što trebaju usvojiti. To na prvi pogled može zvučati naporno, ali zapravo oslobađa nastavnike okova forme nastavnog časa, a time dopušta protok kreativnosti

Razgovarao: Elvir MUSIĆ

Ernad Osmić mladi je pjesnik, pisac, prevodilac, kulturni pregalac i nastavnik iz Brčkog. U gradu na obali Save poznaju ga po svemu tome, ali i po njegovoj inovativnosti zbog koje je omiljen među učenicima. Krajem protekle godine u centar pažnje došao je kao jedan od najinovativnijih prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini. Međutim, ta pažnja bila je kratkog daha, nedovoljna da se društvo okoristi o entuzijazam ovog mladog čovjeka koji prevodi s engleskog i njemačkog, ima iskustvo življenja u Njemačkoj, mogućnosti da napusti sve i ode “tamo gdje je bolje”, ali mu to ne dopušta njegov životni poziv, poziv učitelja, onog koji podučava.

STAV: Neposredan povod za ovaj razgovor još je jedan u nizu koraka koje činite na približavanju jezika i književnosti mlađim naraštajima, a to je Vaš kanal na YouTubeu, na kojem učenicima na veoma kreativan način objašnjavate gramatička pravila. Kako se rodila ideja za Gramatiku?

OSMIĆ: Ideja za kanal rodila se još prije tri godine nakon što sam prvi put okusio rad u školi. Bio sam primljen po ugovoru o djelu i nije bilo naznaka da će biti obnovljen. Jednom sam nogom već bio na pragu za inostranstvo, ali se nisam mogao tek tako riješiti osjećaja da ću iza sebe zauvijek ostaviti poziv nastavnika i raditi nešto drugo. Dok sam, dakle, čekao poziv iz ambasade za vizu i nezaposleno sjedio u stanu, odlučio sam da pokrenem Kratak sadržaj.

U tom je periodu to bio egzibicionizam, pokušaj da samog sebe uvjerim da mogu i bez te titule uposlenika raditi ono za šta sam se školovao. Kada su, međutim, počele stizati prve pozitivne reakcije od ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz drugih država, kanal je postao moj način da pretočim ono što sam mogao pružiti od svog znanja drugima, a što u tom periodu (izuzev nekih, u mojim očima, velikih ljudi) niko nije smatrao dovoljno relevantnim u odnosu na druge društvene faktore koji nemaju apsolutno nikakve veze s kvalitetom obavljanja posla nastavnika. Ja sam se tad bio pomirio s tim, a u tome mi je kanal itekako pomogao.

STAV: Nedavno ste u centar pažnje bosanskohercegovačke javnosti došli kao jedan od najinovativnijih prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini. Svojim učenicima crtate romane da bi razumjeli priče iz udžbenika, a na društvenim mrežama objavljujete vrlo zanimljiva pojašnjenja gramatičke terminologije. Koje su to Vaše kreativne metode u nastavi koje biste rado vidjeli i u radu Vaših kolega?

OSMIĆ: Samo intelektualna znatiželja. Ništa više. Rupe u znanju materije drugima opraštam kao što ih opraštam i sebi, ali ono što me frapira jeste odsustvo želje da se te rupe popune nakon što se uoče. Padne mi tako na um jedna izjava mog komšije koji kaže da i papiga može naučiti djeci predavati lekciju. Bila je to bezazlena šala, ali sam se dobro zamislio nad tim njegovim riječima, te sam shvatio da je u njima mnogo istine. Počeo sam razmišljati o pojmu učitelja. On ne treba biti tek uređaj za reprodukciju podataka (imamo za to računare). Prema onome do čega sam stigao u potrazi na to pitanje, učitelj ili nastavnik ili profesor nije onaj ko ima spremne podatke da ih iz rukava istrese u momentu kada se to od njega zahtijeva. On je neko u kome će učenici vidjeti čovjeka koji uživa u potrazi za znanjem.

Znam da mnogi nastavnici imaju strah od učenika. Plašimo se da će učenici otkriti da nismo nepogrešivi i da imamo rupe u znanju. I mnome je dugo vladao taj strah, ali sam onda shvatio da, kad učenici vide kako se ja nosim s vlastitim neznanjem, oni zapravo uče kako da se nose sa svojim. Ako ja svoje neznanje vidim kao dar, kao putokaz u šta da usmjerim svoju znatiželju, onda i učenici počnu imitirati to ponašanje. Ako ja, međutim, nastojim održati sliku o sebi kao o nekom ko je nepogrešiv i mistificirati usvajanje znanja, strahopoštovanje učenika možda će mi laskati, ali sam time u potpunosti izdao suštinu prosvjetara.

STAV: U Bosni i Hercegovini, zbog novonastale situacije, donesena je odluka o pokretanju online nastave. Kako tu vrstu nastave u kojoj nema direktnog kontakta na relaciji učitelj – učenik učiniti zanimljivom mlađim naraštajima?

OSMIĆ: Dobra vijest jeste da je upravo zbog tih tehnologija koje koristimo učenicima a priori interesantnija nastava. Loša vijest jeste organizacioni dio čitave priče.

Prva je sedmica prošla u tom općem bunilu i prikupljanju učenika u virtualne učionice. Tu dolazi u igru rukovodstvo škole i ministarstava i njihova kompetentnost obavljanja svojih dužnosti. Ja samo mogu govoriti o svom neposrednom iskustvu, pa bih pohvalio šefa Odjeljenja za obrazovanje Senada Osmanovića, kao i direktoricu škole u kojoj sam zaposlen Zumku Grabus, na izuzetno visokom nivou profesionalizma kojim savladavaju novonastalu situaciju. Znam da smo kao društvo skloni tražiti i isticati one najgore među nama (i to je često veoma bitno), ali isto tako smatram da treba na pijedestal dizati one koji bez mnogo buke obavljaju svoj posao i omogućavaju nama nastavnicima da obavljamo svoj dio posla. S tim na umu, pohvalio bih kolege koji mi u svakom mom poduhvatu pružaju bezuvjetnu podršku, što govori mnogo o tome koliko je bitno stvoriti dobru radnu atmosferu da bi se postigli i dobri rezultati.

Ali, da odgovorim i na pitanje. Ako imate sve ovo što sam gore nabrojao: dobru organizaciju, rukovodstvo i podršku, jedino ograničenje da učinite sadržaj zanimljivim jeste vaša kreativnost. Često čujem predrasude prema inovativnim metodama. Kako su to “budalasanja” i “igrarije”. Ruku na srce, nekad i jesu, ali ja u budalasanju i igrarijama ne vidim ni toliki problem. Ni u mene nije svaki čas “inovativan”. Međutim, ako jednom u mjesecu uspijem jednu nastavnu jedinicu prenijeti učenicima na način koji će njima biti zanimljiv, spreman sam i na glavi dubiti. Ne treba imati predrasude prema inovativnim metodama. Treba imati kritički stav prema njima i izdvojiti ono što ne koristi od onoga što koristi.

STAV: Koje su, prema Vašem mišljenju, dobre i loše strane online nastave i na šta bi trebalo posebno obratiti pažnju?

OSMIĆ: Trebamo biti svjesni da online nastava nije isto što i klasična nastava. Ne trebamo razmišljati u kategorijama časa od 45 minuta. To samo stvara mentalnu blokadu. Mi, nastavnici, moramo u online nastavi raditi ono što se od nas očekuje i u klasičnoj nastavi, ali što se često preskoči praktičnosti radi. Imamo sada priliku da lekciju destiliramo i učenicima serviramo esenciju onoga što trebaju usvojiti. To na prvi pogled može zvučati naporno, ali zapravo oslobađa nastavnike okova forme nastavnog časa, a time dopušta protok kreativnosti.

STAV: Novonastala krizna situacija prijeti narušavanjem mentalnog zdravlja djece. Kako zaštititi naše najmlađe?

OSMIĆ: Ne smatram se stručnjakom za mentalno zdravlje djece. O tome bih morao popričati sa svojim kolegom Mersudinom i hvala vam što ste mi skrenuli pažnju na to veoma važno pitanje u ovoj situaciji.

Ono što mogu, međutim, reći jeste da svi kolektivno trebamo držati do mentalne higijene isto kao što držimo do fizičke. Interesantna je nuspojava ovoga virusa, da on, u kombinaciji s društvenim mrežama i neodgovornim ponašanjem onih koji iz bilo kojeg razloga proizvode sadržaje namijenjene raskolu društva više nego spajanju, uspijeva djelovati bez obzira na nivo samoizolacije.

STAV: Osim angažmana u prosvjeti i kulturi, pišete i prevodite poeziju, prozu i eseje. Pjesme su vam uvrštene u brojne antologije. Na koje ste sve jezike prevođeni i šta to znači pjesniku u doba kada se stječe dojam da poezija gubi na značaju?

OSMIĆ: Ne znam da li bih se složio s tim da poezija gubi na značaju. Da bi ga izgubila, pretpostavka je da ga je prethodno imala. Šalim se, naravno. Ja mislim da poezija itekako ima svoj značaj onima koji u njoj uživaju. Tako je uvijek bilo. Očekivati da ona bude popularna kao što su drugi fenomeni pop-kulture uzaludno je. Ipak, ona ima svoju publiku.

Moje pjesme prevođene su na njemački, engleski, danski, makedonski, slovenski, albanski, italijanski. Koliko se ja sjećam… To, ja mislim, govori mnogo o tome kako ima ljudi koji vide korist u poeziji kao umjetničkoj formi, te da su spremni da je prevode i distribuiraju čak iz drugih jezika.

Što se tiče pisanja, stalno sam na granici da prestanem, ali se onda rodi dijete, a ti ne znaš kako drugačije da izraziš ono što osjećaš nego u pokušaju svođenja u riječi. To je ujedno i tragedija i ljepota poezija: pokušavaš riječima izraziti nešto što se riječima ne može izraziti, a ipak nekome nekad uspije, pa se i ti nadaš da će nekad uspjeti i tebi.

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!