fbpx

U SVAKOJ TRAVKI LIJEK JE ZA NEKU BOLEST, PA TAKO I ZA “KORONU”

Hašim sebe ne smatra nikakvim nadriljekarom i sve što radi radi prvenstveno za sebe, ali i za ljude koji mu se obrate za pomoć. Kako kaže, duboko poštuje dostignuća savremene medicine, ali vitalnost sebe i svoje supruge, pored dragom Bogu, ima zahvaliti prije svega narodnoj medicini i raznim vrstama spravljenih fitoterapija

 

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

 Kao i mnogo čemu drugom, ljudi su svakodnevno izloženi mogućnosti lakšeg ili težeg oboljenja. Kako sva pisana i nepisana pravila imaju svoje izuzetke, tako je i s bolešću, koja već godinama, pa i decenijama spretno zaobilazi neke ljude. Primjer takvog izuzetka jeste i Hašim Šahinović, nesvakidašnji Krajišnik koji, kako kaže, ne pamti da je ikad bio bolestan. Razlog Hašimova zdravlja, uz očigledne genetske predispozicije, najviše se krije u zdravom načinu života, velikoj disciplini, korištenju blagodati prirode u kojoj se kriju svakojake tajne, od brojnih lijekova za razne bolesti do raznolikih tvari koje utječu na jačanje imuniteta svake osobe.

Pored velike strasti prema prirodi i ljekovitom bilju, Hašim ima još jednu veliku strast, a to je umjetnost. Naime, od najranije mladosti Hašim je osjetio ljubav prema olovci, kistu i boji i otad se ne razdvaja od slikarskog platna i grafičkih listova. Danas Hašim sve češće odlazi u prirodu, u kojoj pronalazi eliksir života, čineći snažnim i vitalnim vlastito tijelo, ali i um i razum. U doba virusa korona Hašim nema straha i, kako kaže, samo nastavlja s već oprobanim travama koje su mu i do sada pomagale da on i njegova porodica budu zdravi i otporni na sve prehlade i viruse koji su i ranijih godina dolazili i prolazili.

TEŠKO DJETINJSTVO I PERIOD ŠKOLOVANJA

Hašim Šahinović rođen je 14. marta 1957. godine u bužimskom naselju Donji Brigovi od oca Osmana i majke Emine. Prije njegova rođenja roditelji su mu se razveli i od tada započinje njegov teški životni hod ispunjen raznim mukama i iskušenjima. Od druge godine bio je usvojen, tačnije “darovan” u najam bračnom paru Husi i Hajri Porić, koji su živjeli u lubardskom naselju Police. U rodne Donje Brigove vratio se u osmoj godini, pridruživši se gladnim ustima polubraće i sestara. O godinama teškog djetinjstva Hašim kazuje: “Naš život se odvijao u kućerku od pruća koji su nam sagradile komšije, a na inicijativu čuvenog krajiškog neimara Hasana Šahinovića i njegovog sina Muharema.

Otac Osman bio je invalid, s kraćom lijevom nogom, i u svoj toj sirotinji jedva je uspijevao nahraniti naših devetero usta. Često smo, sjećam se, lijegali gladni. Siromaštvo i bijeda su se za nas prilijepili kao hrđa za gvožđe. U ranoj mladosti sam dobio maćehu, koja je s ocem Osmanom izrodila sedmero djece. Nju nikako ne pamtim po dobru, jer sam gotovo redovno bio dežurni krivac za sve nestašluke i braće i sestara i sve često plaćao batinama. Znalo se čak dešavati da sam noćivao u šumi na drvetu ili u kravljim jaslama našeg podruma. Kao najstarije dijete u porodici, s maćehom sam radio kućanske poslove, prao, čistio i kuhao, hraneći gladna usta mojih polubraće i polusestara. Sjećam se da smo meso jeli samo kad bismo uspjeli vikom i vriskom spriječiti jastreba da nam ne odnese mršavu koku. Nažalost, takve situacije svima nama su bile neka vrsta ‘rođendana’ ili ‘Bajrama’. U tom teškom periodu života, poslije jednog maćehinog batinjanja i neprespavane noći na bukvi, kao od Boga mi je došao dar za crtanje i umjetnost. Tad još nisam bio svjestan da je to za mene bio spas od Gospodara mog. Zato danas kažem: Dar za umjetnost meni je dar od Boga jedinog.”

Značajan preokret u Hašimovom životu desio se 1974. godine, kada je, pritisnut svakodnevnom mukom, napisao pismo očaja tadašnjoj redakciji Malih novina u Sarajevu. “U pismu sam iznio nevolju koja me godinama pratila. Nedugo nakon tog pisma, posjetio me karavan pisaca: Branko Ćopić, Šukrija Pandžo, Skender Kulenović, Dara Sekulić i još neki. Vidjevši sav očaj i bijedu jednog svršenika osmog razreda, pomogli su mi da nastavim školovanje. I tako, krenuo sam u umjetničku školu u Splitu uz podršku Općine Bosanska Krupa, ali i džematlija iz naselja koji su mi sakupili nešto novca za pomoć u daljem školovanju. Otišao sam u Split i bio vrlo dobar đak Školskog centra za dekorativnu umjetnost i industrijsko oblikovanje. Već od samog početka druge godine Općina mi je prestala isplaćivati stipendiju pa sam neko vrijeme bio u očaju. Ubrzo nakon toga krenuo sam da se borim s tom nevoljom i preko tadašnjih omladinskih servisa počeo raditi poslove po Splitu, od ribanja haustora i liftova do šetanja pasa splitske gospode Borisa Dvornika, Olivera Dragojevića, potom ‘Hajdukovih’ igrača Buljana, Holcera, Ivice Šurjaka, Novokmeta Anđelka, Miloša Kaličanina i dr.”

Nevolja i nadničarenje iz Splita, kako kaže, nagnali su ga da presavije tabak i pošalje pismo predsjedniku SRBiH Hamdiji Pozdercu. Ubrzo nakon toga, Hamdija ga je primio u svom kabinetu u Sarajevu. “Nakon susreta s Hamdijom Pozdercem i Đurom Pucarem, sve mi je krenulo kao po loju. Zahvaljujući njihovom razumijevanju, dobio sam stipendiju i nastavio školovanje u Sarajevu, u Školi za primijenjenu umjetnost u petogodišnjem trajanju, koju sam završio 1980. godine. U tom periodu, Božijim određenjem upoznajem i svoju majku Eminu u Ilijašu kod Sarajeva, a nešto kasnije i svog polubrata Envera i polusestru Esmu. I u Sarajevu sam nastavio raditi uslužne poslove, one s krpom i džogerom, ali i dugo vremena bio kolporter čuvenih listova od Oslobođenja, preko Pregleda, Vena, Arene, Večernjih novina

Često sam se susretao sa znamenitim ljudima raznih zanimanja i zvanja u Sarajevu jer sam im u ranim jutarnjim satima donosio novine i za kvaku vrata ih zadijevao. Nosio sam novine i u preduzeće ‘Vranica’, gdje sam često sretao Aliju Izetbegovića. I danas mi na um padne ono moje ‘Vozdra, Moke’ (zdravo, Kemo Monteno) ispred kafane ‘Parkuše’ 1978. godine. U jednom navratu sam imao rijetku priliku lično razgovarati i s Josipom Brozom Titom. To se desilo ispred hotela ‘Jablanica’, a u povodu otvorenja memorijalnog kompleksa ‘Bitka na Neretvi’ 1978. godine.”

ČETIRI DECENIJE RADA U PROSVJETI

Uz dopunsko obrazovanje u Pedagoškom zavodu u Bihaću i školskom spremom s usmjerenjem za nastavnika Likovne kulture, svoj posao nastavnika Hašim je započeo školske 1980/81. godine. Od tada pa sve do danas svoj radni vijek proveo je u osnovnim školama u Bužimu, Konjodoru, Čavi i Jezerskom. Hašim je posebno ponosan na uspjehe svojih učenika. “Najljepši osjećaj bio mi je otkrivanje talenta kod učenika. Danas su to dizajneri, dekorateri, slikari u evropskim metropolama. Omer Alić, cijenjeni slikar u Norveškoj, rahmetli Fikret Erdić, veoma darovit slikar, potom poznati akademski slikar i strip-crtač Ismet Erdić, pa mlade Ferida i Elma Kovačević, učenice Srednje umjetničke škole u Bihaću – samo su neki od njih. Učenica Elma Kovačević osvojila je drugo mjesto na federalnom takmičenju iz slikarstva. Poznati likovni umjetnik i grafičar Sead Emrić također je neko vrijeme učio od mene i slikao pod mojim mentorstvom. Moja poruka mladim nastavnicima Likovne kulture, svima onima koji se opredijele da svoj radni vijek provedu u časnom, plemenitom i humanom pozivu prosvjetnog radnika, glasi: ‘Imajte prisnu distancu prema svakom učeniku, vaspitaniku svom, jer ako bude tako, onda ćete i vi biti uspješan prezentator vaspitanja i obrazovanja, neko ko sudjeluje u dogradnji i oplemenjivanju čistih, nezagađenih i najljepših dječijih duša.’”

Kao nastavnik Likovne kulture, Hašim je ponosan što je sav svoj radni vijek dao na korist zajednici, vodeći računa o, kako kaže, “sofri za kojom jede kruh”. “U svom dugogodišnjem radu bezrezervno sam dijelio osmijehe učenicima, mameći im osmijeh na licu, vjerujući da je i to vrlina koja krasi nastavnika, stupa oko koje se kreću djeca sa svojim maštama, pritom stječući znanja koja će im koristiti u životu. I danas, pri kraju svog radnog vijeka, nastojim s istim žarom na učenike prenositi znanje stečeno u toku školovanja, ali i ono koje je rezultat vlastite dogradnje i umjetničke inovativnosti. Vjerujem da će tako biti sve do posljednjeg dana mog rada u nastavi. Djeca u školi, moje komšije i sugrađani, rodni Bužim i Krajina te domovina Bosna i Hercegovina spavaju u mom srcu. Stoga, do posljednjeg otkucaja mog srca u meni će biti mjesta za osmijeh svakom dobronamjernom čovjeku, djetetu pogotovo. Jer osmijeh djetetu sve moje životne tuge otjera.”

Kao lijevoruki slikar, Hašim već više od 40 godina druguje s kistom i paletom. Pored rada u školi, veoma rado odaziva se na kolonije slikara. “Imao sam priliku učiti od Ismeta Mujezinovića, koji mi je šest mjeseci bio profesor u Sarajevu, potom sarađivati sa slavnim slikarima Enverom Krupićem i Boškom Karanovićem, sudjelovati na kolonijama ‘Krušnica’ u Bosanskoj Krupi te ‘Duga’ u Kulen-Vakufu, darivajući djela za pomoć djeci bez roditeljskog staranja. Ponosan sam što sam u saradnji s generalom Izetom Nanićem izradio idejna rješenja za nekoliko amblema 505. viteške brigade. I danas, kad god sam u prilici, slikam na svom balkonu ili u podrumu zgrade.”

NI DANA BOLOVANJA U CIJELOM RADNOM VIJEKU

Pored rada u prosvjeti te ljubavi prema slikarstvu, Hašim se dugi niz godina bavio i novinarstvom, bivajući saradnik brojnih printanih i elektronskih medija. Međutim, ključna sporedna stvar u Hašimovom životu jeste spravljanje čajeva i ljekovitih napitaka od bilja i trava. Iako je interes za prirodnim liječenjem biljem pokazivao još u srednjoškolskim danima, u taj nesvakidašnji zanat detaljno ga je uvela njegova supruga Haseda, koja je od svog oca rahmetli Mumina Nahića usvojila širok spektar znanja o takvom načinu liječenja raznih bolesti i tegoba. Učeći od supruge, te iščitavajući relevantnu literaturu najpoznatijih travara poput Jove Mijatovića, Dragoslava Životića i Sadika Sadikovića, Hašim je s vremenom i sam postao vješt narodni ljekar. Danas zajedno sa suprugom spravlja razne tinkture, kako za svoju porodicu, tako i za širok krug prijatelja i poznanika.

Hašim sebe ne smatra nikakvim nadriljekarom i sve što radi radi prvenstveno za sebe, ali i za ljude koji mu se obrate za pomoć. Kako kaže, duboko poštuje dostignuća savremene medicine, ali vitalnost sebe i svoje supruge, pored dragom Bogu, ima zahvaliti prije svega narodnoj medicini i raznim vrstama spravljenih fitoterapija. “Ne sjećam se da sam ikad u životu bio nešto bolestan. Bilo je tu možda nekih malih tegoba, poput bolova u nozi, ali i to sam svojim tinkturama vrlo brzo riješio. Bolesnu nogu sam masirao tinkturom od maslinova ulja, kantariona i nevena i sad na toj nozi mogu slobodno ‘odskakutati’ niz stepenice. U nepune četiri decenije rada u školi ni jednog dana nisam bio na bolovanju. Hanuma je imala nekih zdravstvenih problema i ona se liječila prirodnim putem. I naša tri sina su odrastala uz našu narodnu medicinu i uvijek su bili zdravi. S njima doktori nisu imali puno posla. Kroz cijelu mladost redovno smo ih snabdijevali čajevima i tinkturama, tako da pored redovnih kontrola i vakcinacija uopće nisu imali potrebu za uslugama ljekara. Danas su odrasli ljudi koji i dalje koriste sve one napitke na koje su navikli od najranije mladosti.”

Hašimova supruga Haseda na razne je načine učila narodnu medicinu. Iako je mnoge lijekove i sama spravljala, pomažući ženama na porodu, ili nerotkinjama da lakše ‘zatrudne’, najviše znanja naslijedila je od oca Mumina, koji je preživio kliničku smrt, poslije čega je oko 30 godina živio bez ijedne tablete. Kako kaže, samo je bilje koristio prilikom bilo kakve bolesti ili tegobe. Otac ju je podučio sve što je znao o travama, kad se beru, kad se suše, koje se smiju, a koje ne smiju miješati i slično. Iza njega su ostale dvije knjige koje Haseda i danas čuva i zajedno s mužem Hašimom stalno ih lista i iznova iščitava.

Između brojnih recepata koje uobičava spravljati i koje narod najčešće traži, Haseda navodi lijek za snižavanje šećera i masnoće, te lijek za masažu rana. “Sad se, recimo, u šumi može naći biljka jelenjak, koja je u toku cijele godine zelena i nalazi se samo na kamenitim površinama. Ona je dobra za snižavanje šećera i masnoće. Četiri lista jelenjka i tri litre vode se kuhaju 10-20 minuta. Potom se sve ohladi i procijedi, te stavi u bocu, bez slađenja. Svako jutro se pije po dva decilitra na gladan želudac. Navečer se pije prije večere. Nakon što se popije, kroz dva‑tri dana sve se iznova priprema, jer nije dobro da dugo stoji pripravljeni napitak. To se tako pije 40 dana. Za pročišćavanje krvi te masažu rana po tijelu koristi se lijek koji se spravlja od jedne litre domaćeg maslinovog ulja, 40 cvjetova žutog kantariona i 9 listova nevena. Sve to se sastavi, četrdeset jutara drži i pomalo ‘mućka’. Ako je za masažu, onda može stajati negdje na balkonu i ne smetaju mu direktne sunčeve zrake, a ako je za piti, onda mora biti u hladu. Pije se svako jutro po jedna mala kaškica na tašte. Dobar je za čišćenje krvi, a ako se koristi za masažu, onda se nanosi na bolne dijelove tijela, u najvećem broju slučajeva na koljena, potom na rane koje se od šećera otvore po leđima, akne i ostalo.”

POMOGAO OSOBAMA KOJIMA NI BROJNI HEĆIMI NISU MOGLI POMOĆI

Hašimu su se mnogi obraćali za pomoć i svima je pomagao u skladu s mogućnostima, nikad ne tražeći novac za ono što im je od bilja pripravljao i davao. A on i njegova supruga pripravili su na stotine tinktura za različite bolesti, bolove i tegobe. Posebno je ponosan na činjenicu da je u toku proteklog rata vojsci i narodu podijelio oko 20 kg suhih trava i čajeva. “Sve do sada što sam radio na polju spravljanja čajeva i lijekova od trava bilo je zaradi sevapa. Bilo je onih koji su znali počastiti, ali na vlastito insistiranje. Nikad to nisam radio zbog neke dobiti. Da sam naplaćivao sve što sam u proteklim godinama i decenijama podijelio velikom broju ljudi, od kojih su mnogi bili poznati i imućni, zasigurno sam mogao dobrano popraviti kućni budžet, a možda se i prilično obogatiti. Ali ja to doista nisam htio. Uvijek sam davao s halalom i danas to radim. Ponosan sam na to što sam bio u prilici pomoći dosta ljudi. Nakon što čuju od nekog kome sam pomogao, ljudi traže savjet i pomoć, i ja im dam ono što smatram da bi im moglo pomoći za njihovu bolest. Tako smo, npr., jedne prilike supruga i ja pomogli jednoj staroj majci koja od silnih bolova nije mogla nikako stati na noge. Rane su joj se počele otvarati po nogama. Međutim, kad smo joj pripravili tinkturu od biljaka i masti, ta žena ubrzo je prohodala. Kasnije mi kaže: ‘Hašime, nikakvi hećimi mi nisu mogli pomoći, ni odlazak u banju ‘Gatu’, ali eto, ti i tvoja supruga ste mi pomogli.’ A ja joj kažem: ‘To je tebi Allah pomogao preko nas dvoje.’”

Hašim je zahvalan Bogu što mu je dao hanumu koja ima takva znanja i koja zajedno s njim pokazuje interes za prirodnim liječenjem biljem. “Nas dvoje od proljeća do jeseni prikupljamo korijenje, cvjetove, stabljike i plodove od različitih vrsta bilja i drveća. Naberemo velike količine šumskih plodova šipka, smreke i crnog trna, zatim cvijeća i listova od jagorčevine, divlje jagode, jelenjka, maslačka, koprive, nane, nevena, kamilice, kunice, kantariona, potom nakršimo granja od rujevine, navadimo korijena od sljeza i hrena, nagulimo kore od brekinje i sl. Stan i vikendica su nam cijelu godinu zatrpani čajevima i napicima koje već dugi niz godina konzumiraju brojne poznate ličnosti u Krajini, novinari, profesori, stomatolozi. I sada imamo kod sebe oko 10 kg različitih čajeva i pripravljenih tinktura koje smo spremni podijeliti s onima kojima je pomoć potrebna. Vrlo često obilazim okolni teren, livade i pašnjake, šume i gajeve i, pored svih svojih obaveza i poslova, kontinuirano berem bilje. Ja uvijek imam posla, nikad nisam dokon da bezveze sjedim ili se izležavam. Što da džaba ležim kad mogu otići u prirodu, udahnuti čistog zraka i ubrati bilja koje može koristiti i meni i drugima koji brinu o zdravlju ili koji boluju od neke bolesti?! Tužan sam što ogromna većina ljudi ne zna ni približno dovoljno o vrijednosti bilja i trava, pa gazi po njima. A ne bi trebalo biti tako. Jer svaka bolest ima svoju travku, a svaka travka je namijenjena nekoj bolesti. Znaju to i pas i mačka, koji kad pokvare želudac nekom hranom, ili imaju neku bolest, jedu travu, tačno određene biljke, žvaču ih, dok ne puste sok, potom taj sok progutaju, a sažvakanu travu ispljunu. Ako životinje znaju za ljekovitost trava, zašto se onda i mi ne bismo okrenuli prirodi i prirodnom liječenju biljem”, svoje kazivanje završava Hašim Šahinović.

Savjeti za prevenciju virusa korona

Na upit da li se boji mogućnosti zaraze od virusa korona, Hašim odgovara da se samo Boga boji, ali da se kao savjestan građanin pridržava uputa koje dolaze od nadležnih. Kako navodi, posebno je posvećen receptima koje pripravlja zajedno sa suprugom, a koji su se stotine puta i kod stotine osoba do sada pokazali kao vrlo učinkoviti. I ovogodišnje proljetne dane Hašim i njegova supruga koriste za odlazak u njivu i šumu, gdje beru razno bilje, a posebno jagorčevinu i šumsku jagodu. Po njegovim riječima, te dvije biljke posebno su dobre za upalu grla i usne šupljine, za disajne organe i za bronhitis. Eliksir koji se spravlja od te dvije biljke u vidu čaja Hašim preporučuje kao prevenciju, ali i kao pomoć u slučaju eventualne zaraze od virusa. “Za ovaj virus koji hara dobro bi bilo koristiti čaj od jagorčevine i divlje jagode. Najbolje vrijeme za branje jagorčevine je rano proljeće, a za jagodu kada pusti cvijet. Za lijek se koristi i korijen, i stabljika, i cvijet. Korijen se skida rukom i ne pere se. S njega se odvoji smeđi sloj te stari i osušeni listovi. Nabrano bilje se suši na čaršafu ili kartonu u provjetrenoj prostoriji, osam do deset dana. Preporučeno je da bude u hladu bez direktnog izlaganja sunčevim zrakama. Jagorčevina i jagoda se nikako ne smiju miješati jer se ne trpe. Kad se dobro osuše, čaj se stavlja u papirne kese, odvojeno. Priprema se tako što se stavi po jedna kašika čaja i jagode i jagorčevine na pola litre vode, ta smjesa se kuha oko pet minuta, nakon čega se sve ostavi na kraj pleha da malo odstoji. I onda se nalije onako mlako da se pije. Ko je mršaviji, može dodati malu kašiku meda, a ko je deblji, ne šećeri nikako ako hoće za lijek. Mi taj lijek spravljamo duže od 40 godina i svi koji su ga koristili su više nego zadovoljni.”

Jedan od lijekova koji je dobar za jačanje imuniteta, za neutraliziranje štetnih bakterija od usne šupljine do želuca, te za čir na želucu, po Hašimovim riječima, jeste i eliksir koji se pripravlja od 40 listova kunice i jedne litre vode. “Ta smjesa se kuha u šerpi oko 10 minuta, onda se procijedi i stavi 1 kg šećera, a potom na lagahnoj vatri nastavi kuhati oko sat ili dva vremena na kraj šporeta. Potom se sasipa u staklenu bocu. Ako se odmah upotrebljava, stavlja se u frižider, a ako se hermetički zatvori, može do dvije godine izdržati da se ne pokvari. Svako jutro i večer po jedna mala kašika se pije. Isto tako, dobro je svako jutro popiti čaj od šipka u kombinaciji s bijelim lukom i limunom. Bijeli luk je najjači prirodni antioksidant. Također, za bolesti disajnih organa odličan je i hren. Izvadi se korijen, ali samo se može vaditi u mjesecima u kojim ima slovo ‘r’, dakle od septembra do aprila, u suprotnom nema u njemu soka. Taj hren se izrenda i sačeka desetak minuta. Može se dodati kašika meda, a može i kiselo mlijeko kako bi se prikoliko ubila gorčina. I hren je dobar u borbi protiv virusa. Sve te recepte mi redovno koristimo protiv raznih viroza koje haraju. I sva trojica sinova ih koriste, jedan u Belgiji, drugi u Njemačkoj, a treći u Sloveniji.”

Po Hašimovom mišljenju, ozbiljnijih problema s virusom mogu imati samo osobe slabijeg imuniteta, koje su malaksale, kojima fali vitamina u organizmu, nevezano da li se radi o mršavim ili gojaznim osobama. “Većina ljudi su u takvom stanju pred kraj zime zbog toga što organizam zimi potroši velike zalihe vitamina. Zato se uvijek preporučuje kiseli kupus, jedenje bijelog luka, zatim u rano proljeće maslačka koji nije cvjetao, jer tad nije gorak. Maslačak ima puno vitamina i po svojoj ljekovitosti neuporediv je s bilo čim drugim. Slovenci ga puno koriste u prehrani. Npr. kad peku jaja, Slovenci imaju običaj dodati po nekoliko listova maslačka.”

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!