U potrazi za prozorskim Jevrejima: O jednoj zaboravljenoj porodici

Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj...

Piše: Safet POZDER

Skoro pročitah anegdotu koja veli kako je jedne prilike car putovao lađom na kojoj bijaše svakojaka svijeta, a među njima i jedan mladić koji se prvi put našao na otvorenom moru. Kako se lađa odmicala od obale, mladić je bio sve više usplahiren. Isprva je samo šutio i unezvijereno gledao oko sebe. No, s vremenom je počeo da stenje, ječi, a onda i da neutješno plače.

Caru dodija mladićevo prenemaganje te zatraži od svoje svite da “riješe problem”. Nije bilo ideja niti prijedloga. Napokon, javi se jedan mudrac, pa reče:

“Presvijetli care, dopuštaš li mi da vas riješim neugodnosti?”

Car objeručke dočeka mudračeve riječi, a ovaj naredi da se mladić sveže užetom, te naloži da ga bace u more. Neko vrijeme borio se s valovima i pljuskao rukama po vodi, očajnički moleći za pomoć. Utom mudrac naredi da ga se izvadi iz mora. Čim se dokopao lađe, mladić sjede u jedan ćošak. U nastavku putovanja od njega se nije čuo nijedan glas. Kao da ga nije ni bilo na brodu. Car je s pažnjom motrio situaciju i zatražio od mudraca da mu objasni u čemu je tajna njegovog postupka.

“Presvijetli care”, kaza mudrac, “samo čovjek koji zna šta je istinska opasnost može cijeniti blagodat mira.”

Dugo sam pokušavao preslikati ovu anegdotu na naše trenutno stanje. Kroz glavu mi je prolazio sijaset opasnosti koje smo premetnuli preko glave i, opet, čini mi se, ni izbliza ne umijemo cijeniti blagodati koje imamo.

Jedna od stalnih opasnosti, rekao bih iskonski pogubna i fatalna, bez sumnje je zaborav. Dovoljno je podsjetiti da se fenomen zaborava, još kroz kur’anske ajete, vezuje za prvog čovjeka na Zemlji, dakako, s dugoročno negativnim posljedicama. Zaborav, opet, može biti i koristan, jer, kada bi čovjek sve pamtio, bio bi to živi košmar. “Zato nam je Bog i dao dva uha, da na jedno uđe, a na drugo iziđe”, rekli bi ljubitelji narodnih mudrosti.

O zaboravu kao fenomenu, pa čak i ozbiljnom defektu nas, Bošnjaka, često se govori. Ipak, nije mi namjera ovaj put upuštati se u tu tematiku, barem ne na način koji bi se iz dosadašnjih redaka dao naslutiti.

Razmišljam o ljudima kojih više nema među nama, a do jučer smo dijelili isti prostor. Razmišljam i pitam sebe: Koga se, zapravo, sjećam? Dugogodišnje imamsko iskustvo me stavilo u nezavidnu priliku da budem posljednji koji će vidjeti lica mnogih svojih džematlija, različitih profila i životnih dobi. Nije to nimalo prijatno i ne doživljavam to kao bilo kakvu privilegiju. Naprotiv.

No, koga se sjećam(o)?

Povremeno, mnogih. Često, rijetkih. Sjećam se često svog jarana koji je preselio prije dvije godine. Bio je neka vrsta čaršijske razbibrige. Mnogi su se cirkuzali s njim, nerijetko prelazeći granice ukusa; neki su gledali da mu pomognu i iziđu u susret kad god mogu; neki su svoj kontakt s njim sveli na poneku šalu ili ljubazno pozdravljanje pri susretu. Međutim, njegov odlazak nikoga nije ostavio ravnodušnim, pa nema dana a da se anegdote u vezi s njim ne prepričavaju po čaršiji. Bilo je mnogo “većih” ili “uglednijih”; nisu davno ni otišli, pa ih niko ne spominje. O njemu se, eto, priča, a, evo, i piše i to u nekoliko navrata.

Nedavno me jedna draga i mudra osoba podsjeti na staru mudrost (kad se ne zna čija je, najlakše je kazati “kineska”, pa tako i mi kazasmo) koja kaže: “Želiš li znanje – čitaj. Želiš li mudrost – slušaj.” Istina, nismo se mogli usaglasiti o tome gdje svrstati pisanje. Nije ni važno. Ja volim pisati i možda mi baš otuda, kroz prizmu anegdote s početka teksta, dođe asocijacija na zaborav. Ista ona draga i mudra osoba svojevremeno me ponukala da se upustim u jednu istraživačku misiju koja je trebala poroditi jedan tekst, koji bi, opet, trebao od zaborava otkinuti sjećanje na nekoliko ljudi.

Budući da čita moje tekstove i povremeno mi daje određene sugestije i prijedloge, jedne prilike, a ima tome više godina, ta mi osoba reče da bih trebao napisati nešto o Jevrejima koji su svojevremeno živjeli u Prozoru. Nije mi kazala ništa novo jer sam to već znao. Ipak, ko su bili ti ljudi i kakav su trag za sobom ostavili – e, to mi je bila nepoznanica. Tako sebi dadoh zadatak da se pozabavim tom temom. Iskreno, očekivao sam obilje materijala, ali, ne bude uvijek onako kako se očekuje.

Držao sam da će mi najviše pomoći stariji ljudi jer sam načuo da je nekoliko jevrejskih porodica živjelo u Prozoru najmanje do Drugog svjetskog rata. Dakle, neko bi se morao sjećati. Nažalost, ni oni najstariji, barem oni s kojima sam imao priliku razgovarati, nisu bili od posebne pomoći. “Jesu, sigurno su živjeli ovdje… Bili su čuveni trgovci… Kažu da su otišli negdje prema Šibeniku….” Bile su to neke od rijetkih rečenica koje sam pribilježio. Ruku na srce, ništa pretjerano. “Ima i njihovo groblje, tamo ispod puta, prema jezeru…” E, to je informacija, mislio sam. Prvom prilikom zaputih se do jevrejskog groblja. Shvatih da sam bezbroj puta prošao pored njega, ne znajući ni da postoji. Riječ je o manjem zemljištu, po slobodnoj procjeni nekih petnaestak kvadrata. Uredno očišćeno i ograđeno, a u njemu tri groba. Svi grobovi su, opet, posebno ograđeni. Mermerni dio jednog groba prelomio se i pao po grobu. Na druga dva su natpisi na pismu koje ne poznajem. Tek ispod uspijevam pročitati: na jednom Artur Kraus, na drugom Karolina Kraus, a na trećem Doroteja Steckel.

Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj… Ipak, gospođa mi ljubazno objasni kako njena porodica čisti i održava groblje; kad bude kakav jevrejski praznik, dođe i zapali svijeće. Veli: “Ko su, da su, ljudi su, Bog da im dušu prosti!” I ona mi kaza da su se bavili trgovinom i bili dosta ugledni te da su, kako je čula, otišli negdje u Hrvatsku, može biti u Šibenik. Imali su i malu Doroteju. Sirota djevojčica udavila se jedući neko voće i nije joj bilo spasa.

Franjevci! Ako mi iko može dati podatak više, mogu fratri. Nažalost, ni tu ništa. Tadašnji gvardijan mi je poslao sve što je o Jevrejima imao, a imao je samo o onima iz Bugojna. Ondje ih je bilo više i imali su konkretne zamisli i zahtjeve, čak i prema Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Tražili su osnivanje “izraelske općine u Bugojnu” te dozvole da se oformi jevrejsko groblje. Provjeravam i saznajem da jevrejsko groblje i danas postoji u Bugojnu, ali odavno nije aktivno jer Jevreja nema. Nema ih ni u Gornjem Vakufu, ni u Jablanici.

Nadajući se da ću se barem zakačiti za nešto, kontaktirao sam i slao mailove Jevrejskoj zajednici u našoj zemlji, ali i jevrejskim udruženjima u okruženju, pa i onom iz Šibenika. Dakako, koristio sam i Google. Rukovodio sam se dvjema ključnim riječima: Prozor i Kraus.

Google nije pomogao. Na neke mailove nisam dobio odgovor. Na neke jesam. Odgovoreno mi je čak i iz Šibenika. Uglavnom, niko nema nikakvu informaciju o Jevrejima u Prozoru. Porodica Kraus čuvena je jevrejska porodica, ali u kontekstu Prozora – nema informacija.

Eto, ja dadoh sve od sebe, ali bezuspješno.

Možda neko drugi bude imao više uspjeha, što bi me zaista obradovalo.

PROČITAJTE I...

Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji

Stanovništvo i predstavnici lokalnih vlasti ističu da se migrantima treba pomoći i da se prema njima treba humano postupati, no ni Grad Tuzla, ni Grad Živinice ne žele da se migrantski kampovi grade na njihovim teritorijama, u naseljenim područjima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!