fbpx

U Njemačkoj krave nikad ne spavaju

Onih nekoliko sretnika koji su isplivali iz sivila i koji su nerealni prenapuhani prikaz kako je, evo, vani sjajno i gdje te jedva čekaju – šarena je laža iza koje stoji armija nesretnika koja se teškom mukom bori da ostane na površini, da ne potone

Piše: Mustafa ŠIRBIĆ

U jednu njemačku firmu, u kojoj i sam radim, došao nam je sezonski radnik, inače student treće godine s odsjeku za prehranu. Vrlo prijatan mladić koji nije plaho vodio računa o svojoj ishrani sve do jednog momenta. Do trenutka kad je tvrđavu u kojoj živi (Njemačku, odnosno Evropsku uniju) pažljivije sagledao iznutra.

Sve se desilo i preokrenulo na jednom dvodnevnom izletu na koji je otišao sa svojim profesorom i s još nekoliko studenata. Taj je profesor organizirao izlet na neku ogromnu farmu koja se bavi modernom proizvodnjom i preradom mesa. Prostor te velike farme ograđen je bodljikavom žicom, a za ulazak u nju mogli su zahvaliti činjenici što studiraju prehranu te im je bila dopuštena posebna edukativna radna posjeta.

Ovaj prostor strogo je kontroliran i čuvan. Četiri ogromna hangara: pilićara, te hangari za ovce, svinje i krave. Ogromne hale, tako mi ih je student Florian opisao kad se vratio u ponedjeljak na posao. “Upo bijela dana smo ušli – prvo u pilićaru. Ulazimo u prostor osvijetljen neonskim lampama koje obasjavaju halu s tri puta jačom svjetlošću nego je dnevna. Preko razglasa 24 sata dnevno ‘udara’ tehno-muzika. Ovo se nikad ne gasi, životinji se ne daje mogućnost da predahne i da zaspi.” Na traci stalno kruži hrana kojoj su pridodata sredstva za brži rast uz mnoge druge hemikalije, tako da jadne životinje ostaju budne sve do “klanja”. Ovaj proces jedenja i nespavanja traje sve dok kokoš (ovca, svinja, krava) ne namiri određenu težinu, zatim se šalje u klaonicu, nakon toga u prodaju i, na koncu, kroz trgovinu, nama na tanjir.

Isti je princip sa svim životinjama i, naravno, s onim što te životinje daju: mlijeko i jaja. Dragi Bože, nekoliko sam puta pitao ovog studenta je li to zaista tako, da ne pretjeruje. Narednih sam se dana uvjerio da je sve to, nažalost, istina, jer Florian je od tog vikenda zakleti vegetarijanac. Kaže – dok sam živ, ja u Njemačkoj više ne jedem mesa. Mada pretpostavlja da se ovakav princip proizvodnje (mesa) hrane kopira u cijeloj Evropskoj uniji. Pakujte kofere i bujrum za sofru, ovo vam je u prodaji. Koliko se god trudili, neće vas mimoići. Ljudi već izlaze na ulice i dižu glas protiv prodaje “jeftinog” mesa. Znaju, ili slute, da tu nešto ne štima.

Najnoviji skandali u Njemačkoj u vezi s ishranom, koja slovi za “kontroliranu”, pokazuju drugu stranu medalje života na Zapadu. Natpisi na prehrambenim proizvodima prepuni su laži: zükerfrei (bez šećera), bio, light… – samo su maske i dobro upakirana reklama, a sve u službi kapitala (eura) koji haman ne preza da jede vlastitu djecu.

O posljedicama ove velike farse može se informirati kod poštenih doktora koji su uvidjeli kud sve ovo vodi i koji, koliko-toliko, ukazuju na opasnosti i brinu o zdravoj ishrani. “Kada nema zdravlja, pamet ne znači ništa, umijeće se ne vidi, snaga se ne može iskazati, bogatstvo postaje beskorisno, inteligencija ne može biti primijenjena”, rekao je Herofilus 3.000 godina prije Isaa, a. s.

Dvije trećine stanovništva ove zemlje pati od viška kilograma, blagostanje, očigledno, sve više pokazuje svoju tamnu stranu. Još su i stari Latini govorili: Modicus cibi, medicus sibi (ko je umjeren u jelu – sebi je doktor).

Ovakvim načinom ishrane vlade zapadnih zemalja svjesno tove stanovništvo s ogromnim posljedicama koje se vješto kriju i u pravom svjetlu ne iznose u javnost. Sit čovjek, znaju to, ne izlazi na ulicu, nema snagu (od viška kila!) za bilo kakvu revoluciju i promjenu.

Kad sam jednom biranim riječima pokušao upozoriti dvojicu mlađih radnih kolega s podobrim viškom kilograma da je popiti tri “Red Bulla” već u devet ujutro poprilično opasno za zdravlje, osjetio sam kroz otvoren razgovor da su momci s vremenom postajali sve agresivniji, pa sam se povukao, jer je očito bilo da su se već dobro bili navukli na ovu fino upakiranu drogu. Trebam li reći da uopće ne ispuštaju najnovije mobitele iz ruku jer su stalno s nekim na konekciji. Najmanje, međutim, sa sobom.

Naš moderni, sve moderniji, brži (kud li ćemo), stresniji život lijepo nam mediji popunjavaju “najnovijim religijama”: Liga prvaka, svjetska i evropska prvenstva, dakle, uz staru maksimu: hljeba i igara. Fudbal jeste, kako god morbidno zvučalo i bilo, jedna moderna vrsta “religije”; po utrošenom vremenu prosječnog građanina koje troši pričajući i analizirajući ovaj svijet gladijatora i arena, gdje odlaze ljudi “na molitvu”, plakanje, po ushićenje, ludilo, katarzu i sve ostalo što taj šou ima na svom programu. A sve ove pojave utemeljene su itekako na pogrešnoj ishrani. Jedući “drogu” kojom je životinja napumpana da brzo ide u prodaju, konzumiranjem ove “zdrave hrane”, ljudi odavno nisu kadri da se makar na tren dozovu pameti i zapitaju – kud ovo sve zaista vodi?!

Pratite samo analize, diskusije i objašnjenja polupismenih voditelja i igrača koji ni iz čega i samog Shakespearea u drami nadilaze. Kako je samo lijepo podšišani zavrnuo loptu s lijevog krila da bi drugi, također lijepo podšišani saigrač, naletio i zavukao glavom bubamaru u desni gornji ugao. Vauuu, pustite, molim vas, snimak ponovo, da se to još jednom lijepo izanalizira. Sve ovo pod agresivnim, nepodnošljivim, prenapuhanim emocijama. I naravno, uz ovakve, nazovimo ih intelektualne i produhovljene doživljaje za mezu uvijek finog tehno-mesa. Prostor koji mediji, kako u Njemačkoj, tako i drugim zemljama, daju ovoj igri prešao je davno granice podnošljivog. Čitave armije klinaca i omladine prati trendove, modu i frizure modernih gladijatora. Dobro se prodaje ova priča i ima svoje sljedbenike.

Ali zaista, na nešto se mora trošiti ovaj jedinstveni i dragocjeni život. Ta ne mogu se stalno knjige čitati.

Zašto ne doći u Njemačku ili u bilo koju zapadnu zemlju znajući da ni ti niti tvoje dijete nećete nikada biti subjekt u ovoj zajednici zvanoj EU, možda predikat i trpni glagol, i to je to. Onih nekoliko sretnika koji su isplivali iz sivila i koji su nerealni prenapuhani prikaz kako je, evo, vani sjajno i gdje te jedva čekaju – šarena je laža iza koje stoji armija nesretnika koja se teškom mukom bori da ostane na površini, da ne potone. Otuđenje, izolacija, deprimiranost, razočarenje, nerealna očekivanja i iscrpljenost dominiranju kod ljudi koji su se odvažili napustiti svoju zemlju.

Ovaj kratki dopis s terena obuhvata samo mali, možda nekome marginalni segment življenja vani. (Možda je nekome nebitno šta će to jesti i piti.) A možda se u ovom ispisu najviše može saznati iz onog što nije napisano, ono što je između redova. Vazda su ljudi išli za boljim životom i ne mora to biti tako tragično. Ako vam išta znači, ovi redovi stižu s terena, iz srca vaše željene putanje. Utrobom svojom vas zaklinjem, ako ne morate, ne napuštajte svoje najmilije i rodnu grudu.

 

PROČITAJTE I...

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!