fbpx

U nedostatku stvarnosti: “Matrix” obrazovanje

Ako smatramo da je škola mnogo više od zbira informacija, planova i programa, matematičkih operacija i fizičkih zakona kojima nas uči; ako smatramo da je ona platforma na kojoj zasnivamo prijateljstva, učimo se razgovoru, zajedno jedemo, putujemo, bivamo ismijani i povrijeđeni, pohvaljeni i odgurnuti – onda i sam koncept online nastave možemo smatrati nečim što nema veze sa stvarnošću tog ljudskog iskustva. Da, i takva će nastava omogućiti informiranje i učenje, ali će učenike zatvoriti u virtualna geta u kojima su igranje igrica i školovanje jednako stvarna iskustva

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Prije nego je odlučio istražiti “koliko je doista duboka zečija rupa” i propitati sve svoje znanje o svijetu koji ga okružuje, Neo u kultnom filmu Matrix u jednoj sceni drži knjigu Simulakrumi i simulacija francuskog filozofa i teoretičara Jeana Baudrillarda. Ovaj detalj, ma kako naizgled bio sićušan, važan je trag za dešifriranje ovog čudesnog filma. Na nekim od ideja iznijetih u ovom djelu izgrađena je struktura ovog filma koji, pretpostavljam, čestito mogu razumjeti samo oni što su ozebli na vjetrometini postmoderne kulturne i društvene oluje.

Pojam simulakruma jedan je od temeljnih pojmova postindustrijskog svijeta. Baudrillard ga koristi kao metapojam našeg ukupnog savremenog iskustva, kao svojevrsni označitelj episteme našeg vremena. Simulakrum je riječ latinskog porijekla (simulacrum – slika, san), a koristi se u značenju priviđenja, utvare, lažne slike. Simulakrumi su paralelne slike, imagološki entiteti koji nastoje biti zamjena pojavnoj stvarnosti. Baudrillard ističe da postoji ogromna razlika između simulacije i simulakruma. Simulacija je podražavanje stvarnih i realnih objekata i procesa, dok simulakrum sam nastoji postati objektom / procesom preuzimajući na sebe ulogu stvarnosti.

U vremenu “posvemašnje vladavine slike, informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti”, rečeno Baudrillardovim jezikom, mediji prestaju biti puki posrednici informacija, razbijajući klasične modele komunikacije i odašiljanja poruke, te postaju glavnim agentima stvaranja hiperrealnosti – u doslovnom prijevodu naglašene verzije realnosti. Naglašenost ovdje ne podrazumijeva intenziviranje doživljaja stvarnosti što nas okružuje, već pomicanje granica u definiranju onog šta jeste stvarno. Ne govorimo, dakle, o “višku stvarnosti”, već o novoj stvarnosti kojoj izmiče veza s pojavnim svijetom.

Baudrillardovo najznačajnije djelo Simulakrumi i simulacija temelji se na razaranju odnosa između označitelja i označenog. Znakovi u postmodernom svijetu ne veže se za stvarnost, za originalne referente koje žele opisati, već egzistiraju kao kopija bez originala, pomažući svijetu hiperrealnog da zavlada našom svakodnevicom – zaključuje Baudrillard primijenivši modele strukturalne lingvistike.

Lingvističar Ferdinand de Saussure postavio je distinkciju između onog “označenog” i “označitelja”, pri čemu je označitelj jezička apstrakcija u službi definiranja ideje “označenog”, kao onog što označitelj želi predstavljati. Drugim riječima, simbolička struktura ili označitelj se kroz posebno definirane odnose referira i asocira na nešto određeno, a sama veza između označitelja i označenog je proizvoljna. Možda i najbolja potvrda tačnosti ove tvrdnje jeste činjenica da ljudi govore stotinama jezika, a da se u različitim jezicima na različit način “označavaju” predmeti, procesi i ideje. Pojednostavljeno rečeno, mi znamo šta mislimo pod riječju “kruška” samo zato što pod tim imenom ne mislimo na “prozor”, “asfalt” ili “tugu”. Značenje je, smatra De Saussure, u svojoj prirodi diferencijalno i ovisi isključivo o razlikama među označiteljima.

Baudrillard preuzima De Saussureove ideje iz strukturne lingvistike, te odmah na početku svog djela Simulakrumi i simulacija postavlja odnose između znaka, prezentacije i simulacije, te tezu o četiri faze znaka. Ovisno o razini prikaza stvarnosti u nekom znaku, on razlikuje vjeran prikaz stvarnosti, distorziran prikaz stvarnosti koji maskira ili naglašava određene karakteristike, prikaz koji skriva nedostatak stvarnosti kroz vlastitu vizualnost i prikaz koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Takav prikaz, takva slika koja prikazuje nešto čije referentno / označeno nije utemeljeno u stvarnosti, Baudrillard naziva simulakrumom. Era simulakruma započinje u trećoj i kulminira u četvrtoj fazi znaka, gdje znakovi ne koreliraju s onim stvarnim čiji privid nastoje kreirati. Nastupa svekolika nemogućnost između razlikovanja istinitog i lažnog, gurajući tu vrijednosnu dihotomiju u sferu irelevantnog. Zbog čega je ovo važno i kakve veze ima s tim kako će djeca ići u školu?

Školovanje nikada nije bilo – a naročito ne danas – samo skupljanje informacija. Školovanje je avantura. Pustolovina! Njegova je svrha formiranje, ne tek informiranje čovjeka. Pitanje je: Šta je moguće formirati u odsutnosti? (Je li moguća online pustolovina?) Uspostavljanjem virtualnog prostora kao supstituta školskim zidovima distorziran je prikaz stvarnosti s potencijalom da vlastitom vizualnošću skrije njene nedostatke. Online nastava ne predstavlja školu. Ona jest škola. Važna institucija našeg ljudskog iskustva prerasta u simulakrum.

Ako smatramo da je škola mnogo više od zbira informacija, planova i programa, matematičkih operacija i fizičkih zakona kojima nas uči; ako smatramo da je ona platforma na kojoj zasnivamo prijateljstva, učimo se razgovoru, zajedno jedemo, putujemo, bivamo ismijani i povrijeđeni, pohvaljeni i odgurnuti – onda i sam koncept online nastave možemo smatrati simulakrumom koji nema veze sa stvarnošću tog ljudskog iskustva. Da, i takva će nastava omogućiti informiranje i učenje, ali će učenike zatvoriti u virtualna geta u kojima su igranje igrica i školovanje jednako stvarna iskustva.

A kakve tek mogu biti posljedice prihvatanja da se samo tako, putem simulakruma, i može formirati čovjek, stvarnost, istina i smisao? Sam Baudrillard ne ukida kategorije stvarnosti, istine, društvenosti i smisla. On samo dovodi u pitanje princip realnosti. Stvari, po njemu, svakako i dalje postoje, ali ne postoji princip vjerodostojnosti koji će to postojanje dokazati. O tome je, uostalom, pisao još Ibn Arebi u 13. stoljeću. Prema njemu, cio je dunjaluk jedan veliki simulakrum. Matrix iz kojeg se valja probuditi: dobrovoljno – gutanjem crvene pilule Istine, ili prisilno – sa zvonom za kraj “časa”. Ali to nam – složni su Ibn Arebi i Morpheus – niko ne može do kraja objasniti jer pripada sferi neizrecivog.

 

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!