fbpx

U našem dragom Sandžaku 1990. uzvikivala se samo jedna riječ: SDA

Za SDA posebno su se vezali Bošnjaci Sandžaka. Osnivačka skupština SDA Sandžaka održana je 29. jula 1990. godine na gradskom stadionu pred oko 40.000 osoba. Tog je dana u Novom Pazaru bila svečana atmosfera, sa svih strana pristizali su automobili i autobusi izlijepljeni transparentima SDA. Osnivačkoj Skupštini SDA Sandžaka prisustvovalo je gotovo kompletno rukovodstvo SDA BiH: Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić, Muhamed Čengić, Muhamed Filipović, Omer Behmen i dr.

 

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Osnivačka skupština SDA održana je u Sarajevu 26. maja 1990. godine, a između ostalih, Skupštini su prisustvovali i članovi Inicijativnog odbora iz 73 mjesta iz BiH i cijele Jugoslavije. Bili su predstavnici iz “našeg dragog Sandžaka”, kako je tada Izetbegović u pozdravnom govoru rekao, kao i iz Makedonije, Kosova, Hrvatske. Dakle, SDA je koncipirana kao stranka u čije su organe izabrani predstavnici ne samo iz BiH već i drugih republika, ali i pokrajina SFRJ. Tako je, npr., jedan od potpredsjednika bio Salim Šabić iz Zagreba, a u Izvršnom odboru bili su, između ostalih, Sulejman Ugljanin iz Novog Pazara i Kenan Mazlami iz Tetova. No Viši sud u Sarajevu 13. juna donio je rješenje za upis SDA u Registar udruženja i tim je rješenjem precizirano da SDA djeluje na području BiH.

Da bi SDA legalno djelovala i u drugim republikama SFRJ gdje je bilo interesa, morala se registrirati. A interesa, posebno među Muslimanima (Bošnjacima), širom SFRJ je bilo. Fenomenalni, jasni, precizni istupi Izetbegovića, jasna vizija, vraćanje dostojanstva muslimanskom (bošnjačkom) narodu u SFRJ brzo je prepoznato kod običnih ljudi. U SDA i Aliju Izetbegovića gledalo se kao u nadu, ponos, dostojanstvo, karakter, sve ono što je decenijama oduzimano Muslimanima (Bošnjacima) i drugim muslimanskim narodima SFRJ. U tom su tonu i na osnivačkoj skupštini SDA 26. maja 1990. godine u Sarajevu govorili predstavnici Muslimana (Bošnjaka) iz Sandžaka, Zagreba, Beograda, Makedonije, Kosova. SDA je imala podršku i među Muslimanima (Bošnjacima) dijaspore. Sulejman Ugljanin naglasio je da je muslimanski (bošnjački) narod u Sandžaku u teškom položaju, da u narodu vlada nezadovoljstvo, da se sandžački Muslimani (Bošnjaci) na razne načine omalovažavaju, te da takvo stanje traje stoljećima, zbog čega su mnogi Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka napustili svoja ognjišta i otišli širom svijeta.

Rasim Ljajić, tada student, naglasio je da se SDA mora zalagati za kulturnu autonomiju Sandžaka te da će Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka sve svoje nade u budućnosti usmjeriti prema SDA. Muftija beogradski Hamdija Jusufspahić ukazao je na težak položaj Muslimana (Bošnjaka), ali i drugih muslimanskih naroda u Srbiji. Istakao je da su sve učestaliji slučajevi verbalnih prijetnji: “Napolje, psi Muhamedovi”, “Smrt Muslimanima” i sl., ali je optimistično rekao da oni ostaju u Beogradu, ali i da očekuje pomoć od SDA. Abdulah Remzi iz Prištine rekao je da SDA neće imati budućnost ako ne bude zainteresirana za sve Muslimane u Jugoslaviji.

Za SDA posebno su se vezali Bošnjaci Sandžaka. Osnivačka skupština SDA Sandžaka održana je 29. jula 1990. godine na gradskom stadionu pred oko 40.000 osoba. Tog dana u Novom Pazaru bila je svečana atmosfera, sa svih strana pristizali su automobili i autobusi izlijepljeni transparentima SDA. Osnivačkoj skupštini SDA Sandžaka prisustvovalo je gotovo kompletno rukovodstvo SDA BiH: Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić, Salim Šabić, Muhamed Čengić, Muhamed Filipović, Omer Behmen i dr. S posebnom pažnjom i euforično je dočekan Alija Izetbegović i njegov govor koji je bio odlučan i vrlo je jasno artikulirao potrebe i prava Muslimana (Bošnjaka) u Sandžaku. Ovaj će govor biti dobrim dijelom vodilja rukovodstvu SDA Sandžaka, ali i rukovodstvu SDA BiH i jasna vizija interesa Muslimana (Bošnjaka) unutar SFRJ i prema drugim narodima. Između ostalog, Izetbegović je rekao: “Prema Srbiji se ponašajte kao prema svojoj domovini, ali Srbija ne može biti za nekog majka, a za nekog maćeha… Tražit ćemo kulturnu autonomiju Sandžaka. Čuli ste da se govori o ujedinjenju Srbije i Crne Gore. U tom slučaju, tražit ćemo političku autonomiju Sandžaka. Kako ćemo to postići? Upozoravam vas na razliku između političke snage i sile. Odričemo se sile, ali ćemo upotrijebiti političku snagu jer se širom SFRJ rađa naša politička snaga kojom ćemo se koristiti i postići naša prava. Nismo za to da se razbija SFRJ. Mi kažemo: SFRJ ‘da’, ali ovakva ‘ne’. Neki kažu da će SFRJ biti konfederacija ili je neće biti. Drugi kažu da će SFRJ biti federacija ili je neće biti. Mi kažemo: SFRJ će biti demokratska zemlja ili je neće biti…” Na osnivačkoj skupštini SDA Sandžaka izabrano je njeno rukovodstvo. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je Sulejman Ugljanin, a članovi su postali Kasim Zoranić, Alija Mahmutović, Rašid Preljević, Harun Hadžić, Ismet Trbović, Rasim Ljajić i dr.

U ovaj Izvršni odbor ulaze i lica iz Crne Gore, odnosno dijela Sandžaka koji pripada administrativno Crnoj Gori, poput Haruna Hadžića. Iako je želja bila jedinstveno djelovanje SDA Sandžaka na teritoriji cijelog Sandžaka, ipak je način organiziranja SFRJ i ingerencije republika odredio da SDA mora da se registrira i u Crnoj Gori ako želi legalno djelovanje i učešće na izborima. Harun Hadžić i Rasim Šahman preuzimaju inicijativu i već 7. septembra 1990. godine osniva se SDA Crne Gore u Rožajama. Za predsjednika je izabran Harun Hadžić. Devetog decembra 1990. godine održavaju se prvi višestranački izbori u Crnoj Gori, a SDA nastupa u okviru koalicije stranaka manjinskih naroda koja osvaja 12 zastupničkih mandata u Skupštini Crne Gore. Prema koalicionom sporazumu, SDA pripadne devet zastupničkih mjesta. To je ujedno bio i najbolji rezultat koji je postigla ova stranka. Na svim kasnijim izborima osvajala je manje mjesta. Također, ni jedna druga bošnjačka stranka kasnije nastala u Crnoj Gori nije uspjela dostići ovaj broj zastupnika u Skupštini. Da napomenemo da je u Srbiji na prvim višestranačkim izborima održanim također 9. decembra 1990. godine SDA Sandžaka dobila tri zastupnička mjesta od 250.

I nakon izbora, odnos vlasti Srbije i Crne Gore, predvođene pobjedničkim strankama, u Srbiji Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića, a u Crnoj Gori Demokratske partije socijalista Milomira Bulatovića, nije se mijenjala prema Bošnjacima. Naprotiv, svakodnevno su se odnosi pogoršavali, prava su, umjesto da napreduju, uskraćivana, a na terenu je bilo sve više i fizičkog obračuna organa vlasti s Muslimanima (Bošnjacima). SDA, odnosno Muslimani (Bošnjaci) cjelokupnog Sandžaka formiraju Muslimansko nacionalno vijeće 11. maja 1991. godine. Na čelu Vijeća bio je Sulejman Ugljanin. Legitimitet ovom vijeću vlasti u Srbiji i Crnoj Gori nisu dali. Kršenje manjinskih, vjerskih, ali i osnovnih ljudskih prava Bošnjaka u Sandžaku dovelo je do organiziranja referenduma od strane MNVS-a, a za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka. Vlasti su svim mjerama pokušale spriječiti održavanje referenduma, ali je on ipak sproveden od 25. do 27. oktobra 1991. godine u svih 11 sandžačkih općina (šest u Srbiji i pet u Crnoj Gori). Od 264.156 upisanih glasača, na referendum je izašlo njih 187.473, odnosno 70,19 posto. Apsolutna većina od 183.302 glasača ili 98,90 posto glasala je za političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja nekoj od republika tadašnje SFRJ. Na čelu Centralne komisije za sprovođenje referenduma bio je Rasim Ljajić. Komisija je konstatirala da je referendum uspio. Na osnovu rezultata ovog referenduma, Skupština MNVS 11. januara 1992. godine usvojila je uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak kao optimalno rješenje za Sandžak. U skladu s preporukama Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, ovo Vijeće 6. juna 1993. godine u Novom Pazaru usvaja Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak.

Nakon referenduma i donesenih odluka od Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka, koje je nakon Prvog bošnjačkog sabora preimenovano u Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka, vlasti u Srbiji i Crnoj Gori dodatno se obrušavaju na Bošnjake Sandžaka, a posebno na političke predstavnike, odnosno na SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, koje su okosnice BNVS. U ovim montiranim, svirepim i lažiranim političkim procesima vođenim u Srbiji i Crnoj Gori protiv članova rukovodstva SDA Crne Gore i članova i pojedinaca iz rukovodstva SDA Sandžaka izrečene su kazne zatvora, i to za 24 optužena iz srbijanskog dijela Sandžaka ukupno 80 godina, a za 21 iz Crne Gore 87 godina zatvora. Strašnu torturu preživjeli su uhapšeni, posebno članovi rukovodstva SDA Crne Gore. Džemail Halilagić, novinar, borac za ljudska prava, predsjednik SDA Priboj u to vrijeme, za Stav kaže: “Oko 17.000 Bošnjaka izloženo je policijskoj torturi, a od toga 3.000 nad članovima SDA. Dok su u istočnom dijelu Sandžaka tokom montiranih procesa započetih 1993. i 1994. godine primjenjivane policijske torture, u zapadnom dijelu Sandžaka, gdje su Bošnjaci u manjini, organiziran je strašan državni teror s elementima genocida. Otmica i likvidacija 23 Bošnjaka u Sjeverinu i Kukurovićima, 18 Bošnjaka u Štrpcima i šest u Pljevaljskoj Bukovici izazvali su paniku među bošnjačkim stanovništvom, koji su posebno iz Priboja i Pljevalja iselili. Iz Priboja i Pljevalja iselilo se više od polovine vitalnog i reproduktivnog stanovništva.

Česta su bila privođenja Bošnjaka u policijske stanice i jedno od nezaobilaznih pitanja bilo je ‘jesi li član SDA’. Stranka je satanizovana, a biti član SDA u to vrijeme bilo je isto što i nositi glavu u torbi. U ovakvim okolnostima SDA Sandžaka nije mogla da djeluje u skladu sa svojim statutom i programom. Ugljanin je izbjegao hapšenje i bio je u političkom egzilu u Turskoj. Stranka je u srbijanskom dijelu Sandžaka funkcionirala na principu koordinacionih tijela. Ogranci su radili u otežanim uvjetima. Zbog straha, mnogi Bošnjaci Sandžaka su preko noći napuštali domove i odlazili u druge zemlje. SDA je ohrabrivala stanovništvo da ne odlazi, a u isto vrijeme je ugošćavala mnoge svjetske diplomate, novinare, predstavnike nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, ukazujući da je na djelu klasično etničko čišćenje Sandžaka”, prisjeća se Halilagić.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i insistiranja Alije Izetbegovića da se puste na slobodu članovi SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, te da se omogući povratak Sulejmana Ugljanina u Novi Pazar, došlo je do blagog opuštanja, odnosno relaksacije i smanjenja torture nad Bošnjacima. Okončanje agresije na BiH davalo je osjećaj slobode Bošnjacima u Sandžaku. Tada su 1996. godine održani i zbori u SRJ. SDA Sandžaka postigla je dobre rezultate, koliko su oni mogli biti dobri s obzirom na izborna pravila. Naime, u Prijepolju je SDA dobila 17 odbornika u općinskoj skupštini, a Miloševićev SPS 29, a pritom je SDA imala veći broj glasova. U Priboju je SDA dobila četiri odbornika. U Novoj Varoši nije dobila ni jedno mjesto, ali je uzela skoro sve bošnjačke glasove, uključujući i neke srpske iz mjesnih zajednica gdje nema Bošnjaka. U Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu SDA je bila apsolutni pobjednik. Bilo je nevjerovatno jedinstvo naroda i politike. Međutim, nakon toga, kako kaže Džemail Halilagić: “Srpski režim se još žešće okomio na SDA Sandžaka, razarajući je iznutra instalirajući svoje privatne Bošnjake, davajući im privilegije i moć, inicirajući i pomažući formiranje novih stranaka. SDA Sandžaka praktično je postala regrutni centar za proizvodnju prosrpskih stranaka u redovima Bošnjaka koji nisu mogli u SDA da zadovolje svoje lične ambicije, te za proizvodnju lidera pomoću kojih žele Bošnjake da svedu na vjersku skupinu”, zaključuje Halilagić. SDA Sandžaka i danas je aktivna, na čelu je i dalje Sulejman Ugljanin, koji pod svojim okriljem ima i BNV. U srbijanskom dijelu Sandžaka, pored SDA, djeluju i Demokratska partija Sandžaka Rasima Ljajića i Stranka pravde i pomirenja Muamera Zukorlića.

Sličan scenarij odvija se u Crnoj Gori. Nakon izbora 1996. godine, SDA Crne Gore ima tri poslanika u Crnogorskom parlamentu i 2 u Parlamentu SRJ. Međutim, nakon raskola Mila Đukanovića s politikom Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića, Đukanovićev aparat kreće na SDA i Bošnjake, svjestan da mu treba podrška Bošnjaka, ali direktna, a ne preko SDA, koja bi mogla imati previše utjecaja i vlasti. Koristeći se svim metodama, od potplaćivanja do ucjena i prijetnji, režim uspijeva pridobiti uz sebe jedno krilo SDA, Harun Hadžić biva smijenjen. No krnja SDA ne uspijeva opstati, kao ni Hadžićeva nova stranka i gasi se 2002. godine. Danas na političkoj sceni Crne Gore djeluje Bošnjačka stranka, koja je u koaliciji s vladajućom strankom. Ideja Sandžaka potpuno je izgubljena kod političkih predstavnika Bošnjaka, ali i generalno kod Bošnjaka Crne Gore.

SDA Sandžaka i SDA Crne Gore, uprkos današnjoj poziciji i statusu, imale su značajnu ulogu i dale su određene rezultate tokom svog djelovanja. SDA Sandžaka i dalje je na sceni i ima prostora da kroz političko djelovanje i dalje jača poziciju Sandžaka i Bošnjaka u njemu, ali i u cijeloj Srbiji. O postignutim rezultatima razgovarali smo s Esadom Džudžom, donedavno jednim od najutjecajnijih članova rukovodstva SDA Sandžaka i BNV. Vodio je procese uvođenja bosanskog jezika u nastavu u Sandžaku: “Do popisa stanovništva u Srbiji 2002. i Crnoj Gori 2003. godine rješavali smo nacionalna i identitetska pitanja, prava i slobode. Pred kraj 2005. godine bosanski jezik, grb i zastava sandžačkih Bošnjaka, nacionalni blagdani i priznanja ozakonjeni su u Srbiji. Nešto kasnije, tokom 2006. godine, utvrđene su tradicionalne kulturne manifestacije. Školske 2004/2005. godine počela je nastava na bosanskom jeziku s elementima nacionalne kulture i implementacija je trajala do 2012. godine, kada počinje priprema za uvođenje cjelokupne nastave na bosanskom jeziku. Nakon temeljne pripreme, taj model nastave starta 2. septembra 2013. godine. U ovoj školskoj godini cjelokupnu nastavu pohađalo je više od 17.500 učenika u osnovnim i srednjim školama u Sandžaku. Izvršene su sve pripreme za uvođenje studijskog programa bosanskog jezika i književnosti na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru”, kaže Džudžo.

 

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!