Turski korijeni Borisa Johnsona

Godine 1903. oženio se u Londonu Engleskinjom Winifredom Brunom. Šest godina kasnije, rođen je Osman Wilfred Kemal. Ali Kemal se, nakon iznenadne smrti supruge, na početku Prvog svjetskog rata vraća u Istanbul. Mali Osman Wilfred Kemal ide s bakom Margaret Johnson, od koje će naslijediti prezime. Odrastat će na britanskom jugozapadu i 1940. dobiti sina Stableya, Borisovog oca.

 

Od užurbanih hodnika Westminstera do uspavanih uličica izgubljenog sela u Turskoj. To je porodična historija britanskog premijera Borisa Johnsona, kojeg znaju u Kalfatu, malom mjestu u kojem danas njegovi daleki rođaci slave Borisa, novog britanskog premijera, unatoč zloglasnoj sudbini koju je imao njihov zajednički predak. “Čast i ponos što svjetski čelnici izlaze iz ove loze”, kaže Mustafa Bal, jedan od zadovoljnih stanovnika Kalfata.

Koliko god nevjerovatno zvučalo, Johnsonova plava kosa turska je faktura. Kalfat, sto kilometara od Ankare, rodno je mjesto porodice poznate kao Sarioglangiller, ili “plavokosi sinovi”. Grobovi onih koji su napustili ovaj svijet još uvijek zadržavaju nadimak Sari (Plavi). Živi, ​​poput Satilmisa Karatekina, dalekog rođaka Borisa Johnsona, kažu da je “bilo mnogo plavokosih, ali su umrli ili su se odselili”.

Vratimo se četiri generacije unatrag. Haci Ahmet Riza efendi uspješan je poslovni čovjek u Kalfatu i suđeno mu je da uspije i u Istanbulu. Krajem 19. stoljeća preselio se u tadašnju otomansku prijestolnicu, gdje je na svijet došao Ali Kemal, pradjed britanskog premijera. Zahvaljujući naporima svog oca, Ali Kemal se školuje u najboljim evropskim školama. “Ali Kemal je, za razliku od svog unuka, novog premijera, novinar s principima i talentirani historičar.

Njegovo najveće djelo Rical-i Ihtihal (Revolucionarni ljudi, 1913) sadržavalo je njegovo duboko zanimanje za ideje francuske revolucije”, prisjeća se historičar Michael Talbot. Ali Kemal upija nove vjetrove i istražuje ulogu žena u historiji, ali takvi liberali ne nailaze na razumijevanje u tadašnjem Istanbulu. Optužujući ga za “izdajnika”, sultan Abdülhamit II naređuje prisilno progonstvo Kemala u sirijski grad Aleppo, gdje je morao ostati pet godina.

Godine 1903. oženio se u Londonu Engleskinjom Winifredom Brunom. Šest godina kasnije, rođen je Osman Wilfred Kemal. Ali Kemal se, nakon iznenadne smrti supruge, na početku Prvog svjetskog rata vraća u Istanbul. Mali Osman Wilfred Kemal ide s bakom Margaret Johnson, od koje će naslijediti prezime. Odrastat će na britanskom jugozapadu i 1940. dobiti sina Stableya, Borisovog oca.

Ali Kemal radi kao novinar, diplomat i političar. U mandat tragičnog i posljednjeg osmanskog sultana Mehmeda VI Ali Kemal obnaša dužnost ministra unutrašnjih poslova i obrazovanja. To traje samo tri mjeseca. Osmansko carstvo ide u katastrofu nakon odluke da podrži Njemačku tokom Velikog rata, a njegova vlada pada u milost i nemilost pobjedničkih sila, ali ono što je za Kemala blagoslov, za disidentsku nacionalističku struju na čelu s Mustafom Kemalom Atatürkom, dakle, raspodjela osmanskog teritorija među ratnim pobjednicima svađa, jeste sramota, a Ali Kemal izdajnik.

Godine 1922. godine sultan prima pomoć Engleza, koji ga potajno izvlače iz uništenog carstva i skrivenog ga prebacuju ka Malti. Ali Kemal odbija takvu podršku i odlučuje ostati. Jednog jesenjeg jutra 1922. pradjed Borisa Johnsona potpisuje svoju smrtnu kaznu odlazeći u brijačnicu. Tamo ga otkrivaju i hapse snage sigurnosti. Naredba je da mu se sudi zbog izdaje u Ankari i ukrcan je u vlak koji ide ka novoj prijestolnici.

New York Times je u članku od 13. novembra 1922. godine pisao je o posljednjim trenucima pretka novog premijera. “Doveden je pred generala Nureddina Paşu, koji je dramatično izrekao smrtnu kaznu… U ime islama, u ime turske nacije, osuđujem vas na smrt zbog izdaje.” Ali Kemal je ostao pasivan, ne izgovarajući ni riječ protesta. Ruke su mu bile vezane, odveden je na skelu, međutim, prije nego što je stigao tamo, gomila bijesnih žena obrušila se na njega i napala ga noževima, kamenjem, palicama, trgajući mu odjeću i sabljama udarajući o tijelo i glavu… Nakon nekoliko minuta nepodnošljivog mučenja, žrtva je umrla, a njegovo tijelo bilo je izloženo oku nekoliko sati na skeli.

PROČITAJTE I...

A da bi pojačao utisak glasnogovornika nekog SDS-ovog kriznog štaba iz 1992. godine, Radanović je, u najboljem maniru pobješnjelog predratnog velikosrbina, zaprijetio i blokadama vitalnih saobraćajnica i puta Bihać – Bosanski Petrovac.

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!