TRGANJE OD ZABORAVA TROJICE TUZLANSKIH SUFIJSKIH UČITELJA

Napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Tuzla i tesavvuf nikad nisu bili u velikoj ljubavi. Tako, sve do sredine 19. stoljeća o tesavvufu u ovom gradu, njegovim sljedbenicima i tarikatskom djelovanju općenito nema skoro nikakvih pouzdanih saznanja.

Jedan od prvih imenom poznatih sufijskih učitelja jeste šejh Sejfullah-efendija Iblizović, koji je, nije poznato kad, u Tuzlu došao iz Sarajeva. Nije poznata ni godina njegovog rođenja, a umro je u Tuzli 1885. godine (po nekima 1889), gdje je i ukopan.

Prema vjerodostojnim, ali, nažalost, više nego oskudnim podacima, šejh Iblizović pripadao je halvetijskom tarikatu, a, osim u Tuzli, njegovo se ime veže iliti pripisuje mu se da je osnovao ili, pak, bitno utjecao na osnivanje halvetijskih tekija u Višegradu, Bijeljini i Rudom.

Halvetijska tekija u Tuzli, koja se, za pretpostaviti je, ugasila ili počela gasiti nakon smrti šejha Sejfullaha, nalazila se na lokalitetu današnje ulice Tabašnice, što saznajemo usmenom predajom budući da pisanih i uopće bilo kakvih materijalnih tragova o njenom osnivanju, aktivnostima, značajnim ličnostima i događajima naprosto nema.

Na svu sreću, o drugom sufijskom učitelju, dr. Mehmedu Šerbiću, ljekaru i tarikatskom šejhu, pouzdanih je saznanja mnogo više. Rodio se u Sarajevu 1847. godine. U rodnom gradu završava Veliku ruždiju, a sukladno datostima novog vremena, kao iznimno darovitog, osmanska vlast upućuje ga sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća na školovanje u Istanbul. Ondje Šerbić, nakon dvanaest godina obrazovanja, okončava Carski medicinski fakultet i u Bosnu se vraća s diplomom liječnika ispisanom na turskom i francuskom jeziku. Godine 1874. imenovan je ljekarom Zvorničkog sandžaka, čiji je glavni grad bila Tuzla. Po dolasku u Tuzlu, iste godine osniva prvu zvaničnu zdravstvenu ustanovu u ovom gradu, Vakufsku bolnicu. Ova je bolnica finansirana vakufskim sredstvima, za tadašnje prilike bila je odlično opremljena i, bitno je naglasiti, u njoj su besplatno liječeni bolesnici svih vjeroispovijesti.

Osim zdravstvenih poduhvata, a osnivanje moderne bolnice u Tuzli u to je vrijeme nesumnjivo bio ogroman poduhvat, manje je poznato (i uopće, o njegovom derviškom putu malo se zna) da je dr. Šerbić obavljao dužnost dobrovoljnog šejha u tuzlanskoj Nakšibendijskoj tekiji, koja je, prema jednom neobjavljenom radu Abdurahmana Adil‑efendije Čokića pod naslovom Islam danas, postojala sve do konca Prvog svjetskog rata.

Dr. Mehmed Šerbić, poznat i pod derviškim imenom Sami, preselio je 18. novembra 1918. godine i njegovom smrću završava se, za tuzlanske prilike, relativno plodno razdoblje tesavufske misli i prakse, a započinje višedecenijski period dekadencije koji će biti okončan tek potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kratkotrajnim, ali iznimno blistavim djelovanjem šejha Ahmed-efendije Mešića.

Na koncu, a autor ovog teksta dvoji se treba li ga uopće trgati od zaborava, budući da su u Tuzli transgeneracijska sjećanja na njega i živa i snažna, ponešto i u najkraćem o hafizu Salihu-efendiji Suljiću, poznatijem pod nadimkom Kuga.

Nebrojene su priče i anegdote o ovom zaista nesvakidašnje zanimljivom čovjeku, priče koje nerijetko nose u sebi upečatljivu notu nadrealnog. Kako god, Salih-efendija Suljić, kako za života, tako i danas, slovio je kao otvoreni keramet-sahibija (naš bi narod rekao “dobri”), a takvo šta isticali su i brojni kompetentni tarikatski autoriteti.

Rođen je u selu Kuge (otuda i njegov općepoznati nadimak) kod Srebrenika 1849. godine. Medresu je završio u Gradačcu, a potom je dugi niz godina bio imam i hatib Kosundže Osman-begove džamije u Tuzli. Prema iskazima njegovih potomaka, a naročito unuka šejha Sulejmana Suljića, snažno zanimanje za tesavvuf pokazivao je još u medresi, a specifičan derviški odnos prema svijetu i životu, često praćen začudnom mješavinom nerazumijevanja i poštovanja sredine u kojoj je djelovao, ostat će njegova trajna, prepoznatljiva oznaka.

Skroman i samozatajan, o sebi, možda i svjesno, nije ostavio mnogo saznanja. Osim što se pouzdano zna da je bio imam i hafiz, te pripadnik nakšibendijskog tarikata, pretpostavlja se, i to sasvim osnovano, da je bio verificirani nakšibendijski šejh, ali budući da je, prema tvrdnjama njegovih potomaka, mnogo putovao i bio od onih sufija koje nije držalo mjesto, nije imao tekiju u Tuzli, a od njegovih učenika poznat je samo jedan, izvjesni derviš Alija.

U Tuzli neshvaćen, najviše je boravio u srednjoj Bosni i bio rado viđen gost u tamošnjim tekijama.

Preselio je u Tuzli 1945. godine i ukopan je na vlastitom posjedu.

Eto, napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje, i, evo, činim to s najdubljim poštovanjem.

Prethodni članak

Burek

Sljedeći članak

FOTOGRAFIJE TRENUTAKA

PROČITAJTE I...

Krajem septembra ili početkom oktobra, neposredno pred izbore, javila mi se A. – Je li Sadik? – Da. – Ovdje A. – Kako si? – Dobro, hvala. Kojim dobrom? – Za koga ćeš glasati? – bubnu A. “s neba, pa u rebra” i, premda me takvo netaktično pitanje nije iznenadilo, jer riječ je o osobi skromne naobrazbe i inteligencije, ipak osjetih huju, ali nekako je obuzdah

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!