TRGANJE OD ZABORAVA TROJICE TUZLANSKIH SUFIJSKIH UČITELJA

Napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Tuzla i tesavvuf nikad nisu bili u velikoj ljubavi. Tako, sve do sredine 19. stoljeća o tesavvufu u ovom gradu, njegovim sljedbenicima i tarikatskom djelovanju općenito nema skoro nikakvih pouzdanih saznanja.

Jedan od prvih imenom poznatih sufijskih učitelja jeste šejh Sejfullah-efendija Iblizović, koji je, nije poznato kad, u Tuzlu došao iz Sarajeva. Nije poznata ni godina njegovog rođenja, a umro je u Tuzli 1885. godine (po nekima 1889), gdje je i ukopan.

Prema vjerodostojnim, ali, nažalost, više nego oskudnim podacima, šejh Iblizović pripadao je halvetijskom tarikatu, a, osim u Tuzli, njegovo se ime veže iliti pripisuje mu se da je osnovao ili, pak, bitno utjecao na osnivanje halvetijskih tekija u Višegradu, Bijeljini i Rudom.

Halvetijska tekija u Tuzli, koja se, za pretpostaviti je, ugasila ili počela gasiti nakon smrti šejha Sejfullaha, nalazila se na lokalitetu današnje ulice Tabašnice, što saznajemo usmenom predajom budući da pisanih i uopće bilo kakvih materijalnih tragova o njenom osnivanju, aktivnostima, značajnim ličnostima i događajima naprosto nema.

Na svu sreću, o drugom sufijskom učitelju, dr. Mehmedu Šerbiću, ljekaru i tarikatskom šejhu, pouzdanih je saznanja mnogo više. Rodio se u Sarajevu 1847. godine. U rodnom gradu završava Veliku ruždiju, a sukladno datostima novog vremena, kao iznimno darovitog, osmanska vlast upućuje ga sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća na školovanje u Istanbul. Ondje Šerbić, nakon dvanaest godina obrazovanja, okončava Carski medicinski fakultet i u Bosnu se vraća s diplomom liječnika ispisanom na turskom i francuskom jeziku. Godine 1874. imenovan je ljekarom Zvorničkog sandžaka, čiji je glavni grad bila Tuzla. Po dolasku u Tuzlu, iste godine osniva prvu zvaničnu zdravstvenu ustanovu u ovom gradu, Vakufsku bolnicu. Ova je bolnica finansirana vakufskim sredstvima, za tadašnje prilike bila je odlično opremljena i, bitno je naglasiti, u njoj su besplatno liječeni bolesnici svih vjeroispovijesti.

Osim zdravstvenih poduhvata, a osnivanje moderne bolnice u Tuzli u to je vrijeme nesumnjivo bio ogroman poduhvat, manje je poznato (i uopće, o njegovom derviškom putu malo se zna) da je dr. Šerbić obavljao dužnost dobrovoljnog šejha u tuzlanskoj Nakšibendijskoj tekiji, koja je, prema jednom neobjavljenom radu Abdurahmana Adil‑efendije Čokića pod naslovom Islam danas, postojala sve do konca Prvog svjetskog rata.

Dr. Mehmed Šerbić, poznat i pod derviškim imenom Sami, preselio je 18. novembra 1918. godine i njegovom smrću završava se, za tuzlanske prilike, relativno plodno razdoblje tesavufske misli i prakse, a započinje višedecenijski period dekadencije koji će biti okončan tek potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kratkotrajnim, ali iznimno blistavim djelovanjem šejha Ahmed-efendije Mešića.

Na koncu, a autor ovog teksta dvoji se treba li ga uopće trgati od zaborava, budući da su u Tuzli transgeneracijska sjećanja na njega i živa i snažna, ponešto i u najkraćem o hafizu Salihu-efendiji Suljiću, poznatijem pod nadimkom Kuga.

Nebrojene su priče i anegdote o ovom zaista nesvakidašnje zanimljivom čovjeku, priče koje nerijetko nose u sebi upečatljivu notu nadrealnog. Kako god, Salih-efendija Suljić, kako za života, tako i danas, slovio je kao otvoreni keramet-sahibija (naš bi narod rekao “dobri”), a takvo šta isticali su i brojni kompetentni tarikatski autoriteti.

Rođen je u selu Kuge (otuda i njegov općepoznati nadimak) kod Srebrenika 1849. godine. Medresu je završio u Gradačcu, a potom je dugi niz godina bio imam i hatib Kosundže Osman-begove džamije u Tuzli. Prema iskazima njegovih potomaka, a naročito unuka šejha Sulejmana Suljića, snažno zanimanje za tesavvuf pokazivao je još u medresi, a specifičan derviški odnos prema svijetu i životu, često praćen začudnom mješavinom nerazumijevanja i poštovanja sredine u kojoj je djelovao, ostat će njegova trajna, prepoznatljiva oznaka.

Skroman i samozatajan, o sebi, možda i svjesno, nije ostavio mnogo saznanja. Osim što se pouzdano zna da je bio imam i hafiz, te pripadnik nakšibendijskog tarikata, pretpostavlja se, i to sasvim osnovano, da je bio verificirani nakšibendijski šejh, ali budući da je, prema tvrdnjama njegovih potomaka, mnogo putovao i bio od onih sufija koje nije držalo mjesto, nije imao tekiju u Tuzli, a od njegovih učenika poznat je samo jedan, izvjesni derviš Alija.

U Tuzli neshvaćen, najviše je boravio u srednjoj Bosni i bio rado viđen gost u tamošnjim tekijama.

Preselio je u Tuzli 1945. godine i ukopan je na vlastitom posjedu.

Eto, napisah ponešto o trima tuzlanskim sufijskim učiteljima, a niko od njih nije Tuzlak. Nejse. Smatrao sam uputnim prisjetiti ih se, približiti drugima njihove živote i djelovanje, i, evo, činim to s najdubljim poštovanjem.

Prethodni članak

Burek

Sljedeći članak

FOTOGRAFIJE TRENUTAKA

PROČITAJTE I...

"Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k'o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo. Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom”

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!