Treba li buduće mesare, varioce i konobare stipendirati budžetskim novcem

Suočavamo se s gašenjem Odsjeka za bosanski jezik i književnost na Univerzitetu u Mostaru jer se na ovaj studij ne prijavljuje dovoljan broj studenata, a sve ih je manje i na Tuzlanskom i Sarajevskom univerzitetu. To se dešava u vremenu kada su bosanski i bošnjački identitet izloženi svakodnevnim napadima s različitih strana i svakojakim oruđem. Ko će, onda, i danas i sutra njegovati, razvijati i afirmirati kulturne, jezičke i tradicijske vrijednosti Bosne i Hercegovine

Piše: Elvir RESIĆ

 

Sva društva, pa i ona najbolje uređena, suočavaju se s ozbiljnim izazovima u obrazovanju jer je ova oblast sama po sebi najkompleksnija i najsloženija. Obrazovni sistem postavlja se strateški, reforme se dugo pripremaju, a provode planski i vrlo oprezno jer se učinjene greške skupo i dugoročno plaćaju.

U zemljama razvijenog Zapada nije rijetkost da djeca uopće ne žele pohađati srednju školu, bez obzira na to što imaju sjajne uvjete, podršku roditelja i cijelog sistema, pa stručnjaci i nadležni, između ostalog, tragaju za rješenjima kako motivirati tinejdžere da uopće idu u školu. I njemački, i skandinavski, i ostrvski obrazovni programi i pristupi mijenjaju se, nekad u većoj, nekad u manjoj mjeri, jer, naprosto, problema koji se javljaju u procesu pripremanja mladih generacija za život ima napretek i teško se rješavaju.

Kod nas je stanje na tom polju dodatno zakomplicirano iz više razloga. Osim što se Bosna i Hercegovina, poput drugih zemalja regije, nalazi u širokoj i dugotrajnoj društveno-političkoj i ekonomskoj tranziciji, naš je obrazovni sistem, uslijed postojanja jedva funkcionalnog ustavnog poretka, iscjepkan, usitnjen, sam sa sobom neusaglašen, što onemogućava kreiranje ozbiljne obrazovne strategije i definiranje jasnih obrazovnih politika, ciljeva, programa, nastavnih pristupa, metoda i sl.

Pored brojnih poteškoća s kojima se naše obrazovne institucije svakodnevno susreću, u posljednjih nekoliko godina posebno je naglašeno pitanje usklađenosti sistema obrazovanja s potrebama tržišta rada. Ali, kao što to obično biva, i rješavanju ovog složenog pitanja prilazi se često jednostrano, neplanski, trenutno, bez ozbiljnih analiza i priprema. Kantonalni ministri otpočinju kurikularne reforme, usaglašavaju stavove s nevladinim organizacijama, domaćim i stranim, bez detaljnih analiza i vizija kojima se u sretnije uređenim društvima bave državna ministarstva, akademije, instituti, zavodi, a koji imaju kapacitet da problem sagledaju sveobuhvatno, uzimajući u obzir sve što je za to društvo relevantno.

Upravo zbog uskog i nerijetko interesno uvjetovanog pristupa, u prvi plan izbilo je mišljenje kako u Bosni i Hercegovini, zbog potreba tržišta rada, prioritetno treba školovati molere, konobare, bravare, armirače i druge zanatlije, pa se čak i država uključila u stipendiranje ovih, kako kažu, deficitarnih zanimanja. Tako, naprimjer, sarajevsko ministarstvo obrazovanja u posljednje vrijeme otvara programe stipendiranja učenika koji se upisuju u prvi razred srednjih stručnih škola i stipendira buduće bravare, zavarivače, plinske vodoinstalatere, keramičare i podopolagače, molere, autolimare, stolare, rasadničare. Riječ je, dakle, o ciljanom programu namijenjenom konkretnim zanimanjima za kojima vapi domaća (ali i evropska) privreda. Jasno je da su privatnim firmama potrebni majstori različitih zanata i pohvalno je da nadležni promišljaju kako da podstaknu djecu da se opredijele za profesije s kojima neće dugo biti na birou za zapošljavanje.

Međutim, postavlja se pitanje da li buduće mesare, varioce i konobare treba stipendirati budžetskim novcem ili bi bilo daleko funkcionalnije da se razvija sistem u kojem privatni poduzetnici finansiraju školovanje svojih budućih radnika. U tom smislu može biti dobar sistem tzv. dualnog obrazovanja, koje se kod nas uveliko najavljuje, a u kojem učenici stručnih škola dio nastave provode na praksi u nekom preduzeću i za to dobiju novčanu naknadu.

U isto vrijeme suočavamo se s gašenjem Odsjeka za bosanski jezik i književnost na Univerzitetu u Mostaru jer se na ovaj studij ne prijavljuje dovoljan broj studenata, a sve ih je manje i na Tuzlanskom i Sarajevskom univerzitetu. I to se dešava u vremenu kada su bosanski i bošnjački identitet izloženi svakodnevnim napadima, s različitih strana i svakojakim oruđem. Ko će, onda, i danas i sutra njegovati, razvijati i afirmirati kulturne, jezičke i tradicijske vrijednosti Bosne i Hercegovine? Uz dužno poštovanje, cvjećari i autolimari sigurno neće, nego će prvom prilikom, što je sasvim razumljivo, svoju egzistenciju potražiti izvan bosanskohercegovačkih granica.

Ako već postoje analize tržišta rada, što svakako može biti korisno (uz uvjet da je precizno definirano šta taj pojam podrazumijeva i šta sve obuhvata), trebalo bi napraviti analize i projekcije koliko ćemo u budućnosti imati stručnjaka za ustavno pravo, međunarodno pravo. Znamo li koliko imamo, a koliko nam treba filologa, arheologa, historičara? Postoje li takve analize? Znamo li koliko će nam trebati prevodilaca kada se približimo ulasku u Evropsku uniju? Znaju li oni koji odlučuju o obrazovnom sistemu da naši učenici u osnovnim i srednjim školama i dan-danas čitaju lektire prevedene u Beogradu i Zagrebu, da gotovo ne postoje crtani i dječiji filmovi sinhronizirani ili titlovani na bosanskom jeziku? Dobro smo svjesni da bi se tim pitanjima trebala baviti neka državna obrazovna institucija, ali takva ne postoji, pa se u koštac s ovim problemima dugoročno moraju uhvatiti kantonalna i federalna ministarstva obrazovanje i kulture.

Posao države, u koju podrazumijevamo različite nivoe vlasti i nadležnosti, mora biti osmišljavanje i razvijanje bosanske lingvističke, leksikografske, izdavačke, publicističke, filmske djelatnosti jer smo, gotovo tri decenije nakon osamostaljivanja, i dalje izloženi koloniziranju u oblasti nauke i kulture.

Zato bi, prije nego o stolarima i staklarima, valjalo razmišljati ko će stećke vratiti Bosni, ko će pisati pravopise i gramatike bosanskog jezika, kakva će biti sudbina “Preporoda”, kako ćemo od zaborava sačuvati vlastite tradicijske i kulturološke vrijednosti. Pritom treba naglasiti da je ulaganje u kulturu, kao i razvijanje humanističkih nauka, čak i ekonomski višestruko isplativo jer se bosanski turistički potencijali ne razvijaju samo na osnovu prirodnih ljepota nego i na bogatoj historiji i kulturnoj baštini.

I ne bi bilo pametno zanemariti onu čuvenu Platonovu misao o Atinjanima, učiteljima i obućarima.

 

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

Crkvu sv. Ante pretvorile su Osmanlije u džamiju, pravoslavnu crkvu ustaške vlasti sravnile su sa zemljom, a od katoličke je nakon savezničkog bombardiranja ostao samo zvonik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!