fbpx

Točkovi trebinjske historije

Ne zna se tačno od kada datiraju trebinjski dolapi. Ostala je priča da je Mujaga Hadžihasanović, putujući na hadž, u Misiru zapazio naprave koje iz Nila izbacuju vodu na žedne oranice, pretvarajući ih u rajske bašče okovane pustinjom. Predaja kaže da je istog trenutka od letvica napravio maketu, pa se, po njegovom povratku s hadža, pod Pridvorcima kod Trebinja ubrzo počelo okretati čuveno Hadžihasanovića kolo

 

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Trebišnjica – najveća ponornica u Evropi”, i tu bi kod većine otprilike počeo i završio sav razgovor o ovoj rijeci. Možda se mogao naći još poneki komentar o tome kako je za tu titulu zaslužno vrlo specifično tlo ovog dijela Hercegovine koje propušta svu vodu u podzemne sisteme, da bi, kada se ovi sistemi napune do vrha, ta ista voda izbijala iz površine. Samo rijetki su znali dodati i to da su za poniranja i izbijanja Trebišnjice zaslužna određena godišnja doba, odnosno, da bi rijeka u skoro uvijek određenom vremenu ponirala, a isto tako i izbijala na površinu. A to da je za vrijeme dugotrajnih kiša Trebišnjica izbijala u stotinu malih izvora, nekih izuzetno jakih i snažnih, da bi čitav ovaj kraj bio preplavljen vodom pa bi se činilo da se zemlja nikada više neće osušiti, da je Trebišnjica, iako sa šampionskom titulom najveće ponornice u Evropi, u narodu bila veoma omražena jer je, prema riječima mještana, nekada znala biti izuzetno nepredvidiva i vragolasta, zbog čije su ćudi ovdašnji zemljoradnici morali iznalaziti različita rješenja kako bi sve svoje usjeve i sav posao prilagodili divljoj prirodi Trebišnjice, o tome se nikada ili samo rijetko priča, to se ne da naučiti ni u osnovnoj niti u srednjoj školi. Nigdje se ne spominju ni brojna vodena kola, čuveni dolapi koji krase nestašnu Trebišnjicu, a putnike i turiste i danas ostavljaju u velikom čudu.

IZUM DONESEN S HADŽA

Glasoviti turski putopisac Evlija Čelebi, prolazeći ovim krajem, zabilježio je kako je na Trebišnjici prebrojao stotine vodenih kola. Trebinjci kažu da je Čelebi uveliko pretjerao s ovim stotinama, da na Trebišnjici nikada nije bilo više od dvadesetak, možda u neka prijašnja vremena i četrdeset ovakvih kola, te da je vjerovatno tuda nailazio u kišnom periodu kada su sva bila stavljena u pogon. Ali, svi se slažu s činjenicom da su vodena kola i danas jedan od simbola i zaštitnih znakova Trebinja, po čemu je, između ostalog, cijeli ovaj kraj ostao poznat.

Francuski geograf i etnolog Guillaume Lejean, boraveći u Trebinju 1858. godine, opisuje plavu Trebišnjicu i za nju kaže: “Široka, ali bez dubina, širi svoju bistru površinu između obrađenih brežuljaka i bašči koje oplođuje pomoću kola ili norias, kako bi rekli u Španiji.” Kolima je bio očaran i poznati francuski slikar, crtač i graver Alexandre de Bar, pa je sredinom 19. stoljeća, oduševivši se, oslikao trebinjsku Gradinu i vodeno kolo na Blacama, kao i Maltezovo kolo na suprotnoj strani. Brojni su drugi putopisci i slikari bili opčinjeni ljepotom trebinjskog pejzaža, koji je zahvaljujući upravo dolapima izgledao kao dženetski vrt u sprženom hercegovačkom kršu.

Ne zna se tačno od kada datiraju trebinjski dolapi i kada je započeta gradnja natapnog sistema na Trebišnjici. Ostala je priča da je Mujaga Hadžihasanović, putujući na hadž, u Misiru zapazio naprave koje iz Nila izbacuju vodu na žedne oranice pretvarajući ih u rajske bašče okovane pustinjom. Predaja kaže da je istog trenutka od letvica napravio maketu dolapa, pa se, po njegovom povratku s hadža, pod Pridvorcima kod Trebinja ubrzo počelo okretati čuveno Hadžihasanovića kolo. Ovaj posljednji krik tehnologije prihvatili su i drugi zemljoposjednici, pa su se za svega nekoliko godina na Trebišnjici nanizale vješto urađene kopije dolapa sve do u vrh Korjenića, jer je nizvodno od Trebinjskog polja rijeka ljeti presušivala.

Savo Pujić, lingvist i profesor jezika, u svom djelu Vodena kola na Trebišnjici kaže da, ako se pođe od tog legendarnog začetnika izgradnje starog natapnog sistema, ipak ostaje otvoreno pitanje vremena u kojem je to učinjeno. “Hadžihasanovići su doselili u Pridvorce poslije izgona Turaka iz Herceg-Novog 1687. godine. Po tom bi se moglo zaključiti da taj sistem nije mogao biti izgrađen sve do završetka burnih tursko-mletačkih ratova krajem druge decenije 18. vijeka, jer su tek doseljeni Muslimani u to vrijeme bili primorani da privremeno napuštaju trebinjski kraj. Ali zna se da su Hadžihasanovići doselili na svoj raniji posjed, pa je to moglo biti prije tih ratova”, navodi Pujić.

SVI SU IMALI SVOJE DOLAPE

Izo Rokolj, Trebinjac koji od proljeća do jeseni živi u Trebinju, a ostatak godine provodi u Holandiji, a sada živi u Holandiji, prisjeća se dolapa i kako su se sva djeca emotivno vezala za vodena kola pored kojih su živjeli. “Svako kolo imalo je svoje ime. Mi, djeca, imali smo svoja kola pored kojih smo živjeli i njima smo pripadali. Kao u Sarajevu što djeca žive i pripadaju određenoj mahali, tako smo i mi pripadali i živjeli pored vodenih kola. Ja sam rođen na Maltezovom kolu. Sjećam se da je u Hercegovini često bila oskudica vode. Međutim, kada pada kiša, imate stotine tih malih potoka i rijeka, kao da čitav kraj odjednom oživi vodom. Na svim poljima oko Trebišnjice, zbog temperatura koje ljeti dosežu i iznad 40 stepeni Celzijevih, ništa se ne bi moglo iskorištavati od zemlje, sve bi propadalo, da nije bilo ovih kola za navodnjavanje. Neka od njih i danas rade, u funkciji su, ali se slabo koriste. Zemljoradnici danas koriste električne pumpe, a vodena kola ostala su samo kao turistička atrakcija”, pojašnjava Rokolj.

Kaže kako se od sve te nekadašnje zemljoradnje u Trebinju danas ipak nešto malo sačuvalo. “Mada, većina zemljišta ostaje neiskorištena, svako uzme samo manji dio koji će obrađivati. Valjda će nekada doći vrijeme kada će se sva ova zemlja, koja je izuzetno plodna, a ima i vodu, iskorištavati u svojim punim kapacitetima. Neki kažu da je za to kriva izgradnja hidroelektrane na Trebišnjici. Vidite, kada je riječ o hidroelektrani, nema sumnje da je ona dosta stvari promijenila, i to u cijelom toku rijeke. Međutim, imate i drugu stranu priče. Kada je prije nekoliko godina bio problem s akumulacijom Jablaničkog jezera, nije bilo dotoka vode, pa su odjednom isplivale brojne stvari koje su potopljene jezerom. Ljudi su imali priliku vidjeti šta je sve jezero potopilo. Tu je bilo od nišana, nadgrobnih spomenika, munara, stećaka, do drugih starina. Neke od njih sigurno bi bile i zaštićene da nisu bile potopljene. Onda se jedan sjajan novinar, koji se bavi ekološkim temama, pojavio i kazao genijalnu stvar: ‘Jeste, mogli smo mi to sve sačuvati, u to nema sumnje, ali morate isto tako znati da biste u tom slučaju još uvijek u kući koristili svijeće.’ Eto, tako je otprilike i s Trebišnjicom.”

Stanka Jokanović, arheolog i kustosica Muzeja Hercegovina Trebinje, kaže da su sve brane koje se mogu vidjeti na Trebišnjici, svi ti stapovi i jazovi, zapravo vještački napravljeni upravo zbog dolapa, kako bi se usporio tok Trebišnjice, odnosno da bi se imalo šta ubaciti na vodeni točak. “S jedne strane voda utječe s jaza, kolo je diže na određenu visinu i onda voda s druge strane ističe i ide kanalima dalje u polja. Ovi stapovi i jazovi pravili su se zbog veće akumulacije vode. Trebišnjica je mnogo glavobolja zadavala ovdašnjim zemljoradnicima tokom proteklih stoljeća, i to je u narodu ostalo poznato. Zamislite da samo četiri mjeseca tokom godina imate zemljište, a ostalih mjeseci blato. Zbog toga se u ovim krajevima najčešće sadio kukuruz, tzv. stodanac. To je vrsta kukuruza koji za stotinu dana prođe sve svoje faze razvoja i nakon toga bude spreman za branje. Međutim, bilo je zabilježenih slučajeva da bi upravo dan prije branja kukuruza voda znala za samo nekoliko sati potopiti sve ono što su ljudi mjesecima uzgajali. Potom bi zemljoradnici odveslali na svoja ‘polja’ i iz čamaca brali kukuruze”, priča u šali Jokanović.

MLINOVI POTONULI U JEZERO

Objašnjava i kako ljudi često zamijene dolape s vodenicama. “A vrlo je zapravo jednostavno, vodenice služe za mljevenje brašna, a vodena kola, ili dolapi, služe za navodnjavanje. U Trebinju imate vodenice koje su karakteristične za trebinjski kraj zbog toga što su se gradile tačno na mjestima na kojima je Trebišnjica izvirala iz zemlje. Poznato je da je ova rijeka bila najveća ponornica u Evropi, a sva su se ova polja uz Trebišnjicu, od jeseni do proljeća, pretvarala u jezero, u blato. Zbog te karakteristike naših krečnjačkih, odnosno karbonatnih stijena, sve padavine prolaze kroz pukotine u ovim stijenama i rijeka završava pod zemljom. Od jeseni Trebišnjica više ne bi bila u stanju da skuplja vodu, odnosno, svi podzemni kapaciteti bili bi ispunjeni i tada je nastupalo izlijevanje rijeke. Na mjestima gdje je ona snažno izbijala iz zemlje građene su vodenice, mlinovi, tzv. jamare. Dakle, voda u tim vodenicama ne bi okretala mlinski točak protičući kroz vodenicu, niti da je sa strane vodenice postavljeno kolo koje pokreće voda, a koje je povezano s unutrašnjim mlinskim kolom, već je mlinsko kolo voda pokretala izbijajući iz zemlje. Mi smo dugo mislili da je ova vodenica autentična i povezana samo s našim trebinjskim krajem, upravo zbog prirode Trebišnjice, smatrali smo da jedino u svijetu ovdje postoji ovakav tip vodenica. Međutim, ruski turisti koji su posjetili Muzej rekli su nam da i oni imaju sličan princip vodenica izgrađenih na nekim ponornicama u Rusiji”, tvrdi Stanka Jokanović.

Đoko Odavić, arheolog i nekadašnji direktor Muzeja Hercegovine Trebinje, kaže da mlinovi vjerovatno datiraju iz rimskog perioda. “I samo ime mlin dolazi iz latinskog jezika, tako da bi se i tu mogla napraviti poveznica. U Hercegovini možda i ponajviše mlinova imate na Buni, međutim, samo u Trebinju nalazite ovaj tip mlinova, jamara, koje potječu iz osmanskog perioda. Vejsil Čurčić, arheolog i dugogodišnji kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, svojedobno je obilazio jamare, pa je ustvrdio da je jedna za 24 sata mogla samljeti deset vreća žita.”

Odavić kaže i kako je hidroelektrana na Trebišnjici dosta stvari pokvarila, ali i kako Trebinje, da ona nije izgrađena, zasigurno ne bi izgledalo ovako kako danas izgleda. “Izgrađena je od 1964. do 1968. godine. U neko doba prisiljen si da napraviš neke iznimke. Ali, kada se sve sračuna, kada je riječ o Trebišnjici, plaćena je mala cijena.”

Kustosica Stanka Jokanović naglašava da se kroćenjem Trebišnjice, kada su njeni izvori svedeni u vještačko jezero, izgubila tradicija. “Da, napravljena je hidrocentrala, čitavo ovo područje dobilo je struju, ali smo izgubili tradiciju. Dakle, ukroćivanjem Trebišnjice zamrle su sve vodenice i dolapi. Mada, dolapi mogu i danas biti u funkciji, a što nisu, krive su i nove tehnologije navodnjavanja zbog kojih su dolapi zastarjeli i danas postoje samo kao turistička atrakcija. Ali, vi sada nemate Trebišnjicu koja izbija iz zemlje i pokreće kola, tako da su jamare za nas potpuno izgubljene i zauvijek nestale.”

PROČITAJTE I...

Za nadati se da u slučaju Mostara neki neće trgovati nacionalnim interesima radi onih vlastitih. Dinamika medijskih spinova ipak upućuje da bi Mostar mogao biti završni čin u kojem bi se mogući poraz Koalicije za Mostar prišio direktno Bakiru Izetbegoviću, a zatim bi se krenulo na “delistiranje” SDA iz političkog života.

Otkud ta iznenadna pojava tolike negativne energije i političke ostrašćenost koja podsjeća na sektaštvo, zašto većina ovih, do jučer prijatnih ljudi zvuči kao da idu po (ne)pamet na jedno te isto mjesto, ima li tu elemenata nekih pojava sličnim onim u Turskoj kada su do jučer ugledni i poštovani građani odjednom postali pučisti, je li u pitanju neka vrsta gulenizma?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!