Tiho, probudit ćeš boga Tanatosa

Stotinama žitelja Ilidže i njihovim gostima baš ovdje, nad ovim bijelim kamenom, usne su utrnule od prvog poljupca

Piše: Izet PERVIZ

Jedan nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine spašen je od daljnjeg propadanja. Važna je to vijest ma koliko podsmijeha isisali iz njene očigledne naivnosti. Stotine nacionalnih spomenika širom zemlje rastače se pred našim očima, a mi gotovo da ništa ne poduzimamo kako bismo ih spasili i tako smirili naše pretke u njihovim grobovima, do vječnosti ozlojeđene stalnim prevrtanjima, čuđenjima i ibretima spram njihovog nemarnog potomstva. Nema grada u Bosni sred kojeg, skršen poput napuštenog ćumeza, nakrivljen kao prikaza, ne čuči kakav nacionalni spomenik i svojim zastrašujućim razvalinama đavolski se kezi na djecu koja svakodnevno kraj njega promiču.

Pošto se taj čin dešava u atmosferi božićnih i novogodišnjih prozračnosti, sasvim je logično da se, neumoljiva, nameće jedna sentimentalna, izlizana, svima znana rečenica. Pa pustimo je: To mu je poklon od njegovih skrbnika za novu, 2020. godinu… Sreća njegova pa ima skrbnike! Eto, još postoje ljudi i organizacije kojima je važan dio bosanske historije o kojem svjedoči. Cinici bi kazali: svaki je korak i svako je djelo u ovoj zemlji ograđeno ideološkim međama. A oni kojima cinizam ogorči cjelokupnu nutrinu radije bi se zapitali: A šta je s onim spomenicima koji nemaju svoje skrbnike?

ČUVAR ZALJUBLJENIH

Službeni naziv ovog spomenika koji krasi Veliki park na Ilidži glasi: Spomenik borcima NOR-a (spomen-kosturnica). Malo je spomenika koji imaju tako veseo život kao ovaj. Ako je svrha jednog spomenika kulture da zaživi u prostoru i da svojim izgledom, svojom funkcionalnošću, svojim usjekom u okolinu i svojom ljepotom privuče ljude, onda je ovaj svoju svrhu sasvim ispunio.

Smješten u zaleđu jednog od ilidžanskih hotela iz austrougarskog vremena – onog kojem je stoljetno ime “Hungarija”, s kojim je s ostala tri hotela (“Austrijom”, “Bosnom” i “Hercegovinom”) zaokruživao jednu historijsku priču i zatvarao jedno razdoblje bosanske povijesti, prije nekoliko godina zamijenjeno s nesretnim imenom “Crystal”; iskačući svojom raskošnom bjelinom iz polupomračine koju krošnjama natkriljenim iza njegovih leđa grade stotine stabala lipe i kestena; svojim uspravljenim pravougaonikom crnog jablaničkog granita, po kojem promiču bijele siluete partizana s puškama u šakama ili ranjeničkim nosilima na ramenima lomeći stvarnost i sravnjujući vremena; svojom dostojanstvenošću u stavu koji odiše pobunom protiv svih nepravdi, svojom usamljenošću starca koji je preronio sva životna iskustva i svojom tajanstvenošću, indiskretnošću, dubokom intimom i nepojmljivim latentnim erotizmom, ovaj spomenik kao da je zauvijek u tu bijelu kocku utamničio grčkog boga smrti, strašnog Tanatosa.

Samo je tako i mogao privući najmlađe zaljubljene parove da tajne o svojim prvim ljubavima povjere baš njemu. Stotinama žitelja Ilidže i njihovim gostima baš ovdje, nad ovim bijelim kamenom, usne su utrnule od prvog poljupca. Prije nego će ih saprati pred ovu skromnu rekonstrukciju svjedočila su o tome mnoga srca ispisana karminom i ispunjena imenima onih koji su toliko zaljubljeni da hoće cijelom svijetu obznaniti svoju voljenost. A tek ona iscrtana sprejom, kojima ni drevni mrazevi što u huku slijeću s Igmana ne mogahu nauditi.

Tu, na crnom granitnom stupu, godinama su se razvlačila dva datuma koja su tačno označavala početak i kraj takve veze. Prvi, drečavo crven, bio je ispisan reskim, oštrim potezima punim ushićenja, vjerovatno ostao iza ruke koju vode trnci veličanstvenog zanosa, a drugi, crn, ukovan dvije godine poslije, u svojim sparušenim pognutim brojkama odavao je očaj ostavljenog ljubavnika i neki daleki zov raspustošene divljine, sasvim blizu one koja je Geteovog Vertera prenijela preko granice među svjetovima. Poput kakvog testamenta sabijenog u jednu jedinu riječ, ispod drugog datuma pisalo je “sretno!” – kao da se budućnost pred tim mladićem slomljena srca otvarala ulazom u crno grotlo rudnika.

Je li kipar Petar Krstić, dok je u srcu bijelog kamena izvlačio udove partizanskih figura prepletenih u pravnom mozaiku po kojem život i smrt igraju beskrajno kolo, mogao i sanjati da će njegovo djelo podijeljeno u oštre kvadratne plohe, posvećeno mrtvima, svakodnevno ovdje dozivati mladost u njenom najbujnijem cvatu? Ovih devedeset devetero, čija imena stoje uklesana na prednjoj strani kocke – kao 99 zrna tespiha, kao tri puta 33 Isusove godine– zasigurno jesu. Svako od njih u ona strašna vremena mora da je maštao o danu kada će se ovdje, u Velikom parku na Ilidži, u Sarajevu, izmiješan s cvrkutom ptica, slobodan, mreškati šapat zaljubljene mladeži. Svakodnevno, još od 1961. godine, kada je podignuta ova kosturnica i nad njom skulptura, potvrđuje taj šapat nad njihovim kostima da žrtvu svoju uludo nisu posijali.

Na prvoj ploči s čeone strane piše ovako: “U velikom i slavnom narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945. dali su svoje živote”, a onda slijedi 99 imena poginulih pripadnika NOR-a s općine Ilidža. Dva se izdvajaju – Ravijojla i Gliša Janković. To su narodni heroji. Oboje su se rodili u naselju Osjek, blizu, ondje gdje se rijeka Željeznica sastaje s Bosnom. Oboje su poginuli 1944. godine u ustaškoj zasjedi – Gliša u januaru u selu Bukve pored Vareša, a Ravijojla šest mjeseci poslije s druge strane Sarajeva, kod Bijelih voda na Romaniji.

Pored ove, nekada je u Velikom parku stajala spomen-kosturnica s imenima samih heroja. Najstariji Ilidžanci sjećaju se da je podignuta 1949. godine, a na njoj je bilo uklesano 26 imena palih drugova. Među njima, isticali su se Vladimir Perić Valter, Omer Maslić i Vaso Miskin. Godine 1981. prebačena je u Spomen-park na Vracama, koji će jedanaest godina poslije pripadnici Karadžićeve vojske iskoristiti kao jednu od utvrda iz koje će sijati smrt po opkoljenom Sarajevu, te će sve što se ondje nalazilo razoriti i porazbijati. Ovu spomen-kosturnicu, nasreću, nisu dirali.

SPOMENICI I SKRBNICI

Prije nekoliko godina vlaga je počela otkivati bijele mermerne ploče i razbacivati ih po travi. Naposljetku, počele su se odvaljivati i one najvažnije, s imenima boraca, teškim poput svih bosanskih strahova. Prvo se odvalila ona na začelju koja zatvara spisak imena. Na njoj je pisalo ovako: “Vaše žrtve su naša trajna obaveza da čuvamo tekovine NOB-a i socijalističke revolucije.” Pavši na zemlju, prelomila se preko samog natpisa, kao da trga davno izrečenu zakletvu koju smo Bog sami zna kada prekršili i zaboravili je kao da nije naša. To vjerovatno niko ne bi ni primijetio, ili nikog to ne bi dotaklo do te mjere da pokrene akciju saniranja, da se ovdje na Dan državnosti i drugim praznicima, današnjim i bivšim, ne okupljaju članovi Udruženja antifašista i boraca NOR-a te polože cvijeće pod granitnu skulpturu. Eto, njima je zasmetalo da mrazevi i kiše nemilosrdno rastaču jedan spomenik koji svjedoči o dijelu historije ove zemlje. Abdulah Koldžo, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, priča kako su konkurirali kod Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo i dobili blizu 7.000 KM. Ipak, to je bilo dovoljno tek za osnovne radove, da se uklone ploče koje su se odlijepile i popadale i da se podebljaju i prodube fuge. Bijela mramorna kocka, koja drži cijelu jednu stranu spomenika, s imenima onih čije kosti leže u njoj, opasno se nakrivila, potonuvši u zemlju na strani do stepenica koje vode ka skulpturi za cijeli pedalj. Morat će se ovdje još raditi.

Da bi se potkrijepila tvrdnja iz prethodnog pasusa kojom je konstatirano da će na nogama ostati samo oni spomenici koji imaju svoje skrbnike, ne treba ići daleko. Ostanimo na Ilidži. Eno, tamo, s druge strane Željeznice, tu, gdje sada stoje hoteli i kongresne dvorane, prije nešto više od stotinu godina otkriveno je cijelo jedno neolitsko naselje s izuzetno vrijednim figurama, nakitom, oruđem i posuđem. Potvrđeno je: na tom mjestu začelo se nešto što će stručnjaci nazvati butmirskom kulturom i po čemu će Ilidža postati planetarno poznata, ali danas na Ilidži nema ni traga da je ovdje čovjek živio od postajanja i da je baš ovdje začeta cijela jedna kultura. Nije čak postavljena ni obična ploča koja će znatiželjniku kazati da se radi o nacionalnom spomeniku i u čemu se krije njegova vrijednost. Da su barem vraćene staklene vitrine u kojima su prije rata stajale replike dragocjenosti pronađenih tu gdje se rijeka Tilava ulijeva u Željeznicu. Ali nema ništa. Ni jedna od ideologija aktuelnih na ovom tlu, zasigurno, ne bi mogla imati nikakve koristi od nekakvih apstraktnih figurina izdjeljanih rukom neolitskog čovjeka, pa, po svoj prilici, zbog toga ovaj nacionalni spomenik nema svog skrbnika.

Isto je i s Malom stanicom, kako Ilidžanci tepaju zgradi željezničke stanice izgrađenoj u vrijeme austrougarske okupacije, na kojoj su se nekad čekali vozovi za jug. Ni ovaj nacionalni spomenik nema svog skrbnika. Eno je, usred Ilidže, ruglo jedno, već dvadeset godina stoji skršenog krova i rastočenih zidova. Umjesto table koja bi turiste i druge znatiželjnike upoznavala s vrijednostima i historijom ovog nacionalnog spomenika, na njegovim zidovima, s kojih vjetar šeretski razbacuje cigle, prikačen je sramni natpis “Pažnja, opasnost od rušenja”.

Pravo je čudo kako još uvijek stoji uspravno. I posljednji stanari pobjegli su iz nje. S dijela zgrade na kojem i dalje, poput raščupanog gavrana, čuči krovna konstrukcija više ne zove onaj natpis: “Italijanska metraža na kilo.” To je znak da je i gospođa Hasna Muzaferović, koja je ovdje provela više od dvadeset godina, na kraju morala otići. Evo, zaključana su vrata kroz koja se još prošle godine ulazilo u njenu prodavnicu tekstila i šnajderskih potrepština. Ostao je još samo građevinski inžinjer Smajo Bibić, vlasnik staklarske radnje, koji je prije nekoliko godina dobio dozvolu da postavi nosive grede i popravi krov iznad svoje radnje. Ostalo neka se sruši, kao da poručuju nadležni.

Prije sedam godina srušio se još jedan nacionalni spomenik na Ilidži. Zildžića kuća pored Vrela Bosne skršila se pod snijegom i otad stoji tako, a da niko, ni od nadležnih vlasti ni od nevladinih organizacija, nije pokrenuo nikakvu akciju da se barem zaustavi daljnje rastakanje ruševina. Gdje su njeni skrbnici? Pod skute kakve ideologije bi se ona mogla sakriti pred našim stoglavim nehajem?

Gdje su skrbnici nacionalnih spomenika čiju su vrijednost prepoznale i najvažnije institucije kulture u svijetu te ih upisale na svoju listu kulturne baštine? Eno je, nekropola stećaka na Vrutcima, uz samo Vrelo Bosne, skupa s ostacima jedne od najstarijih crkava u Vrhbosni, sva je zarasla u šiblje, u granje, u korov. Ruku na srce, ova nekropola nije među onih trideset koje su direktno upisane na UNESCO-ovu listu, ali zar svaki stećak nije vrijedan te liste? Očito da tako ne misle nadležni, jer, eno, umjesto bosanske djece iz jedanaest ilidžanskih škola, nekropolu obilazi štenad. Umjesto naše, duh naših predaka sa stećaka upijaju djeca poludivljih pasa koji su se, bježeći iz grada od kastracije, naselili u šikare podno Igmana. Više, očito, i nismo zaslužili.

 

PROČITAJTE I...

Iskender Čelebija bio je poslije sultana Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca (1520–1566) najbogatiji čovjek u Osmanskom carstvu, daleko bogatiji i od velikog vezira Ibrahim-paše Pargalije (1523–1536), s velikim autoritetom i utjecajem, što će na kraju izazvati veliku ljubomoru i sujetu kod spomenutog velikog vezira, zahvaljujući čijim će podmuklim i lažnim optužbama i spletkama Iskender Čelebija biti najprije smijenjen s dužnosti defterdara i zatvoren 4 mjeseca i 20 dana, a potom i obješen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!