fbpx

Tenzije ne popuštaju

Ishitreni zaključci da se sve poslije “malo džapanja” vratilo na staro i da bi obje strane mogle da tvrde neki dobitak – Trump je bar nakratko skinuo poglede s procesa opoziva koji mu visi nad glavom i usput ispao “deeskalator” tenzija, a Iranci ujedinjenje / homogenizaciju naroda – bili su površni i brzo se pokazali pogrešnim. Vruće ratne situacije po pravilu donose neželjene posljedice. Neželjena posljedica ovih limitiranih (ratnih) operacija bilo je obaranje civilnog putničkog aviona “Boeing 737-800” ukrajinske kompanije na letu PS752 Teheran – Kijev od protivzračne odbrane Iranske revolucionarne garde

Piše: Bojan BUDIMAC

Predviđanja su generalno nezahvalna rabota, predviđanja pravca iransko-američke krize specijalno su nezahvalna. Pretpostavke skoro svih analitičara da će Iran za odgovor na akt američkog državnog terorizma iskoristiti posrednike, kako bi izbjegao izazivanje “vrućeg” direktnog rata sa SAD-om, pokazale su se netačnima. Opet je većina potcijenila kapacitet Irana da, kad je potrebno djeluje u vlastito ime, neskriven iza proxyja, a da ostane u domenu racionalnog igrača koji ne eskalira sukob koji vodi ka vlastitom uništenju.

Raketiranje američkih baza na iračkoj teritoriji uz prethodno obavještenje iračkih vlasti, uz punu svijest (ako ne i zahtjev) da će ta informacija biti proslijeđena Amerikancima, jeste upravo takav potez, sračunat da opusti tenzije – prije svega unutrašnje – i da se eventualna prava osveta ostavi da se ohladi. Činjenica da je u iranskom napadu, po svemu sudeći, došlo samo do materijalne štete dala je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu “koridor” da se izvuče iz ćoška u koji se zafarbao, što tvitovanjem, što neumjerenim izjavama, a prije svega iz situacije na koju je izgleda navučen. Naime, priča o famoznim obavještajnim podacima koji “opravdavaju” ubistvo zvaničnika druge države (iranskog generala Kasema Sulejmanija, ubijenog 3. januara u Bagdadu) raspada se.

Trumpovu tvrdnju da je Sulejmani radio na planiranju konkretnih napada na američke ambasade sekretar odbrane Mark Esper praktično je “potopio” u nedjelju, 12. januara, u programu Face the Nation, izjavivši da on dokaze za takvo nešto nije vidio. No, Trumpu uvijek ostaje “opravdanje” da je Sulejmani ubijen zbog svog prethodnog djelovanja (to je rekao 7. januara) – čime samo dokazuje kaubojštinu i bezakonje koje čini da svaki predsjednik SAD-a prisvaja uloge omnipotentnog tužioca, sudije i egzekutora.

IZMIŠLJANJE IRANSKOG NUKLEARNOG ORUŽJA

Već fakat da je na Trumpovo obraćanje javnosti trebalo čekati više od 17 sati od iranskog napada bio je dovoljan znak da je neposredna opasnost da ove dvije zemlje zarate otklonjena. U tom govoru punom sada klišeiziranih laži, koji je duboko zašao u infantilnost tipa “mi imamo najveće rakete”, Trump je već na početku najavio oko čega će dalje pritiskati Iran. Rečenica kojom ga otvara: “Dokle god sam ja predsjednik SAD, Iranu neće biti dozvoljeno da posjeduje nuklearno oružje”, imbecilno zvuči svakom ko nešto zna o toj vještačkoj (potpuno izmišljenoj) temi.

Prvi i osnovni mehanizam koji Iran, sve i da hoće, a neće, sprečava da posjeduje vojni nuklearni program jeste Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja, čiji je Iran potpisnik. To podrazumijeva da je podvrgnut inspekcijama Međunarodne agencije za atomsku energiju, koja nikad nije našla ništa sporno oko iranskog civilnog programa, ako se izuzmu raznorazne podmetačine – koje su se pokazale kao takve, dakle, podmetačine raznoraznih obavještajnih službi. Na kraju, upravo je Trump pocijepao tzv. Iranski nuklearni dogovor (treći mehanizam) kako bi Iranu uvodio “sankcije koje osakaćuju”. E toga je (sankcija) najavio još.

To praktično znači da je samo neposredna opasnost od “vrućeg” rata ovom nepotrebnom epizodom otklonjena / odložena, ali da u suštini tenzije neće splasti ni za jotu. Zemlje koje pristaju na igrokaz “iranske nuklearne opasnosti” i koje su bile uključene u dil – Britanija, Njemačka i Francuska – pozivaju Iran da ga se pridržava. Iran je značajno reducirao svoj civilni program u zamjenu za podizanje sankcija, dio dogovora koji Amerika nije poštovala. To pozivanje “Europljana” jeste licemjerje na steroidima. Da li su spremni da krše američke unilateralne sankcije kako bi poštovale svoj dio dogovora? Teško. Nema nikakve logike da se, zarad lijepih (?) očiju Johnosona, Merkelove i Macrona, Iran drži dogovora koji je Trump pocijepao kako bi ga držao pod sankcijama (sankcije jesu rat).

Ishitreni zaključci da se sve poslije “malo džapanja” vratilo na staro i da bi obje strane mogle da tvrde neki dobitak – Trump je bar nakratko skinuo poglede s procesa opoziva koji mu visi nad glavom i usput ispao “deeskalator” tenzija, a Iranci ujedinjenje / homogenizaciju naroda – bili su površni i brzo se pokazali pogrešnim. Vruće ratne situacije po pravilu donose neželjene posljedice. Neželjena posljedica ovih limitiranih (ratnih) operacija bilo je obaranje civilnog putničkog aviona “Boeing 737-800” ukrajinske međunarodne aviokompanije (UIA) na letu PS752 Teheran – Kijev od protuzračne odbrane Iranske revolucionarne garde, samo nekoliko minuta nakon što je poletio s Međunarodnog aerodroma “Khomeini”. Svih 176 putnika i članova posade su poginuli. To se dogodilo 8. januara, svega dva sata nakon što je iranski napad na američke baze u Iraku okončan. Poginulo je 82 iranskih državljana, 57 Kanađana (uglavnom iranskog porijekla), 11 Ukrajinaca, 10 Šveđana, četiri Afganistanca i po tri njemačka i britanska državljana.

Ova tragedija neminovno priziva u sjećanje sličnu tragediju – 3. jula 1988. je američka ratna mornarica oborila iranski putnički avion na redovnoj dnevnoj liniji Bandar Abbas – Dubai, ubivši (svih) 290 putnika i članova posade. Podsjećanja radi, od 1987. američka ratna mornarica bila je u Zaljevu kako bi držala morski put nafte otvorenim u toku iračko-iranskog rata (1980–1988), koji se u završnoj fazi prelijevao u tzv. “tankerski rat”. To je bilo zvanično objašnjenje njenog prisustva, nezvanično i bliže istini je da su SAD bile čvrsto na strani, tada saveznika, Sadama Huseina, te činile sve kako bi mu pomogle da dobije svoj prljavi agresivni rat (uključujući proliferaciju bojnih otrova i zatvaranje očiju pred njihovom upotrebom protiv Iranaca i/ili iračkih Kurda).

NEMA ŽALJENJA ZA SVIM ŽRTVAMA

Incidenata je bilo puno i raznih. Jedan od poznatijih jeste slučaj “prijateljske vatre”, kada je irački avion raketirao američku fregatu USS Stark, pri čemu je nastradalo 37 mornara. No, tada je Iraku sve bilo opraštano. Međutim, najnotorniji, a gledan da se što prije zaboravi na Zapadu, jeste spomenuto obaranje civilnog putničkog aviona. Kapetan krstarice USS Vincennes Will Rogers, kome su posade drugih američkih vojnih brodova nadjenule nadimak zbog ruke lake na obaraču – RoboCruiser, tog je jutra ispalio dvije rakete na iranski “Airbus 300” na redovnom letu IR655.

Sličnosti tragedija iranskog “Airbusa” na letu IR655 i ukrajinskog “Boeinga” na letu PS752 otprilike se završavaju na činjenici da su oba aviona, u kojima su bili nevini civili, oboreni vojnim raketama. Razlike, ogromne razlike ili “kulturno-emotivni raskol koji razdvaja Ameriku od Irana” (britanski novinar Robert Fisk opisujući događaj iz 1988) postale su očigledne od momenta kada je Iran, odnosno zapovjednik zračnih snaga Iranske revolucionarne garde Amir-Ali Hajizadeh preuzeo punu odgovornost za nesreću.

S druge strane, američka vojska nazvala je onomad ubistvo 290 ljudi “tragičnom nesrećom za žaljenje”, niko nikad zapravo nije odgovarao. Posada USS Vincennesa svečano je dočekana u matičnu luku San Diego, svi su dobili odlikovanja, a kapetan Rogers je nekoliko godina kasnije napustio mornaricu sa svim počastima. Što se političara tiče, američki predsjednik Reagan izrazio je “žaljenje” – izvinjenje Irancima nije dolazilo u obzir. Potpredsjednik Bush I lagao je u Savjetu sigurnosti UN-a da je američki brod žurio u pomoć trgovačkom brodu pod iranskim napadom, a od međunarodne reakcije vrh nečovječnosti pokazala je “čelična lejdi” – Margaret Tatcher, koja je izjavila da je destrukcija iranskog “Airbusa” “razumljiva”.

Dan-danas američki mediji lažu o slučaju obaranja aviona na iranskom letu IR655, nalazeći opravdanje za taj zločin u “žestini borbe”. Primjer – naslov sramnog teksta seniorskog urednika CNN-a Brada Lendona 1988. ratni brod američke mornarice oborio je iranski putnički avion u jeku bitke. Nije bilo nikakve bitke, nego je kapetan krstarice bio nesposobni, konfuzni paničar, lahak na obaraču. Međutim, najbolja ilustracija “kulturno-emotivnog raskola koji razdvaja Ameriku od Irana, jaza tako ogromnog i opasnog” jeste u činjenici da su žitelji Vincennesa – grada u državi Indiana, po kome je krstarica dobila ime – počeli skupljati novac za spomenik “ne mrtvim Irancima, nego brodu koji ih je ubio” (Robert Fisk).

Uporedite to s bdijenjem i paljenjem svijeća za žrtve leta PS752, što je bila ljudska reakcija velikog broja Iranaca. Da ne govorimo o razlici u reakciji vlasti, koja je poslije početne konfuzije brzo priznala uzrok, preuzela odgovornost na sebe i pokazala spremnost da sarađuje s oštećenim zemljama u istrazi, te sudi i kazni počinioce.

Demonstracije koje su uslijedile, zbog nezadovoljstva (mladih) ljudi zbog “laganja” vlasti glede obaranja ukrajinskog aviona, kada se uporedi američko i iransko ponašanje u relativno sličnoj situaciji, nisu baš fer. Uostalom, i one su na neki način znak visokog etičkog standarda. Činjenica da se postepeno pretvaraju u nešto u osnovi neetično – poziv na promjenu režima, želju onih koji Iran decenijama mrcvare – jeste znak da vjetar koji ih raspiruje dolazi iz daleka.

 

PROČITAJTE I...

I ko još ozbiljan misli da Abazović s njegova četiri poslanika može demokratizirati četništvo i sekularizirati SPC? Zbog toga će Dritan Abazović ostati upamćen ili kao najveća politička naivčina ili kao alter ego njegovog sunarodnjaka Rahmana Morine. Mržnja u politici nije saveznik, a upravo ona vodi Abazovića u političkim odlukama i sklapanju saveza. Njegova mržnja spram Đukanovića veća je nego briga za opstanak države. U međuvremenu, srpska elita u Beogradu sve posmatra i traži načine kako da svoj plan dovede do kraja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!