fbpx

Sveto okupljalište strahova

Nekadašnji pioniri dovode ovdje djecu nastojeći kroz njih nanovo proživjeti svoje daleke ekskurzije i zatrnuti golemi stid

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Zuje bumbari na Sutjesci. Posvud oko spomenika na Tjentištu rascvala djetelina ih mami. Crvene i bijele glave povijaju se pod težinom uzujalih helikoptera. Naglo otpuštani, odskoče kao lopte i prsnu u svjetlosti, ti simboli revolucije i čednosti. Nema mirisa, samo go kamen stisnut u pesnice Miodraga Živkovića. Među njima, praćena upornim zujanjem omamljenih bumbarova, vije se neprekidna drama. Okamenjeni patnici traže izlaz iz obruča. Valja pohitati – brže! – dok se šake nisu spojile – brže! – i zgužvale svaki prolaz i put – brže, drugovi! Da li su, ikada, sasvim, Bože bogovetni, s naših grudiju raskidani lanci ovog obruča?

Zuje, tako, ti razdebljali bumbarovi, tu, podno ražđapljene klisure klesarevom rukom uklesane u kamen. Položena na papir, omišljena mišlju ili izrečena u vrelini junskog dana, ta riječ se nakostriješi, kao jež kada izbaci bodlje – klisurina! – i obmotana melodijom rasprostre se u nekakvom prkosu – nekada smo, zaista, stajali postojano kano klisurine, zategnuti taktovima himne što se pjevala od Vardara do Triglava, ili smo sve to, bijedni, samo usnuli, poludjeli od tolikih vijekova od kojih smo zalud iskali slobodu i čast? Na usnama iscrtava se tanan smiješak. Evo je, negdje iz dubine neprekidnih poljana djetinjstva iskočila je slika dječaka koji je, prije nego što je svladao nauk čitanja, sričući za starijima svete riječi himne, ponavljao: “Tri surine”, pitajući se šta znači ta riječ, te surine, šta je to, otkud je i zašto baš tri?

Sjetni posjetioci

Odgovora nema, i ko zna da li će ga ikada i biti? Ali, bez obzira na to, svemu prkoseći, bumbarovi i dalje zuje. Opaljeni podnevnim zvizdanom, teški, vise oni nad tepihom rascvale djeteline. I dalje, u beskraj, pod njihovom težinom svijaju se crvene i bijele punđe, presamićuju se k zemlji poput nebosklonih prelaza, kao viseći mostovi raspeti među oblacima. I, opet, bez prestanka, jednakom silinom, dramatično, odskoče i prasnu u svjetlost zagubljenu među ovim velikim kamenim šakama kroz koje svaki čas – očekuješ to svakim svojim bilom – treba da pljusne voda. Ali, vode nema. Umjesto njenog huka, i dalje, neprestano, u usključaloj jari, kao da je probadaju svojim skrivenim žaokama, zuje bumbari. Neodoljiva, njihova zujevina nosi u sebi nešto zastrašujuće.

I u jednom trenu shvataš! Nisu helikopteri, šapućeš sebi, osluškujući u sebi sve bliži tutanj iz djetinjstva, to su avioni, legendarne “štuke”, kojima su, tako se pričalo, ugradili posebnu sirenu da siju strah kada se obruše ka svome cilju, prije nego što gradove pod sobom, i sela i zbjegove, ne zasiju svojim smrtonosnim sjemenom. Ili…, taj osjećaj može nići samo u nekome ko je odrastao uz filmove u kojima su prikazivane velike bitke i slavni izlazak iz obruča, ovdje, baš na ovom mjestu gdje se planina razmaknula da propusti izmrcvarene borce za slobodu.

Takvi su i posjetioci, nekadašnji Titovi pioniri, koje savjest ispotiha izgriza. Sačuvali su oni zjenicu oka svoga, ali nisu ono što su, zaklinjući se vlastitim vidom, po vrijednosti poredili s tom tačkom kroz koju u nas jednomjerno neumoljiv ulazi spoljašnji svijet. Dolaze ovamo da rasperjaju uspomene na daleke ekskurzije i nađu taj veličanstveni, krišom bačeni, pogled na lice prve simpatije, na čijim obrazima, nevine, igraju pjege u istoj ovoj jari uskovitlanog zraka koji ključa jednakom žestinom svih ovih desetljeća, dok drug učitelj, zanesen, drži historijski čas nad skupljenim kostima 3.301druga, koji su u ovim brdima položili svoje živote za slobodu, tu, gdje iz crnice još uvijek klasa neumoljiva historija. Dovode djecu. Nastoje im prenijeti dio te atmosfere, kada su pod ovom klisurom odjekivale revolucionarne pjesme prepune zakletvi, žele vlastite riječi pretopiti u čistu rijeku emocije i zapljusnuti ih, žele se nanovo vratiti nazad, sebi… Na njihovim obrazima zrije golem stid.

Ali, prevruće je. Njihova djeca bježe u hlad pod kamenom i nestaju u svijetu ekrana svojih plemenitih mobitela, na kojima se vode neke važnije bitke. Jednom će i oni, kada više ne bude njihovih roditelja – tih ljudi, jedinih na svijetu u čijim se ušima zujanje bumbarova može pretopiti u jauk “štuka”, dovesti svoju djecu ovdje i uzalud tražiti ovaj dan u svojim sjećanjima i ovu iskru u oku punom suza njihovih sjetnih očeva, koji ih, napokon, ostavljaju u hladu kamena i kreću gore, uz rub planine, gdje je probijen obruč i gdje stoje imena svih jedinica koje su prije ravno 77 godina tražile izlaz iz smrtonosne fašističke halke, ovdje, pod vrhovima Zelengore, na Vučevu, na Ljubinom grobu.

Iz Beograda su, odaje ih naglasak. Drugi su iz Hercegovine, treći su iz Sarajeva, četvrti iz Semberije…, svi istih godišta i istih sjećanja na jednu državu u kojoj su odživjeli svoja sretna djetinjstva. Svi na ovom svetom okupljalištu svojih strahova, sve njih donijelo je nešto duboko, praiskonsko, nerazrješivo, nalik onom tajanstvu koje jegulje tjera ka ušću, koje losose naganja iz mora ka dalekim planinskim brzotocima, gdje će ostaviti ikru i nahraniti gladne grizlije, koje slonove nepogrešivo vodi prema mjestu na kojem se bjelasaju kosti njihovih predaka.

Obruč na obruč

Pa, ipak, danas je sve drugačije. Dok prolazi kroz razmaknutu stijenu, ne može se čovjek oteti utisku kako je ovaj spomenik jednak onom koji je priroda sama izvajala ponad Prusca, a čovjek bosanski u njega stavio jednog smjernog derviša da tamo živi svih ovih petsto, šesto, Bog sami zna koliko još godina. Jedan čovjek danima se molio da poteče voda i napoji selo lipsalo od žeđi. Ovdje se sedamnaest hiljada ljudi molilo da pukne obruč, da se razlomi kamen ovih surih planina i prsnu litice pod fašističkim đonom. Pored njih, molilo se sedamnaest hiljada majki i očeva i dva puta toliko sestara, i još toliko braće, i svaki potlačeni onovremeni stanovnik Evrope i svekolikog svijeta. Ima li u svijetu Božijem takvog materijala pa da ne prsne pod silinom te molitve? I šta će, na kraju, od cijele ove priče ostati kada mine petsto godina i cijeli milenij i kada se raspoluti Mizar u repu Velikog medvjeda?

A čovjek korača dalje, prema amfiteatru gdje se zgledaju nazivi svih jedinica koje su učestvovale u ovoj veličanstvenoj bici. Nekada, kao đače kružeći po skučenim socijalističkim kino-salama u kojima su se održavala takmičenja “Titovim stazama revolucije”, znao ih je izbiflati napamet. I, evo ga, dječiji glas u njemu sriče bez pauza da se uzme dah: “U Bitci na Sutjeskoj učestvovalo je 22.000 boraca NOV i POJ raspoređenih u 16 brigada. To su: Prva i Druga proleterska, Prva, Druga i Treća dalmatinska, Sedma i Treća udarna krajiška, Sedma, Osma i Šesnaesta banijska, Četvrta i Peta crnogorska, Treća sandžačka, Šesta istočnobosanska, Petnaesta majevička…” I tu, u zaboravljenom nazivu šesnaeste brigade, kao da se susreću vremena i odrastao čovjek sa sobom-djetetom, koje je napamet znalo i imena komandanata i političkih komesara i svih narodnih heroja koje porodi ova bitka.

Pa, ipak, tako živo u sjećanju ostalo je ime Danila Lekića Španca, komandanta Prve proleterske koja je, ovdje, na Bilanovcu, te maglovite podmaglićke zore 10. juna 1943. uspjela da u silovitom jurišu napokon probije čelični fašistički obruč. Negdje iz dubina sjećanja vihore se izblijedjele draperije zapisa najmlađeg pripadnika Prve proleterske iz kojeg se pripremalo za općinska i regionalna takmičenja, na kojima si morao znati svaku pojedinost i najsitniji detalj, ako si mislio da se probiješ u samo finale “Titovih staza revolucije”.

“Tada je, možda jedini put, cijela Prva proleterska jurišala. Svi smo bili u istom streljačkom stroju preko te čistine. Sve komande četa i svi štabovi bataljona i štab brigade, i Španac, i svi kuriri, i svi kuhari i svi bolničari…”,tako je pisao Antonije Isaković, književnik, koji će se kroz socijalistička desetljeća prometnuti u jednog od autora Memoranduma SANU iz 1986. i nacionalnog programa Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. S tim raspolućenjem raspolutilo se i sjećanje, pa danas na ovaj spomenik o godišnjicama bitke njeni preživjeli učesnici dolaze u dva navrata, da se ni u snu ne susretnu. Sve se raspolutilo poput ovog kamena, kao da je neka silovita pesnica sve držala pod svojim nesalomljivim stiskom, a onda se naglo otvorila i huknula su iz nje čitava desetljeća bijesa, bola i mržnje. Kad se sasvim izlila, ta prljava bujica izbacila je jedan drugi obruč, gore, uz Drinu, na gornjem kraju Bosne. Dok se uspinješ kroz šumu da bi odozgo pogledao taj veličanstveni spomenik, koji je preživio sve nedaće i koji oko sebe još uvijek okuplja posljednju djecu jedne neuspjele revolucije, pred tobom se razmotavaju slike odrpanih Srebreničana koji negdje kod Nezuka izlaze iz obruča, umorni i iscrpljeni da jedva pušku drže na ramenu, ne znajući u tom trenu da 8.000 njihovih drugova stoji nad jamama i čeka da ih ošine bič mitraljeskog rafala i prekrije tugavna zemljica bosanska, koju cijelu bogovetnu noć nemilosrdno zgrću žuti bageri što mirišu na kolomast.

Poraz ili pobjeda

U mitskoj tišini, u kojoj su se kao ptice zloslutnice zagubljene u noći krile tvoje aždahe sjećanja, u zelenilu trave pokraj šumske staze zriju jagode. Njihova boja, miris i ukus iz bujice uspomena u tebi izvlače riječi Milene Dravić. Ispraćajući Batu Živojinovića, ona moli da joj donese jagoda s Vučeva. Kasnije biva ranjena i sijeku joj ruku naživo, a Ričard Barton, Tito, kaže Bati da se umije prije nego što uđe kod nje da je vidi. Zar nije Stipe Delić u ovim scenama ovjekovječio Olgu Popović-Dedijer, šeficu kirurške ekipe Druge proleterske divizije, suprugu Vladimira Dedijera, koja je ranjena na Milinkladama, te je uskoro podlegla?

Dok, potpuno satrven uzburkanim morem sjećanja, skrećeš sa staze ka stoljetnoj bukvi koja je zasigurno svjedočila toj strašnoj drami što je u bezbroj svojih lica prije 77 godina igrala krvavo kolo po ovim klisurama, vrhovima i usjecima, beskrajne, roje se po tebi filmske slike ili one stvarne zabilježene fotoaparatom Georgija Vladimiroviča, poznatijeg kao Žorž Skrigin. Jedna od njih zabada se kao nož. Dvije Šibenčanke susreću se u paklu obruča. Desa Koštan, koja je bila pripadnik Druge dalmatinske brigade te je prebačena u Petnaestu majevičku, drži za ruku Biserku Bukić, teško ranjenu pripadnicu Druge dalmatinske, koja leži u spuštenim nosilima i koja će za nekoliko sati izdahnuti. U prednjem planu je ranjenik u ležećem položaju oslonjen na lakat, a iza blago nagnute Dese stoji žena pod maramom s puškom prebačenom preko ramena, čiji kundak gotovo da dodiruje čelo jednog brkalije iza kojeg Petnaesta majevička hita na položaj.

Grliš bukvu. Ovijaš se oko njenog tijela kao oko posljednje nade. Neumoljive, suze kreću niz obraze. Jecaš, prvo tiho, a onda sve glasnije. Kažu da je uz ranjenike koji su krenuli sa Savom Kovačevićem ostalo u obruču dvjesta bolničarki. Ne želiš da vidiš tu zamišljenu sliku kada se na njih i na njihove štićenike obruše hiljade fašista kojima je glavni plijen izmakao iz ruku. Ali napada te jedna druga slika, jedna instalacija u Titovom bunkeru pored Konjica jednog slovenskog autora kojem silno želiš zaboraviti ime. Kažu da je to moderna umjetnost: partizanka leži u pojati, na slami, raskrečena kao kurva pred kojom stoji red. Sav predan tom nenadanom i nepoznatom bolu, očajnički nastojiš da obgrliš bukvu, kao da si napokon pronašao davno izgubljenu sestru. Kažu da Veljko Bulajić nije htio režirati “Bitku na Sutjesci” jer je nije želio predstaviti kao pobjedu. Danas, 77 godina poslije, sasvim je jasno da je poraz uslijedio, ali pola stoljeća kasnije, onda kada je ponovo planula Foča, kada je Drina nanovo ponijela obeščašćene leševe, kada je jedan čovjek u vrisku očajanja zapalio vlastitu kuću, a po cijelom gradu provodila se hajka za djevojčicama koje su odvodili u roblje.

 

PROČITAJTE I...

„Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso“

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!