fbpx

Svetlana Cenić, ikona bošnjačkog polusvijeta

Cenićka kotira tako visoko da je svojevremeno, na prijedlog Fahrudina Radončića, imenovana na dužnost predsjednice Nadzornog odbora “BH Telecoma”.

 

U našem društvu, oplemenjenom raznim vrstama anomalija i poremećaja, teško je naći morbidniji fenomen od odnosa dijela bošnjačke javnosti spram lika i djela Svetlane Cenić.

Ova bivša saradnica vogošćanskog ratnog zločinca Jovana Tintora, lična prevoditeljica ratnog zločinca Momčila Krajišnika i Velibora Ostojića i lična sekretarica Nikole Koljevića, te osoba koja je u Haagu svjedočila da je koncentracioni logor Trnopolje bio “sabirni centar” u koji se “moglo ulaziti i izlaziti kada se poželi”, nije, kako bi se moglo pretpostaviti, “persona non grata”, niti na sarajevskoj političkoj sceni niti u sarajevskoj javnosti.

Štaviše, ona je rado viđen gost svih onih medija i ličnosti koji tragaju za utvarom izgubljenog “zajedništva” pa su spremni prihvatiti i podržati i osobe s ovakvom skandaloznom biografijom. Cenićka kotira tako visoko da je svojevremeno, na prijedlog Fahrudina Radončića, imenovana na dužnost predsjednice Nadzornog odbora “BH Telecoma”.

No, kako se to Svetlana Cenić odužila sarajevskoj političkoj, medijskoj i kulturnoj javnosti na ovakvom samoinduciranom zaboravu? Upravo onako kako takva jadna i ljigava glupavost jedino i zaslužuje, podmuklim provociranjem i ismijavanjem.

Naime, Cenićka svako malo na svom nalogu na Twitteru objavi neki status kojim se šovinistički ismijava nad muslimanima. Moglo bi se očekivati da će to izazvati neku vrstu skandala, ali to nije tako, jer joj upravo određeni “muslimani” lajkuju i odobravaju takve statuse!

No, šta da se radi? Uzaludno je očekivati karakterne osobine, poput časti, stida i obraza, od osoba koje nemaju kako treba ni karaktera, a kamoli časti, stida i obraza, baš kao što je žabi koja živi na dnu bunara besmisleno pričati o okeanu. Takvi i zaslužuju Svetlanu Cenić, a i Svetlana Cenić njih. /M.D./

PROČITAJTE I...

Utakmica se igrala u dvorani “Mejdan” i ti momci su poslije utakmice došli u grad. Sve je djelovalo normalno, kao da nije bio rat. Malo smo se u općem ludilu opustili. Oko 19:30 sati smo stigli pred Kapiju. Sreli smo Piriju, Đuku, Asima, Nešu Markovića, Jasku Zvjerku... Nas smo deseterica bili zajedno, stajali, pričali. Od nas deset, peterica su poginula, a nas peterica smo teško ranjeni

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!