fbpx

SVE, VALJDA, DOĐE NA SVOJE, PRIJE ILI POSLIJE

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Slušam kako predlaže da dođemo, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja, valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa... Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Bila je jedna od poratnih godina. Sve je još svježe, svuda naokolo vidljivi ožiljci na tijelu izranjavanog grada. Smrkavalo se. Sivo i prohladno januarsko predvečerje gasilo je još jedan dan, bezličan i uludo protraćen u potrazi za bilo kakvim poslom.

Dok koračam ka kući, razmišljam kako su me nekad ovakva predvečerja, tiha i pusta, ispunjavala začudnom mješavinom sjete, ushita i snažne želje da pišem, bilo šta, bilo o čemu. A sad… Sad ništa. Ni sjete, ni ushita, samo želja da čim prije stignem kući, a razlog je prozaičan i nema nikakve veze s pisanjem, naime, jako mi je hladno, smrzavam se.

Prolazeći Kazan-mahalom, pažnju mi privuče plakat na kojem je pisalo: Književno veče s A. N., promocija knjige Traganja. Promotori: taj i taj, ovaj i onaj i svi redom književnici, a nisu.

Nešto ranije, u izvjesnoj štampariji kamo sam nekim poslom ili potrebom zabasao, došla mi je u ruke N. knjiga, pa u dokolici, čekajući nekog ili nešto, pročitao sam, onako snogu, desetak stranica iznimno neuspjelog proznog teksta prepunog pretencioznih, mudroserskih proplamsaja, no, ipak, ono što me je ponukalo da zastanem i pažljivo iščitam promotivni plakat bila je odrednica – književnik uz ime i prezime trojice promotora N. knjige.

Dakle – razmišljam dok gledam u imena promotora knjige – razum pita: Ako danju radiš kao pravnik i živiš od toga, a noću pišeš škrabotine “za svoju dušu” koje katkad objaviš i niko ih ne čita, šta si onda? Jesi li ono što jesi ili ono što misliš da bi trebao biti? A, koliko vidim, promotori N. knjige, uključujući i njega, listom su dobro uhljebljeni pravnici, ekonomisti, inžinjeri… Riječju, pisci-rekreativci. I, očito nezadovoljni ili čak frustrirani onim što jesu, pošto-poto nastoje biti ono što naprosto nisu – književnici.

Još jednom pogledah u plakat, kiselkasto se nasmijah, od muke valjda, gurnuh promrzle ruke dublje u džepove i nastavih dalje.

– Eh, taman si! Zvao je D. – reče A. kad uđoh u kuću.

– Koji D.?

– Kako koji? Onaj D., tvoj prijatelj, onaj koji je, kad se moglo, a njemu se moglo, na vrijeme šmugnuo u Montreal. Kaže, javit će se ponovo za pola sata.

– Zamjeraš mi nešto?

– Baš ništa. Biti žena sjajnog spisatelja velika je čast i privilegija. Mnoge žene o tome mogu samo sanjati, a ja sam, eto, i počastvovana i privilegirana.

– Sarkastična si.

– Dobro, jesam malo, ali bio sjajan spisatelj ili ne, ti si meni sve, nikom te ne bih dala. Eh, sad će i kahva, pa ćeš mi lijepo, od riječi do riječi, ispričati kako si danas uzalud tražio posao.

– Kako znaš da je bilo uzalud?

– Molim te, ne potcjenjuj me, sve ti na licu piše!

I, zaista, javi se D. iz dalekog Montreala. Zahvaljujući takozvanom mješovitom braku i privilegijama koje je takav bračni odnos u to vrijeme sobom nosio, otišao je u Kanadu s porodicom nekako sredinom rata. Osjećam, uzbuđen je. Postavio bi hiljadu pitanja, ali prvo ispucava ona kurtoazna: kako smo, kako su nam djeca, šta radimo, a potom prazni šaržer znatiželje i raspituje se za zajedničke nam prijatelje: ko je tu, ko nije, ko je živ, ko je ovo, ono… Slušam i kako predlaže da dođemo u Montreal, ali šutim, ne prekidam ga. Veli, poslat će nam novac za put, pismo garancije i formulare koje trebamo popuniti i poslati poštom u Beč, u Ambasadu Kanade ili konzulat, ne sjećam se tačno. Pa, nastavlja D., valja sačekati na njihov odgovor, pa, ako bude sve u redu, otići u Beč na intervju, pa ponovo sačekati njihov odgovor, pa… Puče veza. Nije se ponovo javio. Odoše i D., i Beč, i Montreal.

U D. dobre namjere nisam sumnjao, ali, premda sam imao više no osnovane razloge za odlazak u Montreal ili bilo gdje, iz Tuzle mi se, ni sam ne znam zašto, nikud nije išlo, a A. o D. prijedlogu, naravno, ništa nisam rekao, jer neko je lucidno primijetio, a ja zapamtio: “Divljak nadvladava ženu, a žena pametnog.”

Ipak, nedugo potom, “sasvim slučajno” dobio sam posao vani, ali, a tako je usud htio, na suprotnoj strani svijeta, na istoku.

– Eto, napokon smo izašli iz začaranog kruga. Izgleda da ipak sve dođe na svoje, prije ili poslije – reče A. kad sam joj saopćio da putujemo.

Ne znam i nisam baš uvjeren, vlastita iskustva me uče da u životu prije ili poslije sve dođe na svoje, ali u našem slučaju i tom prigodom zaista jeste tako bilo.

Helem, kako god, spakirali smo se i otišli, tiho, pretiho. S nekoliko kofera i bez osvrtanja.

Sljedeći članak

Čipovane uspomene

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!