Šutnja nikada nije bila u korist Bosne i Bošnjaka

Praštanje se u slučaju bošnjačkog naroda pokazalo kao slabost, a ne kao vrlina. A zaborav kao nedopustiva i katastrofalna greška kojom smo kažnjavali i držali u zabludi buduće generacije. A jedno i drugo zajedno kao najbolja magistrala za naš nacionalni nestanak i iščeznuće. Naša nacionalna santa topi se već tri stoljeća, a prostor koji zauzima kontinuirano se smanjivao na našu štetu

Piše: Esad RAHIĆ

Da smo pamtili koliko smo praštali, odavno bi naša nacionalna memorijska kartica bila prebukirana. Ali mi smo merhametli narod. Mi smo narod koji oprašta i neoprostivo. Ne mogu oni nama počiniti toliko zla koliko smo mi u stanju oprostiti i zaboraviti.

Nažalost, naši susjedi to ne shvataju kao vrlinu, već kao priželjkivanu manu, kolektivnu naivnost i nacionalnu nezrelost. Što smo više opraštali i zaboravljali, ista su nam se zla više i u još goroj formi ponavljala. Čak su bili isti i počinioci. Samo što se zlo količinski povećavalo dok u zadnjem pohodu na Bošnjake u periodu od 1992. do 1995. godine nije dostiglo ambiciju i razmjere pokušaja potpunog uništenja našeg naroda.

Praštanje se u slučaju bošnjačkog naroda pokazalo kao slabost, a ne kao vrlina. A zaborav kao nedopustiva i katastrofalna greška kojom smo kažnjavali i držali u zabludi buduće generacije. A jedno i drugo zajedno kao najbolja magistrala za naš nacionalni nestanak i iščeznuće. Naša nacionalna santa topi se već tri stoljeća, a prostor koji zauzima kontinuirano se smanjivao na našu štetu.

 

BOSNA JE ŽILAVIJA NEGO ŠTO TO NJENI NEPRIJATELJI ŽELE PRIZNATI

Bošnjačka vjerska različitost u odnosu na susjede je od srednjeg vijeka do danas imala za posljedicu čitav niz krstaških pohoda koji su imali za cilj vjersko i etničko istrebljenje našeg naroda. U Evropi, koja se manifestira prevashodno i iznad svega kao kršćanski kontinent, opstanak drugih religija, pa makar njeni nosioci bili i evropski narodi poput Bošnjaka, nikada nije bilo poželjno i olahko prihvatano.

U srednjem vijeku krstjani ili kristajani, ili kako ih “naučna” historijska literatura pogrešno naziva bogumili ili patareni, u novom vijeku i savremenom dobu jesu muslimani. Dakle, uvijek nešto treće, od bana Kulina do aktuelnog doba. Evropa je jedva i nevoljno pristala da uz katolički Zapad prihvati postojanje pravoslavnog Istoka. I u trenutku posljednjeg životnog daha bizantijske civilizacije, kada ona bespomoćno vapi za pomoć i ispušta posljednji krik u pravcu katoličkog Zapada, rimska kurija svaku podršku uvjetuje svojom vjerskom dominacijom i supremacijom. Oduvijek sam se pitao da li je Konstantinopolis 29. maja 1453. godine pao u ruke Osmanlijama kao posljedica njihove vojne dominacije, ili kao rezultat katoličkog egoizma i samodovoljnosti?

Da li je kraljevina Bosna deset godina kasnije osvojena “šapatom” samo zbog unutrašnjih slabosti ili i zbog vanjskih pritisaka i evropske sebičnosti?

Evropa je nehajno gledala kako jedno evropsko kraljevstvo nestaje pred naletom mlade i ambiciozne imperije, koja je za ono doba pokazivala nevjerovatan stepen vjerske tolerancije. Svaku vojnu pomoć katolička Evropa uvjetovala je vjerskim ucjenama i ultimatumima čije je sprovođenje u vidu nasilnog pokrštavanja i progona kristjana još više slabilo odbrambenu moć kotromanićke Bosne.

Čak su i ubrzali pad Bosne ucjenjujući njenog posljednjeg vladara da će priznanje kraljevske titule, ovaj put dobijene od pape, od njenog moćnog ugarskog susjeda uslijediti tek nakon što kralj Stjepan Tomašević otkaže plaćanje danka Osmanskom carstvu i najmoćnijem vladaru svijeta Mehmedu II Osvajaču, što je bilo ravno stavljanju omče oko vlastitog vrata.

Evropi je bilo važnije pitanje kako katolicizirati “bogumilsku” Bosnu, nego kako pomoći jednom starom evropskom kraljevstvu koje je bilo, prema mišljenju hrvatske historičarke dr. Nade Klajić, najstarija južnoslavenska država.

A onda, vlastita nemoć pred tradicionalnim evropskim egoizmom koja je bila najveći uzrok pada bosanskog kraljevstva redifinirana je u evropskim krugovima netačnom konstatacijom “pade Bosna šapatom”.

Zar se to može reći za kraljevinu koja se čitavo stoljeće odupirala moćnoj Osmanskoj imperiji, koja je kod Bileće 1387. godine do nogu porazila sultanovu vojsku, čiji je južni dio Hercegovina pružao otpor do 1482. godine, a čiji su posljednji dijelovi, poput Bihaća, pali Osmanlijama u ruke tek 1592. godine? Osmanlijama je trebalo skoro dva stoljeća da zauzmu čitavu teritoriju današnje BiH.

Bosna je očito mnogo tvrdokornija i žilavija nego što to njeni neprijatelji žele priznati.

 

ONO ŠTO NIJE MOGAO KRŠĆANSKI MAČ USPJELA JE DUHOVNA PRIVLAČNOST ISLAMA

Bošnjaci su se nekoliko stoljeća, primajući i uzvraćajući udarce, odupirali nasilnim pokušajima pokrštavanja od susjednih kršćanskih naroda. Ali dobrovoljni proces prihvatanja islama pokazao se mnogo uspješnijim, efikasnijim i plodotvornijim. Osmansko carstvo imalo je dvije pretenzije: osvajanje novih teritorija i osvajanje srca svojih novih podanika. I u jednom i u drugom pogledu postizali su zadivljujuće rezultate. Ono što nije mogao kršćanski mač uspjela je lijepa i blaga riječ i duhovna privlačnost islama, koji je u mnogim segmentima bio začuđujuće i zbunjujuće istovjetan ili vrlo sličan ranijem vjerovanju Bošnjaka. Islam je postao vjerski sinonim Bosanskog pašaluka (ejaleta), koji je obuhvato površinu od oko 80.000 km2. Već početkom 17. stoljeća tri četvrtine stanovništva ovog pašaluka sačinjavaju Bošnjaci muslimani.

Od kraja 17. stoljeća počinje sistematsko teritorijalno i demografsko uzmicanje, sužavanje i potiskivanje našeg naroda. Bošnjaci su zbog vjerske srodnosti s Osmanlijama dijelili sudbinu ovog carstva. Svaki ratni poraz i teritorijalni gubitak Osmanskog carstva u Evropi bio je katastrofalan po muslimanski živalj, pa i po Bošnjake koji su bili izloženi stalnom procesu fizičkog zatiranja, otimanja životnog prostora i ruiniranju njihove kulturne i sakralne baštine.

Kršćanska Evropa mirno je i bez grižnje savjesti gledala urnisanje biološke supstance jednog starog evropskog naroda, samo zato što je pripadao religiji koja nije kršćanska. Za Bošnjake je postojao decenijama samo jedan plan u koncepcijama njegovih kršćanskih susjeda: biološko istrebljenje (“Istraga poturica”) ne birajući način i sredstva i prisilno iseljavanje.

Najgnusniji i najprljaviji rat u novijoj historiji Evrope svakako je bio u periodu od 1992. do 1995. godine. Komšije pravoslavne i katoličke provinijencije nemilosrdno su i planski fizički uništavale miroljubivo i goloruko bošnjačko stanovništvo samo zbog njihove islamske vjerske pripadnosti. Želja za eliminacijom našeg naroda dosezala je naočigled cijelog svijeta razmjere genocida. Uništavane su džamije, tekije, mektebi, muslimanska mezarja i svi ostali islamski sakralni i kulturni spomenici.

 

KUKU MENE, OD MENE

Nije prošla niti puna decenija od zaustavljanja ovog krvavog pira čije su žrtve bili Bošnjaci, a dželati su drugim sredstvima nastavili realizaciju započetog plana. Živimo u nevjerovatnoj situaciji. Dželat, umjesto da se stidi svojih stravičnih zlodjela, na sav glas viče i verbalno se iživljava na žrtvi i čak se diči svojim zlodjelima i zločincima, dok žrtva uglavnom trpi, misleći da će tako izazvati manje negativne posljedice po sebe i po svoj vatan.

Igru s mapama Bosne na salvetama Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva nastavljaju bosanski Srbin Dodik i bosanski Hrvat Čović. Kao da Bosna prolazi kroz iskustvo bukove šume koju sječe sjekira s bukovom držalicom, dok ona bolno leleče: “Kuku mene, od mene!”

Šutnja, odnosno “šapat”, nikad nije bila u korist Bosne i Bošnjaka. Dželatima mora pamet doći iz kame u glavu. Nismo preživjeli ovaj rat zahvaljujući šutnji, već isključivo zahvaljujući hrabrosti, istrajnosti i odvažnosti. Allah Uzvišeni nam je pružio još jednu šansu uz nadu i uvjerenje da ćemo biti bolji i pametniji nego ranije.

Budimo evropski reprezenti islama u njegovom najljepšem svjetlu, ali i ponosni Bošnjaci i muslimani koji su dostojni potomci bana Kulina, kralja Tvrtka, Isa-bega Ishakovića, Husrev-bega, Husein-kapetana Gradaščevića, Muhameda Hadžijamakovića, Mehmeda Šemsikadića, Džemaludina Čauševića, Mehmeda Spahe, Rifata Burdžovića Trše, Hamdije Pozderca, Džemala Bijedića i Alije Izetbegovića. Mi imamo uzore, samo ih treba dosljedno i dostojanstveno slijediti. A imamo i tragično iskustvo iz kojeg moramo izvući korisne i pametne zaključke. Naša budućnost je, prije svega, u našim rukama.

 

PROČITAJTE I...

“Vlada je i zakonska rješenja i amandmane jednoglasno podržala. Volio bih biti u prilici da vidim koje su to zamjerke, odnosno dodatni prijedlozi parlamenta, kako bismo mogli zajednički doći do usaglašenog teksta ovih dugo iščekivanih zakonskih rješenja. Nadam se da će se to vrlo brzo desiti jer ovi zakoni trebaju stupiti na snagu početkom obračunskog perioda ili eventualno s krajem polugodišta. Realni rok početka primjene ovih zakona sada može biti samo 1. juli 2020. godine. Na ovim zakonima radimo dugo vremena i zakoni su prošli redovnu parlamentarnu proceduru, koja je uključivala i javnu raspravu”

Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga, Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!