fbpx

Sunce li ti, Žarko

Papić, štaviše, odgovornost za negiranje i osporavanje Genocida nad Bošnjacima, a koje provode sve političke strukture manjeg bh. entiteta, prabacuje na leđa bošnjačke politike. Nevjerovatno, ali Papić tvrdi kako “političko korištenje historijske činjenice” kakva je Genocid nad Bošnjacima u kontekstu aktuelnog političkog trenutka dovodi do “mutne situacije” zbog koje se onda Genocid i ne priznaje.

 

Žarko Papić pripada onoj neuhvatljivoj kategoriji teško objašnjivih pojava na ovdašnjoj medijskoj sceni – političkim analitičarima. Obično je riječ o osobama koje iz nekog razloga mediji stalno pozivaju da bi dali svoje sasvim subjektivne stavove u vezi s ovom ili onom političkom pojavom ili procesom, mada uopće nije jasno ni kakve to tačno kvalifikacije navedeni imaju niti kojim se analitičkim alatima ili metodologijama služe kako bi došli do isith. Možda baš iz takvih razloga imamo neobični kuriozitet da većina ovdašnjih “političkih analitičara”, čak i kada su bivše diplomate poput Papića, više divlje predviđaju nego što promišljeno procjenjuju i pritom gotovo redovno ili fule “ceo fudbal” ili izvale neku skandaloznu budalaštinu koja ogoli njihov istinski diletantizam i političke predrasude.

Upravo je takve kvalitete, ko zna po koji put, demonstrirao i Papić gostujući u programu Dan uživo TV N1. Papić, koji je pred izbore 2018. godine uzdizao Fahrudina Radončića ne samo kao borca za sekularizam već i kao političku ličnost s najvećim šansama da postane član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, pa još pride predviđao i simultanu pobjedu Dragana Čovića, ovaj je put ipak otišao korak dalje i napravio nešto daleko gore od predstavljanja vlastitih politički uzusa i želja ozbiljnom analitikom.

U samo minuti i po Papić se uspio trajno diskreditirati kao ozbiljan, a kamoli kao objektivan “politički analitičar”, i to tako što je ustvrdio da se “genocid ne treba politički koristiti”. Papić, naime, smatra da se Genocid jeste desio, kako se to mora priznati, kako je strašno što se Genocid dogodio, ali da se iz toga ne može izvoditi zaključak o RS-u kao genocidnoj tvorevini koju treba ukinuti. Nevjerovatno! Ovakav Papićev rezon, ovakvo revizionističko razvođenje uzroka od posljedica, ovakva nemoralna logička vratolomija jednaka je tome da kažemo da 1 + 1 možda jeste 2, no da taj broj ne trebamo nazivati dvojkom niti ga smatrati zbirom dviju jedinica. Ili, da upotrijebimo ilustrativniju analogiju, Papićev rezon sliči nekoj nadrealnoj presudi za ubistvo iz koristoljublja kojom bi se ustvrdilo da ubica jeste kriv no da ga se ne smije nazivati ubicom te da mu se ne smije oduzeti materijalna korist i oteta imovina žrtve koju je stekao njenim ubistvom.

Papić, štaviše, odgovornost za negiranje i osporavanje Genocida nad Bošnjacima, a koje provode sve političke strukture manjeg bh. entiteta, prabacuje na leđa bošnjačke politike. Nevjerovatno, ali Papić tvrdi kako “političko korištenje historijske činjenice” kakva je Genocid nad Bošnjacima u kontekstu aktuelnog političkog trenutka dovodi do “mutne situacije” zbog koje se onda Genocid i ne priznaje.

Izgleda da Papić (in)direktno poručuje kako će se Genocid priznati tek kada to priznanje ne bude imalo bilo kakve političke reperkusije, tačnije, ako samo priznanje ne bude imalo bilo kakvog smisla, težine ili efekta. Time se postavlja pitanje: Kakve uopće svrhe može imati prihvatanje odgovornosti ako to za sobom ne povlači nikakve posljedice? Papić zagovara već poznatu mantru, što je bilo – bilo je, pomirenje nema alternativu. To je ona stara teza po kojoj je u interesu Bosne i Hercegovine da Bošnjaci popuste, naprave kompromis s vlastitom savješću te odustanu od istine i pravde, a sve radi “mira u kući”.

Ovakvim “analizama” želi se poručiti da je postojanje manjeg bh. entiteta u današnjem obliku i nadležnostima ne samo neupitno nego da je to zadato, početo i prirodno stanje, ekvilibrij koji ne treba narušavati podsjećanjem kako je i kojim načinom do njega došlo, a pogotovo ga se ne smije pokušati tretirati kao nepravednog. Bio je Genocid, ali bilo – pa prošlo. Eto to je, u suštini, sva mudrost Papićeve “političke analitike”. /M. Drnišlić/

 

PROČITAJTE I...

Indikativno i simptomatično da slogan ovogodišnje parade “Nije život četiri zida” najvatrenije podržavaju upravo oni koji inače redovno vjernicima poručuju da “svoju vjeru drže među svoja četiri zida”. Jer o tome se u suštini radi, obnovljenom ideološkom i kulturološkom sukobu, srazu dvaju suprotstavljenih koncepta života, borbi za moralne norme i sistem vrijednosti društva, odluci šta će (p)ostati normalno, a šta će da ide “među četiri zida”, vjersko uvjerenje ili seksualno opredjeljenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!