fbpx

Suludi politički avanturizam ovdašnje opozicije: Korisni kovidioti iz našeg sokaka

Normalnog čovjeka ovakav suludi politički avanturizam, odsustvo zdravog razuma i nebriga spram sugrađana ostavlja bez riječi. Kako je moguće da je ovdašnja, uglavnom sarajevska, opozicija spremna raditi protiv interesa države i Bošnjaka, importirati političku nestabilnost te se još i kockati sa životima hiljada sugrađana i vlastitih glasača? Ko su ti ljudi, da li su normalni, imaju li barem mrvu pameti ili morala?

piše: Mustafa Drnišlić

Iako nemiri i nasilje koji već nekoliko dana potresaju Beograd i Srbiju nemaju ama baš nikakve veze s našom državom, već isključivo s tamošnjom političkom situacijom, nije trebalo dugo čekati na pokušaj njihovog uvoza u Bosnu i Hercegovinu od strane vječitih političkih gubitnika, jugopaćenika, profesionalnih revolucionara i regionalnih agitpropovskih medijskih mračnjaka. Kao po običaju, ova “nesveta alijansa” namjerava političko nasilje importirati isključivo na prostore na kojima su Bošnjaci većina, naročito u Sarajevu, a opravdanja su uobičajeno glupava, maliciozna i lažljiva.

N1hilistička medijska propaganda

S ovakvom monstruoznom idejom počelo se koketirati već prvi dan protesta u Beogradu i to na medijima kakav je N1, odakle su, ničim izazvani, počeli konstruirati nekakve nemoguće regionalne paralele, projicirati stanje iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu te poručivati kako će “Narod u Bosni i Hercegovini prije ili kasnije eksplodirati”.

“U Bosni i Hercegovini i dalje bez većeg javnog iskazivanja nezadovoljstva građana” rezignirano i gotovo plačno konstatiraju na N1, pa zatim u pokušaju da objasne zašto je to tako i zašto u Sarajevu nema toliko priželjkivanog rušilačkog vandalizma, poput onog iz 2014. godine, traže odgovor na već poznatim adresama i od manje-više već poznatih likova.

Izvjesni Aleksandar Popov, direktor “Centra za regionalizam”, sasvim očekivano razmišlja po sistemu spojenih posuda, u kontekstu nekakvog regiona, pa je uvjeren kako je “sigurno da kada se destabilizuje jedna zemlja u regionu, onda se to može preliti i na druge zemlje”, te je kao “građanin Srbije, ali i regiona i Evrope” zabrinut. Amir Sužanj, urednik i novinar BH radija 1, ponešto je obeshrabren što se “najkrupnija politička pitanja u Bosni i Hercegovini završavaju bez bilo kakvog stava građana i bez bilo kakvih protesta, koji bi bili možda uobičajeni u nekim drugim zemljama”. Dok je lahko shvatiti zašto direktor “Centra za regionalizam” podržava ideju čvrste povezanosti država koje su nekada činile Jugoslaviju, pomalo je čudno da novinar javnog servisa ne shvata da su “neke druge zemlje” u kojima se “najkrupnija politička pitanja” rješavaju protestima i na ulici a ne u demokratski izabranom parlamentu uglavnom propale i politički nestabilne države.

Osim ovih relativno nepoznatih sugovornika, N1 je iz naftalina izvukao već zaboravljenog i neoplakanog Zlatka Lagumdžiju, čija je “nadasve mudra” kadrovska politika, oličena u okupljanju poluinteligenata i političkih patuljaka oko sebe kako bi se učinio većim nego što jeste, sahranila SDP, ali vjerovatno i socijaldemokratiju u Bosni i Hercegovini. Mudri Zlatko, uprkos svemu što se zna o protestima u Beogradu, uključujući i to da nasilje na njima predvode huligani i pripadnici različitih naofašističkih grupa i stranaka, mudruje kako je “očaj poveo ljude na proteste u Beogradu, međutim bez jasne političke snage koja bi usmjerila njihove zahtjeve”. On smatra kako je “u Bosni i Hercegovini situacija još i gora, jer je opozicija rasturenija od trenutne vlasti”, no siguran je “da će narod prije ili kasnije eksplodirati”.

Na prvi pogled nije baš jasno o kakvom ljudskom očaju priča Lagumdžija jer iako su protesti u Beogradu započeli povodom odluke o uvođenju policijskog sata kojeg je trebalo uvesti zbog sve teže situacije sa širenjem pandemije, potpuno je jasno da stvarni “očaj” zbog kojeg se izašlo na ulice ustvari onaj političke prirode, gdje očajni izborni gubitnici vandalski očajavaju zbog izbornog poraza. Činjenica da se uglavnom radi o velikosrpskim političkim snagama kojima čak ni Aleksandar Vučić nije dovoljno legitiman velikosrbin, dovoljno govori koliko bi simpatije prema njima trebali imati mi u Bosni i Hercegovini. No da je Lagumdžija sasvim svjestan političke dimenzije protesta koje priziva i u Sarajevu pokazuje i njegov lament o nedostatku “političke snage koja bi usmjerila zahtjeve”.

Na sličnom je fonu i Asim Mujkić, jedan od ovdašnji viđenijih neomarksista, koji tvrdi da su “odnosi političkih elita prema stanovništvu u Bosni i Hercegovini podjednako ponižavajući i zbunjujući, kao i u Srbiji”, no konstatira da je “slike sa ulica Beograda zasada teško zamisliti u bh. gradovima” jer nije riješeno pitanje “prema kome usmjeriti gnjev i održati fokus građanskog bunta”. Mujkić, kojeg ovdašnji mediji upotrebljavaju baš kako kulinarski amateri koriste pojedine začine miješajući ih u sve i gurajući ih ondje gdje im nije mjesto, misli kako je “sigurno jedno tri, četiri, pet buntova širom naše zemlje”, no problem se krije u tome “kako ih uvezati, kako napraviti sponu tih različitih malih subjektiviteta koji imaju svoj cilj, svoju agendu, ali dosta toga zajedničkog”.

I tu dolazimo do suštine stvari, jer su oni koji priželjkuju i prizivaju političke nemire i nasilje na ulicama Sarajeva svjesni da je za proteste potreban jasan politički fokus ili, bolje rečeno, odgovarajuća politička meta. Budući da se, baš kao i u februaru 2014. godine, protesti ne namjeravaju importirati na prostore sa srpskom ili hrvatskom većinom, odmah postaje jasno na koga i na šta se cilja te šta bi mogla biti zajednička agenda i spona i ko bi mogao biti zajednički cilj “različitih mali subjektiviteta”.

Endemske štetočine

Nažalost, ovakve vrste huškanja i poticanja nisu ostale bez odjeka jer je nesretna činjenica da bošnjačka javna i politička scena nikada nije oskudijevala u beskrupuloznim pojedincima i grupacijama spremnim drage volje igrati ulogu korisnih idiota i trojanskih konja srpske i hrvatske politike. Upravo zato nije bilo nikakvog iznenađenja kada je ko drugi već Elmedin Dino Konaković prvi pokazao na metu i cilj priželjkivanih političkih nemira najavljujući proteste “protiv vlasti”, a što će reći na SDA. I to za vrijeme panedmije koronavirusa! Time je Konaković još jednom demonstrirao svoju štetočinsku i destruktivnu crtu te se pokazao kao “kantonalni Dodik”, koji ne bira sredstva u obračunu sa SDA, baš kao ni njegovi pobratimi i sestre iz SDP-a i Naše stranke. U bilo kojoj varijanti, ako je u pitanju SDA, Konaković će biti krajnje negativno i destruktivno raspoložen. Naravno kada je riječ o njegovom političkom djelu i liku sve uvijek ima elemente tragikomedije, pa iako njegova poruka kako “od naredne sedmice počinje promjena hashtaga sa #izbori2020 na #protesti2020” zvuči kao neki parodični politički mim, situacija ipak nije nimalo smiješna.

Konakovićeva najava nije bila neki kapriciozni lapsus nego već dogovorena i koordinirana izjava, što se vrlo brzo potvrdilo putem vijesti da će se 13. jula, u ponedjeljak, održati sastanak “lidera” opozicije i to kao odgovor na “pokušaj vladajućih da neusvajanjem budžeta odgode izbore”. Sastanak je sazvao lider marginalnog Nezavisnog bloka Senad Šepić, a dolazak su potvrdili predsjednici Naše stranke, NiP-a i NBL-a te Mirsad Hadžikadić (Platforma za progres) i Božo Skopljaković (Hrvatska stranka), a očekuje se da sastanku prisustvuje i predsjednik SDP-a Nermin Nikšić. Tema ovoga sastanka navodno je formulacija stava i nastupa opozicije u vezi s organizacijom protesta radi obaranja dnevnog reda Vijeća ministara BiH i neusvajanja državnog budžeta.

Pokazana subverzivna zloća, pa i zašto ne reći i otvoreno petokolonaštvo, svih ovih aktera ima više od jedne dimenzije. Prva je sami povod za proteste, jer odlično znaju da su upravo zastupnici SNSD-a i HDZ-a na sjednici Parlamenta Bosne i Hercegovine oborili državni budžet te time doveli u pitanje održavanje izbora. Ministri iz HDZ-a prvo su oborili dnevni red na sjednici Vijeća ministara BiH, da bi zatim njihovi zastupnici zajedno s onima iz SNSD-a na zasjedanju Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH osujetili i izglasavanje budžeta, a sve da bi vođeni pokličem Dragana Čovića “UIO će biti hrvatski i ni sa kim ga nećemo dijeliti” napravili dovoljno jak pritisak na SDA kako bi se HDZ-ovom kadru prepustila direktorsku funkcija u Upravi za indirektno oporezivanje BiH. Uprkos tome, vrli opozicionari namjeravaju proteste organizirati u Sarajevu, i to protiv SDA, jedine stranke na vlasti koja se bori za interese Bosne i Hercegovine i čiji su zastupnici redom glasali za usvajanje budžeta! Time opozicija pokazuje koliko je zaista nelojalna i državnim ali i nacionalnim interesima vlastitog glasačkog tijela. Tome treba dodati i pomalo nevjerovatnu činjenicu da dio zastupnika iz opozicionih stranaka nije glasao za usvajanje budžeta, dakle oni bi da dižu proteste zbog nečega u čemu su i sami sudjelovali na strani HDZ-a i SNSD-a, jedni svojim neprisustvom (Predrag Kojović –NS i Šaša Magazainović – SDP), a drugi “praveći se” da nisu prisutni (Nermin Nikšić – SDP).

Druga dimenzija ovoga antidržavnog opozicionarskog nitkovluka jeste činjenica da najavom protesta u Sarajevu ustvari vrši direktan pritisak na SDA kako bi ona popustila zahtjevima SNSD-a i HDZ-a, čime se otvoreno pomaže antidržavnim interesima ovih dviju stranaka. Opozicionarskim huljama ne pada na pamet da protestiraju u Banjoj Luci ili Mostaru, ispred stranačkih centrala SNSD-a ili HDZ-a, stranka odgovornih za obaranje državnog budžeta, već to namjeravaju učiniti u Sarajevu. Takav postupak nema apsolutno nikakve druge logike i rezona osim onoga po kojem se žrtvuju državni i bošnjački interesi radi dolaska na vlast po svaku cijenu.

I treća, najmonstruoznija i najopasnija dimenzija ovakvog ponašanja jeste što se namjerava protestirati usred pandemije SARS-a, i to u trenutku dok broj zaraženih u Sarajevu, ali u cijeloj državi, raste iz dana u dan te prijeti da će potpuno izmaći kontroli! Spremno se doslovno žrtvovati zdravlje i živote hiljada građana Sarajeva samo kako bi se zabio nož u leđa SDA te se došlo na vlast. U svemu tome naročito bijedno ponaša se Konaković, koji nakon što je prebolovao COVID-19, zaštićen imunitetom od ove bolesti, bez mogućnosti da se ponovo zarazi, bezobzirno poziva druge da protestirajući riskiraju svoje živote.

Politička glupost neostvarenih megalomanijaka

Normalnog čovjeka ovakav suludi politički avanturizam, odsustvo zdravog razuma i nebriga spram sugrađana ostavlja bez riječi. Kako je moguće da je ovdašnja, uglavnom sarajevska, opozicija spremna raditi protiv interesa države i Bošnjaka, importirati političku nestabilnost te se još i kockati sa životima hiljada sugrađana i vlastitih glasača? Ko su ti ljudi, da li su normalni, imaju li barem mrvu pameti ili morala?

No sve postaje jasnije ako takvu vrstu ponašanja stavimo u odgovarajući kontekst iz kojega se vidi da ovo, na prvi pogled suludo, ponašanje ima svoj racio, ma koliko on bio pervertiran i izvitoperen. Ovdašnja opozicija je, nažalost, sastavljena od politički neostvarenih megalomanijaka kojima je dolazak na vlast po svaku cijenu i na bilo koji način doslovno opsesija i pitanje biti ili ne biti. Riječ je o osobama koje ne posjeduju bilo kakvu drugu kvalifikaciju, vještinu ili vrlinu izvan politike. Na to treba dodati da se radi o ličnostima smanjenog osjećaja za empatiju koji nemaju izražen osjećaj za širu zajednicu u kojoj žive pa vlastite glasače smatraju tek sredstvom dolaska na vlast a političke neistomišljenike, tačnije sve one koji stoje između njih i sanjane funkcije i fotelje, vide kao crne dušmane. Takav mentalitet i takve karakterne crte kao rezultat imaju političare i javne ličnosti koji su pogodan, čak i idealan, materijal za svaku vrstu manipulacije od vanjskih političkih centara i njihovih medija. Građani moraju biti svjesni toga i ne dopustiti da ih vlastohlepni ovisnici i politički hazarderi povedu u kojekakve suicidalne avanture gdje će se rušiti vlastita državu i širiti zaraza, kako COVID-a tako i političkog kovidiotizma.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!