fbpx

Sukobi na Bliskom Istoku (1): NUKLEARNI PROGRAM ISLAMSKE REPUBLIKE IRAN

Početkom marta 2019. godine ministar vanjskih poslova Turske Mevlüt Çavuşoğlu rekao je: “Uvođenje sankcija Iranu smatramo pogrešnim. Takvo guranje Irana u ćošak predstavlja rizik i opasnost za cijelu regiju.” Çavuşoğlu je upozorio da se američka nepravda prema Iranu događa istovremeno dok se pojačava izraelska nepravda prema Palestincima, što još više komplicira sigurnost regije. Kina je također osudila Trumpovo odbacivanje nuklearnog sporazuma. Izrael je čestitao Trumpu odbacivanje nuklearnog sporazuma. Ista ta Trumpova odluka dopadala se i Saudijskoj Arabiji

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

U globalnim okvirima, prema nuklearnom programu Irana usmjerena je diplomatska, propagandna, obavještajna, sigurnosna, vojna i ekonomska pažnja najmoćnijih država i međunarodnih organizacija. Ograničenja po međunarodnim sporazumima nisu uništila potencijalnu vitalnost nuklearnog programa Irana jer je Teheran sebi ostavio mogućnost skladištenja i obogaćivanja uranija. Praksa strogog kažnjavanja svojih državljana u slučaju sumnji da su povrijedili tajnost nuklearnog programa sugerira zaključak da o tom programu šira javnost relativno malo zna. Naučnik Šahram Amiri, koji je bio uključen u nuklearni program, “obješen je zbog toga što je najstrožije državne tajne otkrivao neprijatelju”, SAD-u, a smrtne i višegodišnje zatvorske kazne  iranski sudovi posljednjih su godina izrekli desetinama osumnjičenih “za špijuniranje u iranskim vojnim i nuklearnim agencijama u korist SAD-a”.

U telefonskom razgovoru 14. oktobra 2013. godine tadašnji američki predsjednik Barack Obama i predsjednik Irana Hasan Rohani dogovorili su obnovu pregovora o iranskom nuklearnom programu, što je rezultiralo da se 14. jula 2015. godine postigne historijski nuklearni sporazum između Irana i grupe 5 + 1 (pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a; Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, plus Njemačka), pod nazivom Zajednički sveobuhvatni plan rada (JCPOA). U ime SAD-a sporazum je potpisao tadašnji državni sekretar John Kerry. Ozvaničen je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2231.

U zamjenu za ukidanje američkih i evropskih sankcija nametnutih Iranu, tim se sporazumom Teheran odrekao obogaćivanja uranija do 2025. godine. Nuklearni program Irana stavljen je pod kontrolu Međunarodne agencije za atomsku energiju. Iranu su garantirani nuklearni projekti isključivo za miroljubivu namjenu. Teheran je dobio pristup imovini vrijednoj oko 100 milijardi dolara. Iranu je dozvoljen uvoz konvencionalnog oružja. Nije mu zabranjen dalji razvoj balističkih raketa velikog i srednjeg dometa koje mogu nositi nuklearne bojeve glave.

Poslije stupanja na snagu nuklearnog sporazuma nastala je nova, bitno relaksirana, sigurnosna situacija u Iranu i cijeloj regiji Bliskog Istoka. Izvoz nafte radikalno se uvećavao. Inflacija u Iranu spala je od 40 posto na samo nekoliko procenata. Perspektive u korist bliskoistočnog i globalnog mira povećane su.

Motivirajući postizanje nuklearnog sporazuma, predsjednik Obama rekao je: “Bez sporazuma riskiramo još više ratova na Bliskom Istoku. Bez sporazuma i druge države na Bliskom Istoku osjećat će se prinuđenim da razvijaju svoje nuklearno oružje.” Ove Obamine riječi dobile su na aktuelnosti nakon što je njegov nasljednik, predsjednik Trump, odlučio da se SAD povuku iz nuklearnog sporazuma. Nove ratove na Bliskom Istoku Trumpova odluka učinila je vjerovatnim. Zbog Trumpove odluke, iz razloga sigurnosti i odbrane, Iran je prinuđen da smanjuje svoje obaveze prema nuklearnom sporazumu i da se vrati razvoju nuklearnih kapaciteta. Što se tiče Irana, kada su se SAD povukle iz nuklearnog sporazuma, s obzirom na naprijed citirano Obamino upozorenje, uslijedilo je stanje iz koga se može zaključiti: Bez obzira da li će ili ne SAD pokrenuti rat protiv Irana, posebno ako i evropske zemlje nastave pritiske na Iran kako to odgovara Washingtonu, Teheran će intenzivirati obogaćivanje uranija do nivoa koji omogućuje proizvodnju nuklearnog oružja.

U vezi s tim, cijeneći složenost i moguće posljedice krize na Bliskom Istoku, sredinom januara 2020. godine predsjednik Rusije Vladimir Putin upozorio je da bi regionalni sukobi na Bliskom Istoku mogli eskalirati u “globalni rat” i da postoji “ozbiljna potreba za razgovorom o stabilnosti i sigurnosti postojećeg svjetskog poretka”. U okolnostima kada su početkom 2020. godine, zbog krize nuklearnog sporazuma, odnosi između Irana i SAD-a stigli na ivicu regionalnog rata, s prijetnjama da taj rat preraste u globalni sukob, naprijed citirana Putinova poruka slična je poruci iz naprijed citirane izjave koju je bivši predsjednik SAD-a Barack Obama, motivirajući postizanje nuklearnog sporazuma, izrekao 2015. godine.

NASTANAK KRIZE NUKLEARNOG SPORAZUMA

Provedba nuklearnog sporazuma došla je u krizu tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore u SAD-u 2016. godine. Kandidat Republikanaca Donald Trump za glasove se borio, pored ostalog, i obećanjem da će pocijepati nuklearni sporazum. Iranske vođe odgovarale su da će spaliti taj sporazum ako ga Trump pocijepa.

Godinu nakon potpisanog sporazuma Iran se žalio da i dalje ne može sasvim da raspolaže svojom imovinom u inostranstvu, da nema pristup nekim dijelovima međunarodnog bankarskog sistema, da nije kako treba uklonjena ekonomska blokada Irana, niti se postiže otopljavanje u odnosima Teherana i Washingtona. Za Teheran su to bile indicije za obazrivost i preventivu mogućoj prevari na štetu iranske sigurnosti.

Nuklearni sporazum došao je u još veću krizu povodom iranskih testova dalekometnih balističkih projektila krajem 2016. godine. Tada su SAD, Velika Britanija, Francuska i Izrael intenzivirali propagandu da je Iran “prijetnja globalnoj sigurnosti” jer želi pokoriti Bliski Istok. Na sličnu izjavu britanske premijerke Therese May iranski vjerski vođa Ali Hamnei odgovorio je da je Velika Britanija “vječiti izvor prijetnji, korupcije i patnje”. Prema tome, iranske sukobe sa SAD-om komplicirali su iranski sukobi s američkim saveznicima u Evropi.

Sredinom oktobra 2017. godine, upravo kako je obećao u predizbornoj kampanji, predsjednik Donald Trump objavio je da je odlučio povući potpis SAD-a na historijski nuklearni sporazum s Iranom, ističući da je režim u Iranu “fanatičan”. Trump je to učinio uprkos izvještajima nadležne Međunarodne agencije za atomsku energiju i uprkos ocjenama ostalih velikih sila potpisnica da Iran ispunjava preuzete obaveze po nuklearnom sporazumu. S obzirom na to da je Iran poštovao nuklearni sporazum, Trump je bio prinuđen da pronađe drugi razlog, odnosno neku “krivnju” Irana koja bi se uzela kao opravdanje američkog odbacivanja nuklearnog sporazuma. Tako je uslijedilo da Trump izjavljuje da je protiv nuklearnog sporazuma zato što u njegovom sadržaju nije precizirana obaveza Irana da povuče svoje kapacitete i interese iz zemalja Bliskog Istoka, posebno iz Sirije, Iraka, Jemena, Libana, Bahreina…, odnosno zato što u sadržaju tog sporazuma nije precizirana obaveza Irana da odustane od bilo kakvog političkog i vojnog prisustva u tim zemljama.

Trumpove prijetnje za napuštanje nuklearnog sporazuma bile su protivne ekonomskim interesima, ne samo Irana već i interesima SAD-a i cijele Evrope. Ekonomska saradnja SAD-a i Irana ima šanse ako se poprave politički odnosi. Kada je bilo znakova popravljanja političkih odnosa, odmah nakon nuklearnog sporazuma od 2015. godine Iran je pokrenuo nabavku 80 najsavremenijih putničkih aviona “Boeing” i 118 putničkih aviona “Airbusa”.

Prema tome, ukidanje sankcija protiv Irana veliki je interes američkog i evropskog krupnog kapitala. Iako su se Demokrati protivili, Republikanci su 2016, dakle godinu nakon postizanja nuklearnog sporazuma s Iranom, izglasali zabranu prodaje civilnih aviona Iranu, što se odnosilo i na “Boeingove” partnere u evropskim zemljama. Ipak, početkom aprila 2017. godine američki “Boeing” s iranskom aviokompanijom potpisao je novi sporazum o kupoprodaji 30 aviona “737 MAX”, s iranskim pravom za kupovinu još 30 takvih aviona.

Sporost i nepotpunost uklanjanja sankcija Iranu otežavalo je težnje Teherana u cilju angažiranja kapitala naftnih kompanija sa Zapada s ciljem da poveća proizvodnju nafte, koja je 2016. godine iznosila 3,55 miliona barela dnevno. U to vrijeme smanjenje proizvodnje nafte bilo je dio tržišne politike OPEK-a s ciljem da se regulira ponuda i potražnja, a stabiliziraju naftne cijene. Iran je odbacivao OPEK-ove zahtjeve za smanjenje proizvodnje sve dok ne dostigne nivo iz perioda prije sankcija.

Početkom 2018. godine Trump je nastavio s prijetnjama povlačenja iz nuklearnog sporazuma, što je podrazumijevalo prijetnje ponovnim sankcijama ne samo Iranu već i državama i kompanijama koje budu sarađivale s Iranom, posebno ako se njihova saradnja odnosi na iranski nuklearni program.

Kao razlog povlačenja iz sporazuma Trump je naveo da taj sporazum nije dobar jer je ostavio otvorena vrata Iranu da zaobilazi ograničenja i razvije nuklearnu bombu, te zato što Iran nije prestao biti prijetnja za SAD i njegove saveznike na Bliskom Istoku jer je najveći sponzor terorizma, a da sankcije imaju svrhu odvraćanja Irana od neprijateljstva i terorizma. Bilo je najavljeno da će o tome Trump konačno odlučiti 15. maja 2018. godine. Tako se i dogodilo, pa su odmah nametnute sankcije guverneru iranske Centralne banke Valiolahu Seifu, čime je Iran izoliran od svjetskog finansijskog sistema. U obrazloženju tih sankcija američka administracija navela je da je guverner Seif milione dolara prebacivao šiitskom “Hezbolahu” u Libanu, po američkim i izraelskim kriterijima svrstanog u terorističke organizacije. Prema tim sankcijama, svi koji budu sarađivali s iranskom Centralnom bankom mogu biti isključeni iz američkog finansijskog sistema.

Nakon povlačenja iz nuklearnog sporazuma, američke prijetnje Iranu maksimalno su pojačane, postavljajući brojne zahtjeve koje Iran treba ispuniti. Među tim zahtjevima jeste povlačenje iranskih snaga s teritorije Sirije i drugih kriznih područja na Bliskom Istoku. Zaprijećeno je svima koji posluju s Iranom da će SAD i prema njima primijeniti iste sankcije koje su zvanično stupile na snagu 6. augusta 2018. godine, kada je Trump potpisao ukaz o njihovom uvođenju. To su bile teže sankcije od svih ranijih koje su primjenjivane protiv Irana, s najavom da će nivo sankcija biti povećan novembra 2018. godine. Sankcije su obuhvatale: zabranu bankovnih transakcija, zabranu trgovine naftom, zabranu uvoza sirovina, nabavke auta, aviona i rezervnih dijelova za auta, zabranu trgovine zlatom, zabranu prodaje državnih obveznica… U vezi s tim zabranama, Trump je radikalno zaprijetio: “Ko sarađuje s Iranom neće i sa SAD-om!”

Cijeni se da je Trumpova odlučnost da odustane od sporazuma nanijela štetu kredibilnosti i uvjerljivosti američke vanjske politike jer američki partneri ne mogu predvidjeti američko ponašanje. Trumpovo odbacivanje sporazuma s Iranom dodatno će komplicirati stranačke odnose Republikanaca i Demokrata jer se cijeni da Trump pokušava da na unutarnjem planu kompromitira Demokrate optužbama da je njihova vlast u vrijeme Obame odobrila loš sporazum. To sugerira sumnju da Trumpov motiv odbacivanja sporazuma nije nacionalna sigurnost SAD-a već borba za vlast i dobijanje drugog mandata na funkciji predsjednika SAD-a.

GURANJE IRANA U ĆOŠAK OPASNOST JE ZA CIJELU REGIJU

Evropske zemlje kritizirale su Trumpovu odluku da SAD izađu iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Ocijenile su da će se ta odluka negativno odraziti za pregovore sa Sjevernom Korejom o njenom nuklearnom programu. Upozoravale su da u Trumpovom odbacivanju sporazuma s Iranom Sjeverna Koreja može vidjeti lošu perspektivu bilo kakvog sporazuma u kome bi ugovorna strana, pored ostalih, bio i Washington. Također, ocijenili su da će Trumpova odluka pojačati trku u nuklearnom naoružavanju.

Američko odbacivanje nuklearnog sporazuma s Iranom dodatno komplicira transatlantske odnose. Tadašnja šefica diplomatije EU Federica Mogherini ukazala je da je nuklearni sporazum s Iranom međunarodnog karaktera s odobrenjem UN-a, te da ne može ni jedna zemlja potpisnica, pa ni SAD, jednostrano uništiti taj sporazum, već da treba nastaviti s njegovom provedbom. Mogherini je pozitivno ocijenila da se Iran pridržava sporazuma i da je EU odlučna da zaštiti taj sporazum.

Na Trumpovo ponovno uvođenje sankcija Iranu, sredinom 2018. godine, a pojačanih novembra iste godine i sredinom 2019. godine, čak i protiv najviših državnih funkcionera Irana, vrhovnog vođe Hamneija, predsjednika Rohanija, ministra vanjskih poslova Zarifa…, EU se našla između pravde i nepravde, odnosno između Irana i SAD-a. Ako bi EU slijedila američke zahtjeve, odbacila bi principe poštivanja međunarodnih sporazuma i nanijela štetu privrednim interesima EU i njenih članica. Ako bi EU stala na stranu principa poštivanja međunarodnih sporazuma i nastavila saradnju s Iranom sve dok Teheran poštuje nuklearni sporazum, dalje bi se komplicirali transatlantski odnosi i doveli u pitanje interese koje EU postiže u uvjetima normalne saradnje sa SAD-om. U takvim je uvjetima EU pokušavala da pronađe alternativne puteve finansijske i privredne saradnje s Iranom, zaobilazeći prepreke koje postavljaju SAD. U pokušajima da institucionalizira zaobilazne finansijske transakcije s Iranom, EU je naišla na problem lokacije takve institucije jer ni jedna članica EU, iz bojazni da će od SAD-a uslijediti odmazda, nije smjela prihvatiti ulogu domaćina.

Kada je Trump obnovio sankcije Iranu i tako praktički napustio nuklearni sporazum, Francuska, Njemačka i Velika Britanija poručile su da će odlučno štititi evropske kompanije koje posluju s Iranom u skladu sa zakonima EU i odlukom Vijeća sigurnosti UN-a.

Ministar vanjskih poslova Njemačke Sigmar Gabriel rekao je da u krizi na Bliskom Istoku postoje dva ključna interesa: da se očuva nuklearni sporazum i da se prevaziđe “više nego problematična” uloga Irana u regiji Bliskog Istoka.

Ministar vanjskih poslova Velike Britanije Boris Johnson rekao je da je nuklearni sporazum od izuzetnog značaja jer je “učinio svijet sigurnijim”. London se zalagao za očuvanje nuklearnog sporazuma s Iranom, cijeneći da će u protivnom “uslijediti egzistencijalne prijetnje za cijeli Bliski Istok”. Britanski diplomati upozoravali su da bi iransko vraćanje svom planu razvoja nuklearnog oružja dovelo do veoma opasne situacije.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron zalagao se za dalje blokiranje iranskog nuklearnog programa do 2025, pronalaženje dugoročnog rješenja, zaustavljanje iranskog balističkog programa, odlučnost da Teheran nikad ne dođe u posjed nuklearnog oružja i za unapređenje stabilnosti u regiji Bliskog Istoka.

Zato što je pod udarom sankcija, Iran postupno smanjuje svoje obaveze prema nuklearnom sporazumu. Sredinom januara 2020. godine Francuska, Velika Britanija i Njemačka pokrenule su protiv Irana spor putem mehanizma predviđenog nuklearnim sporazumom za slučaj njegovog kršenja. Izrazili su zabrinutost što Teheran ne izvršava obaveze po tom sporazumu. Britanski premijer Boris Johnson predložio je da postojeći sporazum bude zamijenjen posebnim sporazumom koji bi SAD postigle s Iranom. Predsjednik Rohani odbacio je taj prijedlog britanskog premijera Johnsona. Odbacio je i odluku Francuske, Velike Britanije i Njemačke o primjeni sporazumnog mehanizma protiv iranskog kršenja sporazuma.

Uprkos američkim sankcijama, Turska je saopćila da će, kao i do tada, trgovati s Iranom, da će od Irana kupovati naftu, gas i drugu robu. Početkom marta 2019. godine ministar vanjskih poslova Turske Mevlüt Çavuşoğlu rekao je: “Uvođenje sankcija Iranu smatramo pogrešnim. Takvo guranje Irana u ćošak predstavlja rizik i opasnost za cijelu regiju.” Çavuşoğlu je upozorio da se američka nepravda prema Iranu događa istovremeno dok se pojačava izraelska nepravda prema Palestincima, što još više komplicira sigurnost regije. Kina je također osudila Trumpovo odbacivanje nuklearnog sporazuma. Izrael je čestitao Trumpu odbacivanje sporazuma. Ista ta Trumpova odluka dopadala se i Saudijskoj Arabiji.

IRANSKI ODGOVORI

U jesen 2017. godine američki predsjednik Trump i najviši državni zvaničnici Irana, uz veliku pažnju najutjecajnijih medija u svijetu, međusobno su se optuživali. Trump je učestalo isticao da će uvjeriti evropske saveznike da se i oni povuku iz sporazuma, te da će na taj način konačno uništiti sporazum jer je Iran, navodno, teroristička prijetnja za čovječanstvo. Na takve optužbe vrhovni vođa Irana ajatolah Ali Hamnei, obraćajući se studentima u Teheranu, rekao je da će Iran pocijepati nuklearni sporazum ako od njega budu odustale SAD. Ukazujući da su Trumpove izjave velike laži, Hamnei je rekao da je Trump “divljak”. Evropskim zemljama potpisnicama sporazuma Hamnei je poručio da se suprotstave Trumpovom “divljaštvu”.

Ministar vanjskih poslova Irana Javad Zarif 2017. godine isticao je da neće doći do promjena u postignutom sporazumu i da će, ako SAD budu poštovale taj sporazum, to činiti i Iran. Od proljeća 2018. godine na Trumpove prijetnje sankcijama i prijetnje povlačenjem iz sporazuma iranski zvaničnici odgovarali su da će Iran izaći iz tog sporazuma ako to učine SAD i evropske zemlje potpisnice.

Povodom Trumpovih najava sankcija SAD-a protiv Irana predsjednik Rohani rekao je: “Iran je sposoban ponovno pokrenuti nuklearni program u samo nekoliko sati. Za sat i jedan dan to možemo uraditi ako Amerika nastavi s prijetnjama sankcijama. (…) Kad bi se ponovo pokrenuo, program bi mogao dovesti do mnogo naprednijeg nivoa od onog 2015, kada je Iran potpisao nuklearni sporazum. Ostajemo predani svojim obavezama prema sporazumu. Oni koji pokušavaju da se vrate na jezik prijetnji sankcija zatvorenici su iluzija iz prošlosti.” U raznim je prilikama Rohani govorio da će Trump zažaliti zbog povlačenja iz sporazuma.

Nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma, odnosno nakon obnove američkih sankcija Iranu, nadanja Teherana za spašavanje tog sporazuma nisu nestala jer se očekivalo da ostale potpisnice tog sporazuma zaobiđu američke sankcije i nastave normalnu privrednu i drugu saradnju s Iranom. U zaoštravanju odnosa između SAD-a i Irana Evropa nije mogla ostati neutralna jer je morala ili zaobići američke sankcije prema Iranu ili se manje-više solidarizirati s tim sankcijama, te priključiti američkim pritiscima na Iran.

Kada su se od 15. maja 2018. godine, uz primjenu sankcija prema Iranu, SAD povukle iz sporazuma, predstavnik Teherana u Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju Reza Najafi obznanio je da njegova zemlja više neće sarađivati s međunarodnim inspektorima za atomsku energiju, da će pokrenuti proizvodnju novih centrifuga i povećavati kapacitete obogaćivanja uranija za proizvodnju električne energije, a u visokim koncentracijama za proizvodnju atomske bombe.

Početkom juna 2018. godine vrhovni vođa Ali Hamnei naredio je pripreme za povećanje kapaciteta za obogaćivanje uranija, za slučaj ako nakon američkog povlačenja iz tog sporazuma, solidariziranjem Evrope sa SAD-om, sporazum propadne. To naređenje Hamneija bilo je izraz sumnje da li će evropske potpisnice sporazuma čuvati taj sporazum. Predsjednik Rohani tražio je da ostalih pet potpisnica sporazuma garantiraju da neće nametati sankcije Iranu kako to zahtijeva Trump putem svojih prijetnji da će njegova administracija primijeniti sankcije prema državama i pojedincima ako budu sarađivali s iranskom privredom. Dakle, za nastavak svog poštivanja sporazuma, bez obzira što ga je napustio Trump, Iran je odredio jedini uvjet, a to je da ostale zemlje potpisnice garantiraju da neće Iran dovesti u ekonomsku i političku izolaciju.

Vrhovni vođa Ali Hamnei zahtijevao je od Evropljana da ne slijede američko povlačenje iz sporazuma, a svoju je vlast u Teheranu upozoravao: “Ne dajte da vas nasamare Evropljani.” Ustvari, to je bio izraz sumnje da evropske zemlje mogu, isto kao i SAD, odstupiti od sporazuma, a da pred iranskim zvaničnicima stvaraju privid da su ostali lojalni tom sporazumu. Prema tome, Iran je od Evropljana očekivao da praktičnim ignoriranjem američkih zahtjeva protiv Irana potvrde da su ostali u sporazumu. Za Iran je bitno da bude uvjeren u iskrenost EU, jer, u protivnom, Teheran ne smije gubiti vrijeme u prinudi daljeg obogaćivanja uranija kako bi konačno došao do nuklearne bombe, samim tim što bi u slučaju evropske neiskrenosti ocijenili da je time sigurnost Irana još više ugrožena.

U vezi sa sumnjama u iskrenost Evropljana nakon američkog napuštanja sporazuma, Iran je od EU i njenih članica, posebno od potpisnica tog sporazuma, tražio sljedeće garancije: Evropa mora usvojiti rezoluciju protiv američkog kršenja, odnosno napuštanja sporazuma; Evropa mora obećati da neće otvarati temu balističkog programa i temu prisustva Irana u zemljama regije Bliskog Istoka; Evropa se mora suprotstaviti američkim sankcijama protiv Irana; Evropa mora garantirati da Iran slobodno prodaje svoju naftu; Evropa mora garantirati da će Iranu nadoknaditi štetu dodatnom kupovinom njegove nafte; evropske banke moraju garantirati transakcije s Iranom. U slučaju da Evropa ne ispoštuje navedene iranske zahtjeve, Iran bi sebi uzeo za pravo nastavak obogaćivanja uranija bez ikakvih ograničenja.

Kao i ranije, i početkom marta 2019. godine zvaničnici UN-a izvijestili su da Iran ispunjava svoje obaveze u provedbi sporazuma. Ipak, zbog američkih pritisaka i nedovoljnog otpora Evrope američkim sankcijama protiv Irana, Teheran je sredinom juna 2019. godine saopćio da će prekoračiti međunarodno dogovorene limite svojih zaliha obogaćenog uranija, ali da evropske zemlje i dalje imaju prostora da spašavaju sporazum. Zvaničnici Irana upozoravali su da su za mete napada na njihovu zemlju SAD odredile mnoge objekte koji se nalaze na UNESCO-ovoj Listi kulturne baštine, cijeneći da je na sceni Trumpov terorizam prema kulturi.

Dok je Trump prijetio da će uništiti Iran početkom maja 2019. godine, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Kini i Rusiji predsjednik Rohani dva je puta postavljao rok od 60 dana da ispune svoja obećanja o zaštiti iranskog bankarskog i naftnog sektora od američkih sankcija. U vezi s tim, Iran je od navedenih potpisnica sporazuma zahtijevao mogućnost prodaje svoje nafte i da se po svim drugim pitanjima zaobilaze sankcije koje protiv Irana primjenjuju SAD. Teheran je upozorio da će poduzeti korake za probijanje limita obogaćivanja uranija, što je bio pritisak na evropske partnere da spašavaju sporazum. To je značilo da je Iran tada bio na putu da prinudno napusti sporazum. Dok je sebi smanjivao obaveze u provedbi sporazuma, septembra 2019. godine Teheran je odbio ponuđeni kredit od EU u iznosu 15 milijardi dolara u zamjenu za vraćanje tom sporazumu. Početkom novembra 2019. godine, protivno nuklearnom sporazumu, Iran je aktivirao dvostruko veći broj još naprednijih, a deset puta produktivnijih centrifuga za obogaćivanje uranija.

Iranski zvaničnici ukazivali su na šire i dublje sigurnosne posljedice primjene sankcija protiv Irana. Predsjednik Rohani upozorio je da američke sankcije umanjuju sposobnost Irana da prevenira loše posljedice za sigurnost u globalnim razmjerama jer Zapad može “da zadesi ‘potop’ droga, izbjeglica i terorističkih napada”. To je bila poruka da bez sankcija Iran može bolje doprinositi u borbi protiv najtežih oblika ugrožavanja sigurnosti u globalnim razmjerama.

DEMONSTRACIJE IRANSKOG JEDINSTVA, VOJNI MANEVRI I BALISTIČKE PROBE

Od nastanka, sve vrijeme trajanja krize u provedbi sporazuma iranski zvaničnici pozivali su narod na jedinstvo, ističući da je situacija u vezi s tim teža od one od 1980. do 1988, kada je Iran bio u ratu s Irakom, jer tada nije bilo nekih problema koje Iran trpi u aktuelnom sukobu sa SAD-om, Saudijskom Arabijom i Izraelom. Isticalo se da u toku rata s Irakom nije bilo problema s bankama, prodajom nafte, uvozom i izvozom raznih roba, jer su se tada sankcije protiv Irana odnosile samo na kupovinu oružja.

Teheran je smatrao da su izjave Trumpa protiv Irana ratnohuškačke, pa je predsjednik Rohani na njih odlučno odgovorio: “Gospodine Trump, ne vucite lava za rep, zbog toga biste mogli požaliti. (…) Amerika treba da zna da je mir s Iranom majka svekolikog mira, a da je rat s Iranom majka svih ratova.” Očito je bilo da Trump putem svojih radikalno prijetećih izjava želi izazvati strah iranskog naroda i režima, ali odgovori i poruke koje su išle iz Teherana potvrđivale su da Trump ne postiže efekte zastrašivanja, već da postiže sasvim suprotno, jačanje iranske odgovornosti da gradi kapacitete za odbranu i efikasan odgovor na eventualno ugrožavanje upotrebom američke vojne sile.

U tom smislu, značajno je što je Iran, upravo u vrijeme najžešćih Trumpovih prijetnji, organizirao vojne manevre, demonstrirao masovna okupljanja građana dok daju podršku svojim vođama, vršio probe strateških balističkih projektila i druge oblike demonstracije odlučnosti za otpor američkim prijetnjama. U vezi s tim, bitno je što na prostoru Perzijskog zaljeva, Omanskog zaljeva i Indijskog okeana vojne manevre zajednički pripremaju i izvode oružane snage Rusije, Kine, Irana, što je poruka da bi eventualna američka vojna akcija protiv Irana na tom prostoru naišla na zajednički otpor Irana i Rusije, a time i Kine.

PROČITAJTE I...

S obzirom na to da je virus nov (ali iz “stare” poznate porodice virusa korona) pa za njega nema vakcine niti neke dokazane terapije, te s obzirom na brzinu, jedini efikasni način da se pandemija uspori, a njene posljedice minimiziraju jeste da se uspori brzina zaraze. To je, pak, jedino moguće tako što će nezaraženi svesti fizičke kontakte na minimum, dok će zaraženi biti u samoizolaciji, karantinu ili bolnici. Tu se krije srž važnosti reakcije pojedinaca na savjete i/ili mjere o sprečavanju širenja COVID-19

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!