fbpx

Što je u prozi “Vječnik”, u poeziji je “Nestorov pehar”

“Značaj ove zbirke ostat će dugo upamćen, mnogo duže od same nagrade, i mnogo duže nego što živi autor, i mnogo duže nego što publika koja živi u aktuelnom trenutku može to da uprati. Poezija Asmira Kujovića sasvim je avangardna za naš prostor, i to iz više razloga. Postoje različiti elementi koji su prepoznati u ovoj poeziji koji je ističu, a to je da ona bude korak ispred svog vremena. Prisutan je jezički izraz kojim se Kujović sve vrijeme igra. To je ta kaleidoskopska igra svjetlom, to je sistem raspršenog i razbijenog ogledala, to je sistem disperzivnog znanja, disperzivne pažnje, mega i hiperintertekstualne relacije prema različitim kulturalnim nanosima”

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Ešref DŽANEFENDIĆ

 

U subotu, 30. novembra 2019. godine, u prostorijama Kulturnog centra u Novom Pazaru održana je promocija zbirke poezije Nestorov pehar autora Asmira Kujovića. Promotori su bili prof. dr. Sead Šemsović i doc. dr. Nehrudin Rebihić, profesori s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Alena Demirović, regionalni projekt-menadžer BZK “Preporod” za Sjevernu Ameriku, te moderator Ersan Muhović. Odlukom stručnog žirija zbirka poezije Nestorov pehar proglašena je najboljom u 2019. godini, te je Asmiru Kujoviću ove godine dodijeljena nagrada “25. novembar” za knjigu godine, koju dodjeljuje magazin Stav. Na promociji je istaknuto kako je to pokazatelj da kolektiv itekako uvažava i cijeni trud i rad Asmira Kujovića, te da je Kujović ovom nagradom, kao i brojnim drugim prethodnim nagradama ušao u ozbiljan mali krug istaknutih bošnjačkih pisaca. Kazano je i da je upravo zbog toga organizirana promocija ove zbirke u Novom Pazaru, kako bi se Asmir Kujović predstavio široj publici kao jedno od važnijih imena bošnjačke književnosti.

KORAK ISPRED SVOG VREMENA

“Nagrade dolaze i prolaze, a tekst ostaje, kao i doprinos tog teksta. Značaj ove zbirke ostat će dugo upamćen, mnogo duže od same nagrade, i mnogo duže nego što živi autor, i mnogo duže nego što publika koja živi u aktuelnom trenutku može to da uprati. Poezija Asmira Kujovića sasvim je avangardna za naš prostor, i to iz više razloga. Postoje različiti elementi koji su prepoznati u ovoj poeziji koji je ističu, a to je da ona bude korak ispred svog vremena. Prisutan je jezički izraz kojim se Kujović sve vrijeme igra. To je ta kaleidoskopska igra svjetlom, to je sistem raspršenog i razbijenog ogledala, to je sistem disperzivnog znanja, disperzivne pažnje, mega i hiperintertekstualne relacije prema različitim kulturalnim nanosima. Ono što je karakteristika Kujovićeve poezije jeste da ona zahtijeva izuzetno obrazovanog čitaoca u smislu izuzetnog poznavaoca prošlosti”, rekao je Šemsović.

U daljem je izlaganju Šemsović pojasnio da je Kujovićeva zbirka u okvirima južnoslavenske poezije napravila važan iskorak u smislu donošenja velike količine različitih informacija koje su izvanredno usklađene jedna s drugom. “Tu govorimo o situaciji da Asmir Kujović ne posmatra sebe, Asmira Kujovića, kao pojedinca, jedinku, kako bi to moderna od nas tražila da to bude ogoljeni čovjek, već zapravo nekog, kako bi to Nedžad Ibrišimović kazao, poput vječnika. Dakle, ova zbirka bila bi poput Ibrišimovićevog Vječnika, samo što je riječ o poeziji. To je lirski subjekt koji se svega sjeća. Ne postoji stvar, događaj, ime, oblast, vjerovanje, ne postoji ništa što se desilo u čovječanstvu a da se lirski subjekt toga ne sjeća i da nije svjedočio tom događaju.

To je poezija očitovanja historičnosti i prethistoričnosti koja je pretočena u jednostavan jezik. Kada pogledate Kujovićevu poeziju, to je jednostavan jezik koji u sintaksičkom smislu nema umetnutih rečenica, nema previše kompliciranih sintaksičkih struktura, ali je složen na nivou mikrostrukture. Na globalnoj strukturi to je sonet, pjesma od četiri strofe s po četiri stiha, to je pjesma slobodnog stiha, ali, da bi se ti stihovi čitali, mora se itekako dobro poznavati historija čovječanstva. Ona kroz ovu poeziju funkcionira kao da smo mogli napraviti jedno mega i giga ogledalo, da smo ga onda razbili i onda se u tom ogledalu zrcali čovječanstvo od ‘E lestu bi rabbikum’, pa sve do kijametskog dana, te da je sve ono što se dešavalo u tom razbijenom ogledalu našlo svoj mali odbljesak.”

Zato poezija Asmira Kujovića, naglašava Šemsović, zahtijeva dosta složenu interpretaciju. “Mi ovoj poeziji ne možemo pristupiti na način pojednostavljene interpretacije da progovorimo o tome, kao što to kažu one starije generacije profesora i nastavnika, šta je pjesnik htio da kaže. Ono što je htio, kažu ovi nešto malo noviji, on je to i rekao. Ta interpretacija podrazumijevala bi intelektualno povezivanje svih informacija koje nam donosi pjesnik u ovoj svojoj zbirci. Na južnoslavenskom prostoru, kada je riječ o romanu, to nije neobično, ali za poeziju jeste. Roman je kao žanr poznat da voli intelektualizam kod čitaoca, da voli intertekstualno, metatekstualno, da voli citatnost, pseudocitatnost, da traži od čitaoca da poznaje i Shakespeara i Platona, i izuzetno mnogo drugih stvari. A poezija je pokušavala da izbjegne tu opterećenost znanjem”, objašnjava Šemsović.

IRONIJA KAO ORUŽJE

Rebihić je na početku svog izlaganja napravio kratki prohod kroz Kujovićeve prethodne tri zbirke poezije, zaključivši da njegova poezija traži i iziskuje obrazovanog recipijenta, te da ju ne može s lahkoćom čitati prosječan čitalac. “Ova poezija zahtijeva upotrebu leksikona, rječnika iz različitih kultura i tradicija, jer, naprimjer, Asmir Kujović vam u jednoj pjesmi donosi motiv nekog božanstva iz budizma koji se nalazi u sastavu boga Brahme itd. Onda morate istražiti koja je simbolika ovog boga, a onda se morate vratiti na poeziju da biste vidjeli kako on kao takav funkcionira. Naravno da kroz Nestorov pehar imate situaciju da jedan simbol usisa i nešto što je pitanje odnosa prema stvarnosti, jer, kada Kujović piše poeziju, on piše o nekom savremenom trenutku i pokušava odgovoriti kako bi zapravo ta neka tradicija, taj neki simbol figurirao u tom savremenom kontekstu. Kujović nastoji stvarnost pročistiti preko tih nekih vjerovanja, simbola, motiva itd.”

Rebihić je potrcrtao i to da se Kujović i u ovoj zbirci, baš kao i u prethodnim, oslanja na ono što je orijentalno-islamska kultura i tradicija. “U nekim pjesmama on se referira na Feriduddina Attara, oslanja na Rumija i Suhraverdija. Kada Kujović piše o divanskoj književnosti, o sufijskoj književnosti, on ne slijedi ustaljenu topografiju, ili ustaljenu simboličku vrijednost nekih simbola. Kada izmjesti određeni simbol iz određenog konteksta, on ga premjesti u drugi kontekst u kojem taj simbol gubi svoju primarnu vrijednost. Tako da, kako se Kujović referira na divanske pjesnike, njegova poezija jeste donekle dijalog s divanskom književnošću i divanskom tradicijom pisanja, međutim, ta poetika ne funkcionira u skladu s obrascima divanskog pjesništva.

Još jedna od važnijih karakteristika ove njegove zbirke jeste što se autor ponovo, na tragu svih njegovih prethodnih zbirki, nastavlja koristiti ironijom. Stoga, vi u ovoj poeziji imate trenutak kada Asmir ismijava ‘Pinkove’ zvijezde, različite društvene odnose. Kroz ironijsku prizmu on uspostavlja svoj kritički odnos prema stvarnosti”, zaključio je Rebihić, te dodao da Kujovićeva poezija funkcionira kao svojevrstan kosmogram koji uspijeva usisati sve duhovne i tradicijske vrijednosti svijeta.

“U jednoj pjesmi on donosi elemente iz antičke Grčke, da bi na kraju pjesme uveo ruskog filozofa Berdjajeva, koji opet ima određeni nauk, a to je da se spajanje svijeta ogleda kroz duh spajanja čovjeka i Boga. Cjelokupna Asmirova poezija funkcionira na taj način, u kojoj se propituje sadašnjica iz pozicije metafizike i različitih tradicija i učenja. U jednoj pjesmi Kujović kaže da svoj identitet ne može odvojiti od izvora dviju rijeka: Bosne i Raške. Time nam zapravo govori o dvojnosti vlastitog identiteta. S jedne strane, on pripada prostoru Sandžaka, te pripada tom kulturnom miljeu, a s druge, on već godinama živi i radi u Sarajevu. Ta dva identiteta čine sublimat njegovog pjesničkog habitusa”, pojasnio je Rebihić.

KO SAM JA DA TUMAČIM SVOJE PJESME

Prisutnima se obratila i Alena Demirović, kazavši da se poezija Asmira Kujovića može opisati kao elitna disciplina duha, kao duhovno prosvjetljenje veoma uočljivo u zbirci pjesama Nestorov pehar. “Autorovo duhovno prosvjetljenje, ili njegova aura, čitaoce preko stihova povezuje s njegovom pozitivnom energijom. Tako uspostavljamo komunikaciju na jedan sasvim neobičan način, gdje se metafizički i svakodnevni svijet preklapaju i u kojem se gubi vlastito lirsko ja. Veličina duhovnog prosvjetljenja kod Kujovića koje isijava iz njegovih stihova tolika je da u taj dah možemo uroniti vlastiti a da ne ostanemo oštećeni. Naprotiv, mi bivamo još bogatiji i oplemenjeniji u tom smjeru kada ponovo dotaknemo obrise realnosti. U jednom trenutku meni se kao čitaocu nametnula dilema da li sam postala plemenitija samim iščitavanjem Asmirovih stihova, ili sam možda tek postala svjesna veličine ovog skromnog čovjeka.”

Na kraju promocije publici se obratio i autor zbirke, rekavši da je svaki put kada dođe u Novi Pazar i prošeta njegovim ulicama ponosan što je tu rođen, te da ima osjećaj kao da nikada odatle nije ni odlazio. “Drago mi je što vidim mnogo poznatih i dragih lica, od rodbine, prijatelja, do poznanika i školskih drugova. Zahvalio bih se izlagačima na ovim, zaista izvanrednim zapažanjima, bila mi je milina slušati ih. Dugo nisam čuo da neko ovako tačno, pronicljivo, lucidno i precizno prepozna i protumači sve ono što su bile moje spisateljske intencije i nastojanja.

Čuo sam da je neki pjesnik svojevremeno rekao: ‘Ko sam ja da tumačim svoje pjesme?’ Ovu knjigu pisao sam rasterećeno, što bi naš narod rekao, ‘za svoju dušu’. Od 2014. godine, kada je izašla moja prethodna zbirka poezije Vidikovac, osjećao sam da toj knjizi nedostaje finalna sinteza i onda sam krenuo pisati pjesmu po pjesmu. Nisam se opterećivao da li će se pjesma dopasti nekom kritičaru i da li će se podudariti s nekim njegovim uvjerenjima i svjetonazorom. Možda mi je zbog toga i posebno drago što je ova zbirka naišla na dobar prijem, pogotovo kod onih kritičara do čijeg mišljenja i suda držim i koje izuzetno cijenim i poštujem”, konstatirao je Kujović.

 

PROČITAJTE I...

Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju

“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!