Stevan Moljević i masakr na Novom Zelandu

Ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu... – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo

Piše: Elvir RESIĆ

 

Historijske činjenice i događaje, posebno one koje su u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s aktuelnim trenutkom, kod nas i u svijetu, nužno je dobro poznavati i razumjeti kako bi se uspostavio odgovarajući odnos prema onome što se događa u sadašnjosti. “Ponavljanje historije” postalo je zakonitost i samo poznajući prošlost možemo se ispravno postaviti prema onome što se dešava danas ili nas čeka sutra. S druge strane, proizvoljno, reducirano i jednostrano sagledavanje historijskih procesa za posljedicu ima nesnalaženje u aktuelnim prilikama i nemogućnost društva da predvidi događaje i suoči se s njima. Slučajno se ne događa ništa, a u modernom svijetu sve je povezano i međusobno uvjetovano.

Radikalizam i terorizam koji su usmjereni protiv muslimana u Bosni i Hercegovini i regiji, ali i cijelom svijetu, od Amerike do Australije, nisu od jučer. Ideolozi i stratezi te mržnje dobro su poznati, ali izgleda da nikada nisu bili ozbiljno shvaćeni. Posljednji napad na džamije u dalekom Christchurchu na Novom Zelandu pokazao je koliko je nasilna antiislamska ideologija rasprostranjena, a istovremeno, posebno zahvaljujući modernim informacijskim tehnologijama, kapilarno povezana s ekstremistima u cijelom svijetu kroz različite pokrete, udruženja i organizacije. To što se zločinac Brenton Harrison Tarrant za masakr koji je u prošli petak počinio nad vjernicima u dvije džamije “na kraju svijeta” pripremao uz četničke pjesme ne može biti ni slučajna ni izolirana pojava. Četnička postrojavanja i parade u Australiji dešavala su se i ranije, uz odobrenje vlasti i uz policijsko osiguranje.

ISLAMOFOBIJA NA BALKANU STARA JE STOLJEĆIMA

Širenju četničke ideje o stvaranju Velike Srbije na račun muslimana (Bošnjaka i Albanaca), zvanično definiranoj prije osam decenija u Beogradu, itekako pogoduje antiislamsko raspoloženje u svjetskim radikalnim krugovima i ultradesničarskim političkim centrima moći. Osim toga, anatemiziranje žrtve umjesto zločinca, koje je bez imalo zadrške proklamirao desničarski australijski senator Fraser Anning, samo je ilustracija satanske sprege zločinačkih grupa s političkim moćnicima. A to ni na Balkanu ni u svijetu nije ništa novo. Problem je, međutim, što se međunarodna javnost, pa ni zvanične demokratske politike nikada nisu dovoljno snažno suprotstavile nasilju i mržnji usmjerenim prema nekom drugom, naprimjer, prema muslimanima.

Islamofobija je na mikroplanu, ovom balkanskom, stara stoljećima, ali bi se moglo reći da je svoj puni oblik, strategiju i definirane ciljeve dobila početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Četništvo je kao pojam korišten još u 19. stoljeću, četničke jedinice učestvovale su u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, ali tek u četničkom manifestu Homogena Srbija, nastalom 1941. godine, ono dobija svoju zločinačku programsku platformu. U ovom dokumentu banjolučki advokat Stevan Moljević najavljuje da osnovni cilj četničkog pokreta (koji djeluje pod zvaničnim imenom Jugoslavenska vojska u otadžbini), a to je stvaranje velike Srbije, može biti postignut samo etničkim čišćenjem teritorija Srbije, Bosne, Kosova, sjeverne Albanije i dijelova Hrvatske od “nenacionalnih” elemenata. Tada je to značilo istrebljenje i protjerivanje muslimana i katolika. Najveću cijenu platili su muslimani – Bošnjaci Sandžaka, gornjeg Podrinja i istočne Hercegovine.

Program istrebljenja Bošnjaka, predviđen Homogenom Srbijom, intenzivno su u od 1941. do 1943. godine provodili četnički odredi Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, Koste Pećanca i drugi. Zločini su kulminirali u februaru 1943. godine, kada su koljači u samo četiri općine: Bijelom Polju, Priboju, Čajniču i Foči, prema Đurišićevom izvještaju upućenom Draži Mihailoviću, likvidirali gotovo deset hiljada civila, od čega više od dvije hiljade djece.

O četničkim zločinima tokom komunističke Jugoslavije u široj javnosti znalo se ponešto, a mlađi naraštaji pravu su istinu mogli saznati samo od onih koji su preživjeli te stravične događaje. U obrazovnom sistemu ova je tema tretirana sporadično i dozirano, pod izgovorom da se o tome ne treba mnogo govoriti jer bi se tako samo raspirivala mržnja i ugrozilo “bratstvo i jedinstvo”. Da je “taktika” bila pogrešna i neefikasna, mogli smo se uvjeriti devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su na sličan način četnički zločini nad bošnjačkim civilima ponovljeni na osnovu iste ideologije i po identičnom obrascu.

POLITIKA “IZRAŽAVANJA ZABRINUTOSTI”

Da zločinačka ideologija Homogene Srbije, koju je moguće ostvariti samo istrebljenjem nesrba, postoji i danas, pokazuju brojni primjeri. Možda su malo drugačije koncipirani nego oni Moljevićevi, ali živi su i vrlo agresivni. Na ulicama Banje Luke prodaju se odjevni predmeti s likovima Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Draže Mihailovića, čime se eksplicitno zločini nad nesrpskim stanovništvom devedesetih dovode u vezu s Moljevićevim zločinačkim manifestom. Milorad Dodik odlikuje ratne zločince i po njima naziva škole i studentske domove, a potpredsjednica Skupštine Srbije otvoreno se izruguje žrtvama genocida, počinjenog u ime te iste ideologije. A prije samo nekoliko dana u Srebrenici, mjestu najvećeg stradanja muslimana Evrope, sljedbenici i pobornici zločina promoviraju knjigu Dušana Pavlovića, paradoksalnog naslova Bitka za Srebrenicu – rat za civilizaciju, koja negira genocid nad Bošnjacima zaštićene zone. Ako znamo da su u Srbiji partizani i četnici kao protagonisti historije potpuno izjednačeni, ništa od toga nas ne može ni začuditi.

Ono što se u civiliziranom i demokratskom svijetu s pravom izjednačava s činjenjem zločina jeste njegovo prikrivanje i negiranje. Na Balkanu je to, međutim, i dalje poželjno i popularno. Politika koja i danas otvoreno odobrava i podržava zločin i zločince nije kažnjena. Međunarodna zajednica ponaša se autistično i najčešće samo “izražava zabrinutost”.

Zato ne treba čuditi da je zločin nad muslimanima Novog Zelanda, koji nemaju nikakve veze s Bosnom i Bošnjacima, izvršen uz četničke pjesme. Ono što je uz takve pjesme počinjeno u Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Foči, Srebrenici, Sarajevu… – ostalo je u najvećoj mjeri nekažnjeno. Jesu osuđeni pojedinci, pokoji izvršilac i naredbodavac, ali nisu kažnjeni sistem, ideologija i aparat koji je sve to osmislio i iza toga stajao. Taj je aparat danas bliže ulasku u Evropsku uniju nego Bosna i Hercegovina, koja je politikom zločina osakaćena i unazađena. Na djelu je planetarna nepravda koja samo može proizvesti planetarno zlo.

 

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!