Šta sve u Srbiji ne znaju o Turskoj

Kako objasniti tursku političku stvarnost prije nego što se slušaocu (koji je postavio pitanje) dezintegrira raspon pažnje? Kako, recimo, objasniti kvazireligioznu terorističku organizaciju šarlatana iz Pennsylvanije ili fakat da tzv. “kurdsko pitanje” ne postoji, odnosno da nije riječ o etničkom sukobu, mržnji, ili kako god to zapadni mediji kvalificiraju? Nemoguća misija s obzirom na ukorijenjene predrasude

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Čudan je osjećaj doći u rodni grad poslije deset godina izbivanja. Uzburkaju se emocije. Ambivalentne, može se reći. S jedne strane, čovjeku je drago da će vidjeti ono malo preostalih rođaka i još manje preostalih prijatelja, a s druge, još se više učvrsti osjećaj nepripadanja tom mjestu. Muka, čitaj birokratija, natjerala me je da provedem u Novom Sadu devetnaest dana. Utisci, četiri dana poslije povratka, još se nisu u potpunosti slegli, no i oni su ambivalentni.

Novi Sad se za deset godina promijenio / izgradio do mjere da jednostavno nisam mogao da prepoznam dijelove grada koje sam nekad dobro poznavao, pa čak i da se izgubim u njima. No, ni taj rast kao ni fakat da ga je muzički festival “Exit” stavio čvrsto na turističku mapu tog dijela svijeta (mada van “Exita” preovladavaju turisti iz Kine i Rusije), a nije ga lišio provincijalne uspavanosti i sporosti. S obzirom na ekstremne temperature, ta usporenost bila je još naglašenija. Balkanski paradoks – svi se žale na sve, počev od besparice do besposlenosti, dok su kafići prepuni –sveprisutan je i u Novom Sadu.

Kad smo već kod žalbi, svaki od spomenutih aspekata, pa kako god se okrene progres, od izgradnje, preko “Exita” do turista i sl., nailazi se na gunđanje Novosađana. Nekad su opravdana, nekad ne.

UTJECAJ NEOLIBERALIZMA I EKSTRAPROFITERSTVA

Jedno od opravdanih gunđanja jeste zgrada među Novosađanima poznata kao “Dodikova palata”, koja je izmijenila (teško je reći nabolje) izgled dijela centra grada. Mastodont od zgrade niče (još nije skroz gotova) na mjestu gdje je nekad bila Komercijalna banka, čija je fasada (pod zaštitom države) “očuvana”, a na nju nakalemljena stakleno-betonska ružnoća. “Vlasnik zemljišta i izvođač radova je firma ‘Galens Invest’, koju pojedini izvori, prema pisanju VOICE, dovode u vezu s ljudima bliskim Miloradu Dodiku i vrhu Srpske napredne stranke”, piše na više portala u regiji. Najglasnije, ali potpuno neefektno gunđanje došlo je od Društva arhitekata Novog Sada: “Takozvana Pupinova palata takođe predstavlja paradigmu današnjeg društva. Na potpuno brutalan način obeležava nekontrolisani i ogoljeni neoliberalni poredak i ekstraprofiterstvo. To je poruka koju ćemo ostaviti generacijama iza nas”, kaže predsjednik Društva Slobodan Jović.

Drugi projekt, čitaj: za mene šok, a uzrok (mnogo) tiših gunđanja, jeste manje rezultat neoliberalnog poretka, a više političkog inženjeringa. Riječ je o podizanju konjičke statue kralju Petru I na prostoru koji se oduvijek zvao Trg Republike, a to nikad praktično nije bio. To je malo skrajnuti dio centra grada na kome je bila prigradska autobuska stanica, a koja se naslanjala na Riblju pijacu (riblja samo po imenu). Blago rečeno, čudno je da se statua podiže u Novom Sadu, gradu koji Petar I nikad nije ni posjetio. Ono što nije čudno za Srbiju jeste to da je spomenik počeo da niče bez ijedne dozvole. Da li je “papirologija” u međuvremenu riješena, iskreno, ne znam, ali s velikom sigurnošću mogu da tvrdim da će biti potrebne generacije i mnogo promjena u namjenama lokala da to ondje zaista zaživi kao trg (ako ikad).

Ako bi se novosadski aktivisti na društvenim mrežama uzeli ozbiljno, čovjek bi mogao da pomisli da je u gradu u toku bjesomučno sječenje drveća – “drvocid” – u kombinaciji s bjesomučnim betoniranjem svake zelene površine u gradu. S obzirom na to da to nisam primijetio, čak ni u po spomenutim “aktivistima” ugroženim dijelovima grada, raspitujem se i s onima koji mi daju odgovore (svakako ne ljubitelji vladajuće partije), zaključujem da je riječ o histeriji, koja u velikoj mjeri podsjeća na histeriju turskih “online” aktivista. Odakle ta opsesija drvećem ljudi s različitih geografskih tačaka, a koji uglavnom nikad nisu posadili nijedno drvo? Da li to “virtualni” aktivisti imitiraju jedni druge ili možda neko treći plasira teme?

Kako objasniti tursku političku stvarnost prije nego što se slušaocu (koji je postavio pitanje) dezintegrira raspon pažnje? Problem s kojim sam se suočavao nebrojeno puta. Kako, recimo, objasniti kvazireligioznu terorističku organizaciju šarlatana iz Pennsylvanije ili fakat da tzv. “kurdsko pitanje” ne postoji, odnosno da nije riječ o etničkom sukobu, mržnji, ili kako god to zapadni mediji kvalificiraju? Nemoguća misija s obzirom na ukorijenjene predrasude. Međutim, interesantno, ali istinito, spremnost da se predrasude preispitaju više pokazuju oni koji ne mašu “zapadnim vrijednostima”, multikulturom i “tolerancijom” kao (osnovnim) identitetskim slojevima. No, možda i nije interesantno – onima koji ionako sve znaju ne vrijedi ni govoriti.

 “NOVA FAŠISTIČKA POLITIČKA MISAO”

A gluposti koje se o Turskoj mogu čuti, prije svega od srbijanskih opozicionih političara, smjehotresne su. Najvruća diskusija unutar opozicije jeste da li bojkotirati izbore, koji su negdje jedva vidljivi daleko na horizontu. Prijetnja dijela opozicije bojkotom izbora, ako se uvjeti glede njihove medijske vidljivosti ne poprave, u velikoj je mjeri prijetnja praznom puškom. Bitno je naglasiti da je riječ o dijelu opozicije okupljenom u Savez za Srbiju – mješavina ideološki nekompatibilnih desničara, ljevičara i centrista (Narodna stranka, Demokratska stranka, pokret Dveri, Zdrava Srbija, Levica Srbije, Zajedno za Srbiju, Pokret za preokret, Pokret Otadžbina i Udruženi sindikati Srbije Sloga), kao što je potrebno naglasiti i to da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima sebi lojalnu opoziciju, kao što su Liga Socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka i Liberalna demokratska partija Čedomira Jovanovića. Jedan od proponenata nebojkota jeste narodni poslanik, politički analitičar i osnivač konzervativnog časopisa Nova srpska politička misao (kome “građanska” Srbija tepa “Nova fašistička politička misao”) Đorđe Vukadinović, i tu dolazimo do gluposti s početka ovog pasusa. Naime, Vukadinović, koji je prvi da se ostrvi na zapadnjačke medije, kada je riječ o Turskoj, prima ih “intravenozno”, pa glavni argument za nebojkot jeste pobjeda onog klovna na gradonačelničkim izborima u Istanbulu, “unatoč neuporedivo većoj medijskoj blokadi”, reče i ostade živ.

Glavni argument protiv bojkota morao bi biti istraživanje javnog mnijenja koje je časopis Vreme objavilo tokom mog boravka ondje. Naime, na pitanje Ako bi izbori bili raspisani iduće nedjelje, da li biste na njih izašli 66% je odgovorilo sigurno, možda / vjerovatno 11,6%, a svega 12,6% odgovorilo je da ne bi izašlo na izbore. No, vox populi očigledno nije vodilja srbijanske opozicije, koja je u najvećoj mjeri kompromitirana poslije svojih 12 godina vlasti (2000–2012). Zapravo, ono što je politički nekorektno, ali najbliže činjenicama, jeste da se dva naizgled opozita srbijanske političke elite takmiče za ulogu kolonijalnih guvernera (kompradora).

U toj (politički nekorektnoj) činjenici krije se mogućnost za brzo i efikasno razbijanje mega glupih poređenja političkih stvarnosti Srbije i Turske. Kada ukažem na razlike kako su Vučić i Erdoğan tretirani na Zapadu i u zapadnim medijima, a razlike su tipa dan i noć, te kako se prvom apsolutno sve gleda kroz prste, dok se drugi groteskno demonizira, mnogim mojim sagovornicima se “upalila sijalica”. Treba stanovit stepen šizofrenije da se to ne vidi, a, nažalost, te boljke ne manjka.

Birokratija zbog koje sam išao iz Turske u rodni Novi Sad (produžavanje svih ličnih dokumenata) pretvorila se u kafkijansko iskustvo. Nakon što su mi se institucije dobrano naigrale po živcima, pasoš sam dobio večer prije datuma povratka. Sve u svemu, čudno iskustvo i korak bliže razumijevanju opšte apatije u Srbiji.

PROČITAJTE I...

“Vlada je i zakonska rješenja i amandmane jednoglasno podržala. Volio bih biti u prilici da vidim koje su to zamjerke, odnosno dodatni prijedlozi parlamenta, kako bismo mogli zajednički doći do usaglašenog teksta ovih dugo iščekivanih zakonskih rješenja. Nadam se da će se to vrlo brzo desiti jer ovi zakoni trebaju stupiti na snagu početkom obračunskog perioda ili eventualno s krajem polugodišta. Realni rok početka primjene ovih zakona sada može biti samo 1. juli 2020. godine. Na ovim zakonima radimo dugo vremena i zakoni su prošli redovnu parlamentarnu proceduru, koja je uključivala i javnu raspravu”

Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga, Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!