fbpx

Šta su nama Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine

Trenutno uređenje BiH i odnos snaga na političkoj sceni ne dozvoljavaju ni javljanje primisli o obavezi koju kao narod imamo prema svojoj braći s kojom se sudbina poigrala na najmučniji način. Možda to i jeste tako. Međutim, ne smije ostati na tom odgovoru jer se ti Bošnjaci osjećaju kao dio jedne nacije kojoj je središte u Bosni i Hercegovini i ne smijemo ih se olahko odricati. Moramo učiniti korak dalje. Moramo, kako su to naši preci radili tokom historije, prevazići prepreku za koju svi tvrde da je neprelazna i nerješiva

Piše: Elvir MUSIĆ

 

Muslimanima nije bez razloga zapovjeđeno da putuju i da vide šta se zbilo s onima koji su živjeli prije njih, ali i da steknu nova iskustva koja će obogatiti njihovu argumentaciju u raspravi sa samim sobom. Putovanja nam nude pregršt iskustava koja u nama bude nova osjećanja i potiču nas na razmišljanja o sebi i drugima. Putovanje koje kreće u dimenziji tjelesnog tako se nastavlja odvijati u dimenziji misaonog. I tek tada počinje prava avantura koja nas suočava s brojnim pitanjima za koja znamo da moraju biti krunisana odgovorom, a odgovora nema na vidiku. Ili, barem, nema ga sve dok se ne odlučimo osmjeliti biti iskreni i postaviti ih glasno, tražeći i od drugih da nam pomognu u pronalaženju odgovora. Na neka bitna pitanja za mene i za narod čijim sam izdankom naišao sam tokom nedavnih putovanja po regiji. Pitanja su potaknuta dvama doživljajima.

DOŽIVLJAJ PRVI

Tokom porodičnog ljetovanja u jednom gradu na crnogorskom primorju kišni dan odlučili smo iskoristiti za jednodnevni izlet u obližnju Albaniju. Namjera je bila otići u grad u oblacima, Krujë, i zijaretiti jedno od sedam turbeta čuvenog sufijskog velikana Sarija Saltuka. Ovaj velikan sufijskog doživljaja suštinskih islamskih vrijednosti Bošnjacima je posebno drag i zbog toga što se jedno od njegovih turbeta nalazi i uz tekiju na Buni kod Mostara. Bitan je što je svojedobno došao Bošnjake oplemeniti vrijednim duhovnim iskustvima i Uzvišenog moliti za njihovo dobro.

Nakon obilaska turbeta, ostalo nam je još dovoljno vremena da nastavimo putovanje do Durrësa i Tirane. Namjera je bila upoznati se s prirodnim ljepotama i historijskim spomenicima “zemlje orlova”, a nekako duboko u sebi gajili smo i želju da ćemo uspjeti dospjeti i do sela bošnjačkih iseljenika na tom području. I baš dok sam, vozeći prema Tirani, razmišljao o sudbini mojih sunarodnika, njihovim nedaćama i mukama tokom zatvorenosti i izoliranosti pod diktaturom Envera Hodže, zbog koje su bili prisiljeni prekinuti sve veze s maticom i svojom rodbinom u Bosni i Hercegovini, pred auto mi je, na jedan zaista čudan način, istrčao saobraćajni policajac.

Prva pomisao bila je da se odmah trebam oprostiti s desetak eura, a mozak naviknut na teorije zavjere odmah je ispleo cijelu priču o stranim tablicama, korumpiranoj policiji i zemlji kriminala i korupcije. Na iskraju, ta su razmišljanja, zbog činjenice da je saobraćajac pred mene izletio ostavivši drugo auto koje je već kontrolirao, donekle bila i opravdana. Međutim, uslijedilo je iznenađenje.

“Selam aljejkum, brate. Zaustavio sam te samo da te poseljamim. Vidim naše tablice i reko’: evo mojije insana”, obratio mi se kada sam otvorio prozor.

Bio je to Bošnjak koji je rođen i odrastao u Albaniji, radi u albanskoj policiji, ali ipak bosanskohercegovačke tablice smatra “našim”. Ustvari, našim ne smatra samo tablice nego i sve ono što je dijelom Bosne i Hercegovine i što Bosnu i Hercegovinu predstavlja. Krv nije voda, reklo bi se.

DOŽIVLJAJ DRUGI

Prilikom nedavnog putovanja u Republiku Sjevernu Makedoniju – državu za koju me vežu mnoge lijepe uspomene – odmah nakon prelaska granice, nakon višečasovne vožnje, osjetio sam da bi mi dobrodošla kahva, ali nisam imao denara. Zaustavio sam na prvoj benzinskoj crpki, ušao i radnika ne starijeg od dvadesetak godina zamolio da mi razmijeni desetak eura. I, kako to biva, krenuo je razgovor. U jednom trenutku, vođen logikom da se nalazimo samo nekoliko kilometara od srbijanske granice, htijući ga pohvaliti, rekao sam da dobro govori srpski jezik.

“Oprostite, gospodine, ne znam odakle ste, ali ja ne govorim srpski nego bosanski”, postidio me je svojim odgovorom.

U nastavku razgovora saznao sam da je potomak bošnjačkih muhadžira koji su za vrijeme Rankovićeve tiranije krenuli za Tursku i jednostavno “zaglavili” u Makedoniji. Dio familije odlučio je nastaniti se u Tetovu, dio u Skoplju, a njegov je pradjed, da bi bio barem nekoliko kilometara bliže svojoj Bosni i svom Sarajevu, odlučio nastaniti se na području Kumanova. Još sam saznao da oni i danas u kući govore samo bosanski, da su oduvijek znali da je to bosanski i da makedonski počinju učiti tek u školi, a albanski u igri s komšijskom djecom.

Ova dva doživljaja potaknula su me na razmišljanje, a razmišljanje – kako to obično biva – iznjedrilo je brojna pitanja, među kojim se posebno ističu sljedeća: Po čemu na Bosnu i Hercegovinu, uključujući i njeno državljanstvo, veće pravo ima potpisnik ovih redova od onog policajca Bošnjaka kod Tirane i Bošnjaka Semira na benzinskoj crpki kod Kumanova, čiji su preci, na nesreću svih njih, igrom prilika i neprilika zaglavili na područjima na kojima nisu ni htjeli ostati? Zar nije vrijeme da se prema njima ispravi nepravda i da budu povezani s dijelom tijela od kojeg su silom prilika udaljeni i ostavljeni da pate pod raznim diktaturama?

Ista je pitanja moguće postaviti i kada je riječ o Bošnjacima u drugim državama. Odgovor na ova pitanja mogao bi biti jednostavan: Trenutno uređenje BiH i odnos snaga na političkoj sceni ne dozvoljavaju ni javljanje primisli o obavezi koju kao narod imamo prema svojoj braći s kojima se sudbina poigrala na najmučniji način. Možda to i jeste tako. Međutim, ne smije ostati na tom odgovoru jer se ti Bošnjaci osjećaju kao dio jedne nacije kojoj je središte u Bosni i Hercegovini i ne smijemo ih se olahko odricati.  Moramo učiniti korak dalje. Moramo, kako su to naši preci radili tokom historije, prevazići prepreku za koju svi tvrde da je neprelazna i nerješiva.

Moramo, kao i naši preci, biti dovitljiviji nego što trenutno jesmo. I odlučniji. Moramo osmisliti način da, ako ne možemo izdejstvovati državljanstva za našu braću po genetskom kodu koji su silom prilika ostali zarobljeni izvan matice, to barem bude jedan od strateških ciljeva naše politike, ali i da se snažnije povežemo s njima na kulturnom planu. Možda bi i najracionalnije bilo pojačati aktivnosti kroz nevladin sektor i poraditi na mreži bošnjačkih kulturnih zajednica. Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” vjerovatno je najbolja platforma za takvu inicijativu koja pretendira jačati veze. Na nama je.

 

PROČITAJTE I...

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!