Šta je ostalo od državnosti Bosne i Hercegovine

Treba naglasiti ko zna koji put – Bosna i Hercegovina nije nastala Dejtonskim sporazumom, već je redefinirana tim sporazumom kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda. U tom smislu, za potrebe interpretacije Bosne i Hercegovine kao u Daytonu nastale državne zajednice niti jedan datum koji se odnosi na historijske događaje koji potvrđuju njezinu državnost i kontinuitet u srednjovjekovnom i modernom smislu za njih nije prihvatljiv. Čak i ako je vezan, odnosno proizašao iz antifašističke borbe na koju su Srbi ponosni. Otuda taj paradoks, posebno naglašen činjenicom da je većina vijećnika ZAVNOBiH-a bila srpske nacionalnosti, uključujući i njegovog predsjednika

Piše: Faris NANIĆ

Na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, onaj dan kada su vijećnici ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. obnovili državnost zemlje kao ravnopravne republike u jugoslavenskoj federaciji, kontinuitet koji je bio prekinut prvo sramnim dvostranim sporazumom Srba i Hrvata, poznatijim pod nazivom Cvetković-Maček, 1939. godine, a onda nešto kasnijom hrvatskom aneksijom od 1941. do 1945. godine u formi tzv. NDH, uputno se zapitati šta je danas, 24 godine nakon potpisa Dejtonskog sporazuma, od te državnosti ostalo. Stoga se, osim kratkog pregleda osnova Dejtonskog sporazuma kao mirovnog akta kojim je Bosna i Hercegovina nastavila svoju državnost i suverenitet, a iznutra reformirana, potrebno osvrnuti i na aktualne pokušaje urušavanja državnosti neutemeljenim interpretacijama Sporazuma, posebno iz manjeg entiteta, ali i nekim ponašanjima entitetskih i kantonalnih tijela vlasti i represije.

Dejtonskim sporazumom jasno je definirano da Bosna i Hercegovina nastavlja svoju državnost, suverenitet i međunarodno pravni status samostalne i nezavisne, međunarodno priznate države, a da se njezin unutrašnji ustroj reformira uspostavom dva entiteta i kasnije (što je također predviđeno Sporazumom) Distrikta Brčko, kao i da se trebaju izvršiti nužne promjene, odnosno proširenja ovlaštenja države (dakle, atributa državnosti) koji osiguravaju njezino normalno funkcioniranje u skladu s međunarodnim konvencijama i ugovorima, odnosno međunarodnim obavezama države kao i u skladu s odredbama ustavnih i međunarodnih sudova, te Suda Vijeća Evrope.

Prvo treba poći od simboličke razine. Taj dan, 25. novembar, iako je ključan za antifašističku borbu u Bosni i Hercegovini, ali i cijeloj Jugoslaviji, ne priznaju u manjem entitetu, a niti na područjima pod vlašću HDZ-a u Federaciji. Tim danom antifašistička borba biva i formalno priznata ne samo više kao srpska pobuna protiv NDH već postaje općenarodni, politički usmjeren i organiziran pokret za oslobođenje od fašizma i uspostavu ravnopravnih odnosa u zemlji i nekoliko dana kasnije uspostavljenoj jugoslavenskoj federaciji. Bez odluka zemaljskih vijeća republika, odnosno država koje se ujedinjuju u zajednicu pod nazivom Jugoslavija, ne bi bilo niti AVNOJ-a, odnosno nove Jugoslavije.

I dok je za HDZ to još i donekle razumljivo, jer ta stranka i danas ima problema s antifašizmom, za RS nije logično, jer se upravo Srbi pozivaju na antifašizam, odnedavno ga pripisuju čak i ratnom zločincu Draži Mihajloviću. Problem je negdje drugdje. Srpska politika, posebno ona s velikosrpskim tendencijama, antifašizam zapravo želi prisvojiti kako bi opravdala velikosrpske pretenzije pod krinkom zaštite Srba “ma gde bili” od genocida kakav se dogodio nad Srbima u zločinačkoj NDH. Ovdje samo treba dodati da je genocid hrvatskih vlasti proveden i nad Jevrejima i Romima, a od srpskih vojnih i paravojnih jedinica u Bosni nad Bošnjacima.

ZAVNOBiH upravo suprotno dokazuje kako antifašizam nije ekskluzivno srpski niti ekskluzivno komunistički, već općenarodni koji je samo takav mogao omasoviti NOB, garantirajući ravnopravnost svim narodima u Bosni i Hercegovini i svim republikama u Jugoslaviji. Zato srpska politika u Bosni i Hercegovini, podržana od Beograda i Moskve, te u nekim aspektima i Zagreba, potpuno neutemeljeno promovira tezu da je Bosna i Hercegovina nastala kao produkt Dejtonskog sporazuma, odnosno kao dogovor dva entiteta, poput neke zajednice država ili nove Jugoslavije, kako su je zvali u njezinim prvim godinama. Kako je disoluirala Jugoslavija kao zajednica država, po tim interpretacijama, treba ili barem može i Bosna. Jer, za njih ona nije izvorna država s višestoljetnim kontinuitetom, već tek jedna dogovorena zajednica država.

Treba naglasiti ko zna koji put – Bosna i Hercegovina nije nastala Dejtonskim sporazumom, već je država RBiH redefinirana tim sporazumom kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ova definicija izmijenila je prethodne teritorijalne podjele na lokalnu i regionalnu samoupravu, s većom autonomijom entiteta. U tom smislu, za potrebe interpretacije Bosne i Hercegovine kao u Daytonu nastale državne zajednice niti jedan datum koji se odnosi na historijske događaje koji potvrđuju njezinu državnost i kontinuitet u srednjovjekovnom i modernom smislu za njih nije prihvatljiv. Čak i ako je vezan, odnosno proizašao iz antifašističke borbe na koju su Srbi ponosni. Otud taj paradoks, posebno naglašen činjenicom da je većina vijećnika ZAVNOBiH-a bila srpske nacionalnosti, uključujući i njegovog predsjednika.

Ne treba trošiti mnogo strpljenja čitaoca na dokazivanje spomenute neutemeljenosti o današnjoj tzv. dejtonskoj Bosni kao zajednici dvaju entiteta, međutim, mora se konstatirati da se zbog takvih stavova ne samo ne priznaje državni praznik već se vrše opstrukcije funkcioniranja države, što je reaktualizirano odbijanjem SNSD-a da podrži slanje ANP-a u NATO – unatoč svim ustavnim i zakonskim pretpostavkama te odlukama Predsjedništva – kao i donošenjem protuustavnih rezolucija o vojnoj neutralnosti običnog entiteta (koji po ustavu nije država), te nedavno i dvadeset zaključaka NSRS-a.

Na ovo posljednje jasno je reagirao PIC (bez Rusije, naravno) podučavajući onih 53 zastupnika koji su glasali za besmislene zaključke u Skupštini šta su ustavne nadležnosti države, a šta entiteta, gdje leži suverenitet i šta znači poštivanje pravne države. U tim “zaključcima očitava se sva neinformiranost zastupnika u NSRS-u, ne samo glede Dejtonskog sporazuma već i same političke teorije i prakse. Pojmovi koji se koriste u formulacijama, poput unutarnjeg i vanjskog suvereniteta, izvedenog suvereniteta, entiteta i konstitutivnih naroda kao nosioca suvereniteta pokazuju do koje mjere manjim entitetom vlada neznanje i neozbiljnost, pa nije niti čudo što ozbiljne stranke opozicije u RS-u ovaj dokument nisu htjele podržati. Međutim, sve ovo, naravno, nije popraćeno akcijom, posebno ne visokog predstavnika, koji kao da se boji da će ga Dodik ostaviti bez zaposlenja bude li se miješao u svoj posao. Gotovo kao da mu je laktaški pijačar poslodavac.

Istovremeno, aktualna migrantska kriza svodi se na propuštanje tih nesretnih ljudi preko srbijansko-bosanske granice i njihovo kanaliziranje na teritoriju Federacije te čvrst push back Hrvatske, odnosno nezakonito i nasilno (nakon gorsko-kotarskog ranjavanja nenaoružanog migranta očito sve ubojitije) vraćanje na teritoriju Bosne i Hercegovine. Na traženje angažmana Oružanih snaga BiH u kontroli istočne granice, jer kapaciteti Granične policije nisu dovoljni, Dodik i srpske stranke u RS-u to odbijaju, dakle direktno potiru državnu ovlast, a novoformirana i ustavno upitna žandarmerija malog entiteta migrante samo pomaže dovesti na područje Federacije.

Kada se nađu rješenja za pravilan smještaj migranata, obavezno se jave neka lokalna udruženja Srba i Hrvata koja se bune protiv logičnog i mogućeg, poput stavljanja u tu funkciju neperspektivne vojne imovine. Šta je to nego potiranje državnih ovlasti?! No, naravno, ako se entiteti iz zaključaka NSRS-a imaju smatrati suverenima, iako je to pravno-politički apsurd i nema uporišta u dejtonskim dokumentima, onda država “nema šta tražiti u entitetima”, što je mislio dokazati svojevremeni HDZ-ov funkcioner unutrašnjih poslova Hercegovačko‑neretvanskog kantona, blokiravši ceste kako bi spriječio smještaj jednog broja migranata na području tog kantona, po odluci državnog Vijeća ministara. To je upravo flagrantno ugrožavanje državnih ovlasti, ravno pobuni koja se može i procesuirati. Da stvarno državnost nije reducirana, taj bi čovječuljak, u najmanju ruku, bio smijenjen, a u državama koje svoje ovlasti provode i pravomoćno osuđen za ozbiljno krivično djelo iz domena ugrožavanja državne sigurnosti.

Zahtjevi za “vraćanjem“ nekih ovlasti s države na entitete također u suprotnosti s Dejtonskim sporazumom, posebno oni apsurdni, poput indirektnih poreza, još su jedan primjer pokušaja potiranja državnosti, odnosno oduzimanja državi njezine uloge i atributa. Nikakvo djelovanje ili ustav entiteta to ne može izmijeniti jer bi to bilo protivno samom Sporazumu. Ne postoje oduzete nadležnosti entitetima, pa ni onom manjem, već samo prijenos nadležnosti na državu koje su predviđene samim Sporazumom. Izmjene Dejtonskog sporazuma ugrađene su u njegove mehanizme i definirane i Okvirnim sporazumom. Ovdje je vrlo transparentno zašto se Dodikovi zastupnici bore za entitetsku kontrolu indirektnih poreza, u uvjetima sve većeg budžetskog deficita te malog rasta BDP-a u malom entitetu, pod teretom sve većih zaduženja uz sve veće apetite klijenata vlasti i manjkom investicija, posebno od “prijateljske” Rusije. Baš bi tu trebalo također stati. Ponašanje ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini oličeno u podršci svakoj opstrukciji iz malog entiteta, posebno Dodikove partije, skandalozno je i suprotno Bečkoj konvenciji. Da državnost nije urušena, taj bi gospodin bio proglašen personom non grata, ako ga već Rusija ne bi povukla nakon ozbiljnih primjedbi zemlje domaćina. Te primjedbe izostaju ili ih, ako ih je i bilo, u Moskvi ne shvataju ozbiljno, što nije ni čudno jer upravo Moskva podržava takvo urušavanje državnosti.

Treba naglasiti da je Dejtonskim sporazumom predviđeni niz promjena bio konstantom od 1996. do 2007, po potrebi i intervencijama visokog predstavnika, prema Bonskim ovlaštenjima iz 1997. za djelovanje temeljem striktnog poštovanja slova i duha Sporazuma i njegovih aneksa, pa je država u tom periodu dobila jedinstvenu Centralnu banku (zapravo obnovila i reformirala centralnu novčarsku i kreditnu ustanovu – Narodnu banku BiH u novim uvjetima), jedinstvenu valutu, Graničnu policiju, Oružane snage, indirektne poreze (carina, PDV, akcize), Sud BiH, Ustavni sud, novu zastavu i himnu te jedinstvene registracijske oznake, internet-domenu i tome slično. Time je Dejtonskim sporazumom predviđen proces uspostave nužnih državnih funkcija, odnosno atributa državnosti uzeo maha, ali je, kratkovidnim odbijanjem Aprilskog paketa reformi iz 2006. godine nekih većinski bošnjačkih stranaka zbog kojih nije osigurana potrebna dvotrećinska većina u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, taj proces prekinut. Visoki predstavnik dobio je nalog da ne koristi Bonske ovlasti i da se zapravo ne miješa u svoj posao.

Inače, Bonska ovlaštenja predstavnika rezultat su političkog dogovora u okviru Dejtonskog sporazuma, a primjena nije prekršila Ustav niti zakone. U tako kreiran vakuum uletio je Milorad Dodik i uz podršku Rusije u PIC-u ne samo da opstruira nužno donošenje reformskih zahvata koji bi zaokružili državne atribute u skladu s funkcioniranjem države u međunarodnoj zajednici i integrativnim procesima već i da opstruira dio usvojenih te, osokoljen podrškom Beograda i Moskve, pa i Zagreba, traži “povratak” nekih nadležnosti na entitetski nivo. To je ponašanje oličeno u spomenutim zaključcima NSRS-a koje je SNSD izglasao sa svojim satelitima, dok su ostale opozicijske stranke odbile sudjelovati u toj farsi jer su zaključci neutemeljeni, protuustavni i protudejtonski. No, činjenica je da će se vladajuća većina u RS-u i njihovi delegati u državnim tijelima na njih pozivati i time vrlo efikasno, ne bude li intervencija visokog predstavnika, nastaviti urušavati državnost Bosne i Hercegovine.

Šta je dakle ostalo od državnosti? Načelno, mnogo, jer sve funkcije države, bez obzira na prijetnje i skupštinske “rezolucije” i “zaključke” NSRS-a, i dalje postoje i rade. No, sudeći po praksi, posebno tekućih opstrukcija, malo. Zato je krajnje vrijeme da se taj trend zaustavi jer je to odgovornost potpisnica i garanta Dejtonskog sporazuma. A ključni predmet Sporazuma jeste baš to – država Bosna i Hercegovina, odnosno njezina kontinuirana državnost. Za tu svijest ovaj je datum i praznik itekako važan, ne samo u Bosni već možda najprije u njezinim susjednim državama i u međunarodnoj zajednici. Nema elemenata u Dejtonskom sporazumu koji mogu voditi u disoluciju države, pa niti atributa njezine državnosti. Osim možda u glavi Milorada Dodika.

 

PROČITAJTE I...

Macron, poput Françoisa Mitterranda, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i Françoisa Hollandea, pokušava natjerati CFCM da funkcionira kao svojevrsni “štit” od radikalizacije, očekujući čvršću integraciju muslimana Francuske, kojih ima oko šest miliona, među ukupno 67 miliona Francuza. Jedno od pitanja u kojima Macron očekuje pomoć jeste pitanje vela ili hidžaba, koji je bio zabranjen u Francuskoj 2004. godine. Ta je mjera imala određenog uspjeha i u drugim evropskim zemljama. Petnaest godina kasnije, hidžab je ponovno postao osjetljiv društveni problem, ne samo na periferiji i u predgrađima nego i na nekim univerzitetima

Osmanovićevo hapšenje nije izoliran slučaj, Srbija je to radila u još nekoliko navrata, a više puta raspisivala je potjernice zbog kojih su državljani Bosne i Hercegovine hapšeni u inostranstvu. Srbija to radi na osnovu vlastitih zakona kojima je sebi dala za pravo da procesuira sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, što nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!