fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Uzeir Bukvić – San o ocu

Književnik i publicista Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja. U Brčkom je završio gimnaziju, a potom je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je u Brčkom i Sarajevu, a za svoj rad u medijima je nagrađivan. Nakon što je izbjegao iz Brčkog u Norvešku, radio je kao reporter u Bosanskoj pošti, dijaspornim novinama koje su 20 godina izlazile u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza slobodnih novinara ove države. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a ističe se film Tetovirane duše. Njegova proza često svoju uspješnost duguje dokumentarističkom pristupu koji vješto kombinira s fikcionalnim. Dobitnik je norveške Nagrade za ravnopravnost. Od 1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika

 

 

Uzeir Bukvić

San o ocu: Srebrenica, petnaest godina kasnije

 

Kad su odvodili očeve

Dželaludina Pašić, službenica u Opštini Srebrenica. Ne pitam više za godište, tu je to, godina dolje, jal godina gore, tek sve se vrti oko osamdeset druge, osamdeset treće, osamdeset četvrte. Tu negdje treba smjestiti i Dželaludinu Pašić, nek se ne ljuti.

“Što ste tako tužni?” – pita me jednom devedeset treće upravnica logora za izbjeglice, malo samo elegantnijeg imena – izbjeglički kamp ili, još elegantnije, “Sunndal apartman”, u norveškom gradiću Sunndalsøra, smještenom među visoka brda srednje Norveške. “Imate tako tužan pogled.” – veli mi naoko ravnodušna Norvežanka Maj Jurid.

– Ne znam – velim – valjda sam tako rođen s tom očnom mahanom koju život, poput opake dioptrije, samo uvećava, umjesto da je smanjuje.

– Sad znam otkud taj očni feler, nije urođen nego dolazi s okolnostima. Na stolu je bila tek saldisana kahva. Osobe bez djetinjstva ne mogu biti sretna izraza, nemaju razveseljavajući pogled. U dubini njihovih zjenica je praznina, umjesto boje i svjetla. Otuda i u držanju Dželaludine Pašić toliko sjete. Ne čeka što niti je radost ni tuga. Taj izraz samo je njoj znan. Najbolje je i ne znati ga, niti se baviti njegovim uzrocima.

– Moje djetinjstvo počelo je ružnim slikama od kojih nema života, ali ima nade.

Nesretan je svako kome je nada jedino uporište, ali je još nesretniji onaj kome je i to oduzeto. Nije baš imao previše sreće ni onaj čije prvo pamćenje započinje s vojskama, uniformisanim vojnicima, oružjem; takav život znan je jedino teškim snovima. Dželaludinin san započinje upravo tako, dolaskom srpskog vojnika u njihovu do tada sretnu i mirnu kuću u Srebrenici. Znalo se šta je cilj takvih posjeta tih dana – izgon ili smrt. Na stolu je stajala tek saldisana kahva. Miris tog opojnog napitka, bez koga bi u Bosni život bio stereotip, nije pristajao uz vojnički vonj. Vojnik nije djelovao osvetnički, nije imao ni razloga, ali ko te pita i ko traži razloge, razlog je opći, jedinstven.

Tražio je fildžan kahve. Majka je nasula i time se završila njegova posjeta uz upozorenje: “Ne brinite, ništa se neće desiti, samo ne izlazite iz kuće”. Na polasku je ispucao rafal iz automatske puške, dajući, vjerovatno, sad počinjem vjerovati u njegovu namjeru, lažni signal da je obavio posao.

Slika druga:

– U našem najbližem komšiluku stanovao je doktor Nijaz s roditeljima, koji su nam bili mnogo više od komšija. Srebrenički doktori su za ovaj grad značili i učinili mnogo, računajući tu i doktora Nedreta Mujkanovića, o kome Srebrenica govori sve najljepše. Nije imao sreće u miru, a preživio je srebreničku golgotu.

– Ujutru smo – sjeća se i piše o tome Dželaludina – majka i ja otišle da obiđemo Nijaza i njegove. Odjednom je neko provalio u kuću i s uperenom puškom u nas vrisnuo: Gdje su ostali?!

Na postelji je ležao rahmetli Rašid, koji je rekao da je bolestan, što se i vidjelo da i ne govori.

“Gdje su muškarci!?”, vikao je naoružani vojnik.

Ne znam koliko je to potrajalo, ali za mene je to bila cijela vječnost. Druga dvojica vojnika pretražila su kuću dok je on i dalje stajao s uperenom puškom u nas. Ostali smo ovoga puta živi. “Allah određuje koliko će ko živjeti, a ne oni, bez obzira koliko bili silni”, pomislih.

Ali taj dječiji strah i bol i danas osjetim. Nijaza nisu vidjeli pa se uskoro pojavio. Pokušao je nešto da kaže majci, da mi ne čujemo, ali je teško nešto sakriti od djece. Rekao joj je: “Ne gledaj tamo prema kući, tvoja kuća gori!” Predlagao je da se ide gasiti, ali je majka bila svjesna da se tu nema šta gasiti jer je plamen bio do neba.

Gorjela je njena kuća u kojoj je rodila i odgojila nas četvero, kao da osjeća miris tek uzvarene varenike, taze opranih dječijih pelena i našeg vedrog djetinjstva. Sve to sad neumoljivo gori i nestaje. A ona samo prividno mirna, ne zbog sebe nego zbog nas. Čuva nas. Kao da nas štedi za teže paljevine.

– Hvala Bogu pa smo mi izašli – rekla je smireno – inače bismo i mi gorjeli k’o naša kuća.

 

Nagledao sam se sličnih paljevina. Jezivo je gledati kad gore kuće. Pamtim dobro taj prizor iz devedesete, kad sam na puškomet gledao kako gori slavonsko selo sugestivnog imena Ćelije. Ljetni dan, oko podneva. Gori Slavonija i bez vatre, sazrijevaju nabrekla žita. Srpska vojska, još pod debelim naslagama zaštitnog imena JNA, zapalila je selo. Gore kuće u kojima se do prije samo koji čas živjelo; gori težačka muka, a iznad zapaljenih kuća, poput mitskih prizora kao da lebde duše slavonskih težaka. Samo monstrum može ostati ravnodušan pred tim prizorom.

Danima sam u slavonskom selu Gunja, nadomak Brčkog, samo je Sava između njih, a nikad ih nije dijelila, nego, naprotiv, povezivala svojim blagodarnim vodenim svojatanjem, slušao najpotresniji razgovor srpskog ili JNA tenkiste, kako svom nadređenom referiše, razvaljujući naše kuće u prigradskom Brčkom – kako uživa u prizoru. Nikad me taj glas tog tenkiste monstruma i ta slika slavonskog sela Ćelije neće napustiti, osim u snu, kad je zamijene neki teži motivi bliski samo osobi prepunoj nevjerovatnih impresija i utisaka. Osobi punoj tjeskoba.

Udaljih se od Dželaludine, odoh u svoje predjele duše.

Vraćam se ponovo njenim prizorima.

– Dolazi Babo, kaže sretan što nas vidi žive. Kako je jednostavno gradirati gubitke; djeca, pa kuća. Dok je Baba, bit će kuća!

Dželaludina kazuje: “Ja plačem jer ništa nemam, sve su mi uništili četnici, moje uspomene, drage slike, sve, baš sve.”

Babo je, kaže, iz šume gledao kako gori njegova kuća. Sutradan sam pogledala majku i vidjela kako je do jučer njena crna kosa, sada odjednom, preko noći, osijedila. Potom sam otišla na zgarište naše kuće. Tamo gdje je do jučer bila kuća, naš dom, mjesto naše porodične sreće, ležao je samo sivi mrtvi pepeo. Pepeo je najmrtvija stvar što postoji, u svemu ima nekog života osim u pepelu. Pepeo je ustvari ništa, a to je sada bila naša kuća. Nema gore!

Iz napuštenih kuća srpska vojska odvozi sve što nađu. Tako kamionima u nepoznato odlazi naša Srebrenica.

Možda isti baš isti ti vojnici, ma kakvi vojnici, nije to ni vidjelo vojske, praznili su slavonske kuće oko Vukovara, bogate slavonske domove, gledao sam i kako Vukovarski muzej velikim teretnim brodom otplovi Dunavom prema Srbiji. Odnese Dunav povijest Vukovara.

Nakon nekoliko dana Srebrenica je ponovo počela da se puni. Radujem se tom dolasku, naivno, djetinje, jer mi fali druženje, dječija igra s nekim. Sestre i brat su stariji, tako da, kako je počeo ovaj prokleti rat, nemam se s kim ni poigrati. Sad u moj dječiji život ulazi Adela i Amela, koje su se uselile u kuću mog školskog druga.

U septembru se vraćamo u našu kuću koju je Babo s daidžom uspio očistiti i jedan dio osposobiti za stanovanje. Na Srebrenicu svakodnevno padaju granate, a ja molim Boga da padnu što dalje od nas. Od jedne je ipak poginuo, nama najvažnija osoba u gradu, doktor Nijaz. Vraćam se iz skloništa kući i vidim na našoj avliji puno svijeta. Na stolu ispred kuće ležao je mrtav doktor Nijaz, naš jedini doktor u gradu.

Dolazi hladna srebrenička zima, doktor Nijaz nam je govorio da nam je hladno jer se slabo hranimo. Babo je odnekle iz Konjević-Polja donio malo kukuruza, pšenice i zobi, pomiješao sve to da je više. Nisam mogla jesti takav hljeb pa sam jela samo grah, s puno vode.

“Dolazi Morion”, širi se vijest Srebrenicom. Nadaju se, on će nam pomoći. Mori(on). Nije baš obećavajuće ime. U imenu mu ne stoji nada, nego MORA. A mora nije nikome dobro donijela. Ne zovu se naši dobrotvori takvim imenima, ali se, eto, i sama nadam. Radujem se, vidjet ću pravi pšenični hljeb.

Dolazi svijet, puni se Srebrenica, puna je već k’o šibica. Nemaš gdje iglu baciti.

Konačno, nakon godinu dana stiže kamion s pomoći. Kad smo došli do malo brašna, zamolila sam majku da nam ispeče pravi pšenični hljeb. Hljeb je bio moja jedina i najveća želja, ne čokolade, ne slatkiši, nego obični bijeli pšenični hljeb. Kruh! Ne kaže se džaba – kad se gladno, kruha se je gladno!

Nakon odlaska Moriona, pomoć smo dobijali noću iz aviona. S neba! To su prizori za drugu priču i priliku.

– Idem već u treći razred jer je Srebrenica zaštićena zona. Stigla je u našu kuću i prva čokolada koju je Babo platio deset maraka. Prije toga je jednom donio bananu, ali samo deseti dio, jer je sve ostalo podijelio djeci idući kući. Ali osjećaj banane je bio tu, slast tog dragog, ali nedostupnog voća. Majka je bila ljuta jer je trebao kupiti nešto preče, ali je Babo htio da mene obraduje. Htio je time da mi makar tako nadoknadi moje izgubljeno djetinjstvo. A onda su u Srebrenicu opet počeli da pristižu vojnici i približavaju tenkovi. Pakujemo se i napuštamo naše kuće. Idemo prema pošti gdje je nekad dolazio Morion. Pitam majku “gdje ćemo”. Odgovara, ali ništa ne kaže, ne zna. Srebrenica curi prema Potočarima, muškarci se odvajaju prema Kazanima, a žene i djeca ka Potočarima. Babo je s nama. Boli ga noga i ne usuđuje se krenuti ka šumi. Uvodi nas u bivšu fabriku akumulatora, gdje je smješten UNPROFOR. Radio je kod njih jedno vrijeme pa ga neki prepoznaju. Primjećuju ga. Uvjeravaju nas da će sve biti uredu i da se ne bojimo. Izvode nas i razdvajaju. Babo odlazi u drugi red pored ceste u Potočarima, a mi u kamion za Tuzlu. “Ne boj se, ostat ćeš živ, ništa ti se neće desiti”, govore mu poznanici unproforci, a na njihovim licima vidi se laž. Takva izdaja i laž se teško sakriva. Taj trenutak neću nikad zaboraviti. Nikad za nikad! Da živim trista godina, boljet će me ta rana.

 Tu su nam oduzeli Babu!

“Čuvaj ih”, rekao je majci kad su ga poveli… I ovdje zanijemi Dželaludina Pašić. Nesta joj glasa. Osta bez avaza.

Odlomak iz knjige “San o ocu: Srebrenica, petnaest godina kasnije” Uzeira Bukvića, “Broarna-Mostovi kulturförening”, Göteborg, 2010.

 

 

 

PROČITAJTE I...

“U privatnoj arhivi porodice Izetbegović sam nedavno imala priliku pronaći jako zanimljiv i vrijedan materijal: fotografije, dokumente, snimke, pisma, nagrade i priznanja i lične predmete koji su pripadali rahmetli Aliji Izetbegoviću. Između ostalog, tu je i par cipela koji je pripadao rahmetli predsjedniku, njegove naočale iz vremena kada je potpisivan Dejtonski sporazum, porodična pisma koja je Alija razmjenjivao s članovima porodice kada je bio u zatvoru, njegovi lični dokumenti, kvalitetne i dobro očuvane porodične fotografije. Za Muzej 'Alija Izetbegović' ovi materijali predstavljaju neizmjerno bogatstvo za koje nisam ni bila svjesna da ga posjedujemo”

Građani Bosne i Hercegovine, koji su nekada davno, posebno na prostoru Južne Dalmacije, bili rado viđeni gosti, danas se smatraju turistima “druge klase”, posjetiocima čije pare možda imaju vrijednost, no čije prisustvo kvari specifični mediteranski štih onoga što se danas naziva hrvatskom obalom.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!