fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Mersad Berber – VEČERA U SREBRENICI

Dok nam u mraku s desne strane promiče nabujala Drina i Zvornik, u kiši i susnježici, sjetih se stare gradine koji se uzdiže iznad Zvornika i sela Kula, gdje je turbe šejha Hasana Kaimije i prelijepe kaligrafije Jedrenjače-lađe izvedene od arapskih pismena, koja je stajala na drvenoj pregradi u turbetu.

 

 

Mersad Berber

VEČERA U SREBRENICI

Od Maura Orbina do Nade Klaić sve historije Bosne su tužne.

(Alija Kučukalić, skulptor)

 

Rano pade mrak nad Potočarima. Zastudi.

Naš domaćin predloži večeru u Srebrenici, u obnovljenoj kafani njegovog prijatelja zvanoj “Misirlija”.

Kad smo već kod mraka, sjetih se da su mnogi znani putopisci opisivali bosanske gradove “kako su kažnjeni usudom kratkoga dana, kratkoga svjetla, zbog visokijeh brda u koje su položene te kasabe”. Prosudiše, sunce kasno izlazi, a rano zalazi zbog visokog gorja. Ustikolina.

Otud ta kazna kratkog dana i duboke tame nad Bosnom.

 

“Ne treba brinuti kad bi ovog časa iščezlo

blistavo sunce,

Jer je zemlji dovoljan carski namjesnik,

baklja svjetla pravednosti.

On je svijetla zraka kuće pobožnosti

savršenog vođe,

Šejha Sirije, čija tekija je mjesto dubokih

Tajni.”

Početak kronograma na konaku, na Oglavku, ispisan rukom lijepim talik pismom,

zadužbina Morali Kamil Mehmed-paše.

 

U obnovljenoj kafani, za vrhom stola sjedi naš gost iz dalekog Londona sir Edward Lucie Smith, moj sin Ensar, Bekir, prijatelj iz Tuzle Ćazim Sarajlić i naš dobri domaćin Sadik Salimović.

Za stolom se više šuti nego što se govori.

Sjećam se još iz svojih davnih studentskih dana kad sam obilazio znamenite krajolike i kasabe Bosanske krajine s prijateljem Bekirom Misirlićem: da je govor naših ljudi, pogotovo u planini, kratak, telegrafski, epigrafski, često puta svečan, kultan, votivan, kriptoheretičan, ponekad jezik mistične karizme.

 

Kao u majstorskoj radionici Dizdara, Sidrana, Selimovića, Ibrišimovića, u epigrafici naših nišana zapisanih rukom Mehmeda Mujezinovića.

Gusta sudbina i usud ispisan kratkim epigrafom i kronogramom.

Sjećam se kronograma, u prijevodu plemenitog Mehmeda Mujezinovića na Sultan Mehmed‑Hanovoj džamiji u Zvorniku.

“Bogomolja zaljubljenih derviša (uššak),

Dom onih koji padaju ničice.” (1594. godine)

 

Ili Mula Mustafe Bašeskije, koji je imao dućan na Baščaršiji kod sahat-kule, po sjećanju:

“Kasno te noći dovedoše četiri ciganina, u zindan, u zoru ih zadaviše.

U ime poretka.”

 

Iz novog obzorja, iz mog banjalučkog djetinjstva scene sa željezničke stanice, pjeva mlada vojska:

“Stoj, mašino, stoj, mašino

Čakijom ću u te

Što nam voziš

Mlade regrute”.

 

U mom rodnom Bosanskom Petrovcu pjeva mladost:

“Od Oštrelja do Kolunića

Posadit ću sto borića

Oj, Drvaru, iz tebe odlazim mlad

U tebe se neću vratiti nikad.”

 

U Bosanskoj krajini odlazak mlade vojske u vojnu, u smrt, zvalo se kratko: Dva metra bez geometra.

 

“Hej, Krajino, krvava haljino,

Umrijeću viš’ u Bosnu neću!

Jalah Bosno, moja rano grdna,

A sve viče Ćuprilić vezire…”

 

“Krajina je stara koliko i junaštvo. Krajina i nije samo zemlja, većma, nego zemlja. Krajina je za mene pjesma, pjesma o junacima, koji nose rane bez zavoja, kuće su im divan kabanica.

PUŠKA ŠARKA I OTAC I MAJKA”

Kratak portret Krajine dao je Mirza Idrizović u svom “Spomenaru”.

Iza posjete mezarju u Potočarima pokušavam da razbijem šutnju za stolom u kafani. Raspričao sam se šta mi je sad lektira. Sve je u znaku mog tragičnog ili herojskog optimizma, vjerujem u ono što je vjerovao Albert Camus i moj vrli profesor Abdulah Šarčević.

Poslije Potočara: “Ako imamo na umu da se uvijek u areni povijesti nalazi žrtva i lav.”

Da: “Žrtva se održavala vječnom utjehom, lav krvavom povijesnom hranom.

A umjetnik do tada bio je u gledalištu. Pjevao ni zašto, za samoga sebe, ili u najboljem slučaju da hrabri žrtvu i da malo odvrati lava od njegovog teka”, završavam slavne retke Alberta Camusa, izrečene poslije velikog rata u Europi.

Po mraku, poslije večere, pred kafanom “Misirlija” opraštamo se od prijatelja Sadika Salimovića. Ostaje u Srebrenici. Tužno kao u narodnoj pjesmi: “Mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva”, kaže dobri stari Mejli.

Moj sin Ensar šuti, vozi prema Tuzli. I kratko kaže: “Ovdje je i mrak mračniji.”

Hiljadu godina tmine stoji između ljudi (Amos Oz), ovdje na obalama Drine, mislim u sebi.

Iza nas ostaju škrte laterne Srebrenice, bijela mezarja u Potočarima, Likari, Sase, Zalazje, Pećišta, Obadi, Đogazi, Kalesija…

Dok nam u mraku s desne strane promiče nabujala Drina i Zvornik, u kiši i susnježici, sjetih se stare gradine koji se uzdiže iznad Zvornika i sela Kula, gdje je turbe šejha Hasana Kaimije i prelijepe kaligrafije Jedrenjače-lađe izvedene od arapskih pismena, koja je stajala na drvenoj pregradi u turbetu.

Nosi li ova crna Jedrenjače-lađa šejha Hasana Kaimije, sačinjena od imena Ashabi kehfa (drugova pećine), duše dobre Srebrenice “u svjetlo Božijega raja”.

Izvedba ove slavne tugre u obliku jedrenjače pripisuje se Mula Ahmedu Miriju.

 Zapisi 24. 10. 2009.

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!