fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Kako ljudi naroda koji je doživio “Kragujevac” mogu učiniti “Srebrenicu”

Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa. Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk

 

 

Dragoslav JANJIĆ

U književnosti srpskog naroda živi jedan lirski zapis, jedna pjesma, velika i tužna. Njena antologijska vrijednost sadržana je sva u ratnom svjedočanstvu o našem pomahnitalom dobu. Stihove je iznjedrilo pero Desanke Maksimović.

Godine 1941, hladnog, kišnog oktobra u tada okupiranoj Srbiji, u gradu Kragujevcu, fašisti su istjerali iz školskih klupa četiri stotine učenika i tog jesenjeg jutra ubili čitavu jednu mladost. Pjesnikinja kaže:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu.

umrla je mučeničkom smrću

Četa đaka

U jednom danu.

Tog dana sva Srbija zavila se u crno. Svekoliki Drugi svjetski rat nije ostavio toliki bol i jad u toj napaćenoj zemlji kao tragedija u Kragujevcu. A ratovalo se dugo i bezbožno. Ali, te četrdeset prve grobni miris prekrio je polja i oranice, a suze poplavile njihovu opjevanu plodnost. Morava je izgubila obale, potopila šumarke i promijenila boju. Postala je čemerna i modra kao da je nad njom neko mačem rasporio nebo. Bio je to zločin u koji se dugo nije vjerovalo. Danima se prepričavalo u narodu kako je tog nesretnog oktobra nestala najljepša čednost zemlje Srbije. Kad su pokopali mlada tijela, rake su zakukale, a humke presvisle od muke i bola. Evropa se rastočila i pobjegla od sebe same. Skončala je, jadna, od sramote i stida. Zdrav razum prosuo se kao žito i nestao raznesen vjetrom. Onda se godinama skupljao, zrno po zrno tražeći sebe u glavama preživjelih kostura. Jedva se polomljen skelet uspravio, okožio i stao na svoje noge. Jedva se svijest vratila svom zavičaju, a razum svom životu.

A pjesma? Šta se u međuvremenu zbilo s Desankinim nadahnutim stihovima? Šta je bilo s tom poezijom? Ona se svakim danom, pomno i glasno, čitala, učila napamet, sve dok nije iz školskih knjiga ušla u svaku glavu, mladu i staru, i ondje našla svoje utočište baš kao da je molitva. U tom vremenu nova pokoljenja Srbije rađala su se s ovom pjesmom na usnama poput prvog znaka života.

Međutim, priča o smrti i ratu ovdje ne završava niti joj se kraj nazire. Neko je u luđačkom zanosu, u šizofreniji kletve, ostavio ovo podneblje, na milost i nemilost, ovim narodima da vječito pod njegovom kapom strepe i stradaju. Da vječito rake kopaju i humke obilaze. Nigdje više bogomolja, sve jedna do druge u kolu vezane, a nigdje podneblja od Boga toliko prokletog i napuštenog. Lukavo i podlo, neko je ovaj prostor prozreo i nanovo dozvao utvaru iz Krvave bajke. Koliko je ruku i dlanova bilo na stolu, to niko ne zna, ali apoteoza istog zloćudnog duha među prisutnima bila je, očigledno, presudna.

Pola vijeka kasnije, ljudi opaka uma i zla pogleda, dopola vojnici, a od pola zvijeri, nalik krvoločnom grifonu, što poput zmaja ubija vatrom, u dva sunčana dana kad tjeme proključa, a znoj opeče, počiniše bestijalan zločin. U jednom malom, zabitom mjestu, u zemlji Bosni pogubiše rafalima osam hiljada ljudi. Bilo je to u Srebrenici ljeta gospodnjeg i vrelog godine 1995. I tada se kao nekad stidljivo i teško o tome govorilo kao da se nagađalo i malo vjerovalo. Ali vrijeme svaku sumnju lako odagna. Danas se pouzdano zna kako je to bio i ostao najveći zločin u toj istoj Evropi poslije Drugog svjetskog rata. I, opet, u ovom našem kukavnom dijelu svijeta, na ovom malom komadu uboge i sirote planete zemlje.

Pa, kako se pouzdano sve tako zbilo, a nema sumnje i dokaza da nije, onda čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da odmah dozove razum i svijest, a još brže potraži savjest. Taj napor učiniće ga sluđenim i ojađenim. Neće znati šta zbori, a još manje šta misli i smjera. Taj lavirint postaće mračan i bezizlazan. Ako je narod Getea iznjedrio fašizam, onda je narod Šantića porodio zločin. A, niti je onaj iznjedrio, niti je ovaj porodio, a niti je ovo poređenje umjesno. Ali, savjest je neumitna pratilja koja ne gubi korak. Niko od nje još nije pobjegao. Narodi veliki i mali skloni su cikličnom i pogubnom isijavanju svojih skrivenih slabosti. Istorija nam to kazuje i to se ne može poreći. Ali vrijeme, srećom, nikad ne zaboravlja vođe takvih suludih ideja koje nastaju u trenucima kad se slabosti iz drijemeža probude. U Nürnbergu na optuženičkoj klupi nije sjedio njemački narod, niti je u Hagu sjedio srpski. Jer, narodi, premda čvrsta, nedjeljiva komponenta, nose sobom otpadne elemente, nalik krpeljima što se krvlju hrane. Zato se uvijek sudi njima, tim izrodima roda i naroda, tim spodobama osakaćena uma.

Međutim, zločin i pravda nisu temom ovog zapisa, niti je to želja autora. Bože ukloni, kazaće pravovjerni: zločin je posljedica, a pravda licemjerje iste politike. Ovdje je, zapravo, riječ o jednoj pjesmi, koja se rodila davno, nakon velikog svjetskog rata, rodila i ostala baš kako zaborav ne bi ovladao sjećanjem i učinio nas nedoličnim sebi i drugima. I dakako, o zločinu je ovdje riječ, koji se ponavlja, i sve nas baca u brigu i nesanicu. Upravo zato, zbog nedoumica i zamki, postajemo sve više svjesni pitanja koje nam se čini neizbježnim koliko i bitnim:

Kako ljudi jednog naroda, koji je doživio i preživio zločin u Kragujevcu, mogu učiniti isti u Srebrenici?

Tu leži zamka svih pitanja i odgovora. Kako je to izvodljivo i moguće? Kako i zašto? To je pitanje koje nas opsjeda i stavlja u teške lance. Tako zatočeni i okovani, postajemo njegovi taoci. Postajemo dužnici vlastitom pitanju koje nas proganja i opsjeda.

Pronalaženje i tumačenje odgovora, njegova analiza i razrada, traju već godinama i bez nade u razuman ishod. Zašto smo u tom odgovoru tako slabi i nemušti? Zašto i čemu? “Ono što je dopušteno Narodu nije dopušteno Bogu”, žilava je uvriježenost nacionalnih dogmi koje ne odumiru lako. Jedan zločin s drugim nema nikakve veze. Ali i narodi, poput ljudi, imaju svoje sudbine. Tako se odgovor, poput larve, lako pretvara u niz različitih oblika i znakova. Ta pretvorba odvodi čovjeka daleko i duboko. Duboko u patologiju njegovog mentalnog sklopa. Svako novo pitanje zahtijeva drugo, sljedeće i tako redom do neizvjesnog kraja.

Prema tome, odakle početi i kojim putem krenuti a da nigdje ne pričinimo “kolateralnu štetu” i nikom se na ovom tlu ne zamjerimo? Sic! Treba, zaista, u ovoj osjetljivoj raboti imati dara za magiju. Ipak, evo jednog pitanja koje strpljivo čeka pred vratima. Može li ono ponuditi odgovor koji će umiriti naše misli i odagnati našu muku:

Kako jedan narod, bogate istorije, kao što je srpski, živio on s ove ili one strane vode Drine, istog pravoslavnog duha i nazora, narod bogate tradicije i kulture, kako takav narod može tako lako i brzo izgubiti pamćenje? Kako? Sve se ovdje svodi na pamćenje i priču o njemu. I Kosovo pripada istoj tematskoj strukturi. Pamćenje je neizbježna paradigma o istinskim vrijednostima našeg postojanja. Gdje su nestali balkanski ratnici, gdje su slomljeni tifusari, gdje su promrzli Solunci, gdje su vojna groblja na otocima Grčke? Gdje su i ko pred njihovom herojskom dušom zatvara oči? Gdje su, draga pameti? Jer sve drugo postaje obična, dosadna tlapnja. Samo u našem pamćenju počiva istina o nama.

Danas znamo jasno i nedvosmisleno: sve je proteklo, prva i druga tragedija (ona u Kragujevcu i ona u Srebrenici), dakle, jedan i drugi zločin, u vremenskom razmaku ne duljem od jednog skromnog ljudskog vijeka. Sublizu, znači. Još se prvi nije zaboravio, a drugi se dogodio. Kako se onda mogao zaboraviti stari dok se uporno činio novi? To je osnovno pitanje iz kojeg proističu sva ostala. Kako je mogla i otkud nastupiti ta paraliza pamćenja? To postaje tajnovito i tužno. Kako je moguće da su ti silni, opaki ljudi, te spodobe na ulicama Srebrenice zaboravile Šumarice u Kragujevcu? Šta se to prevrnulo u njihovim glavama? Gdje su nestale one slike fašista dok strijeljaju učenike Kragujevca? Gdje su ona ojađena, uplakana lica očeva i majki zemlje Šumadije dok u Potočarima vezanim ljudima i djeci pucaju u leđa? Gdje su sjećanja dok smrt odrađuje svoj posao? Gdje su dok nemoćni padaju pokošeni rafalima? Zar baš ništa od onog vremena, iz onog tamnog doba, nije ostalo u glavama tih stvorenja? Ni jedna slika, ni jedna suza, ni jedan jauk? Zar baš ničeg nema u njihovim čeonim kostima? Ničeg da opomene, dozove pamet i odagna tu neobuzdanu snagu i golemu sramotu? Kako se baš sve moglo smetnuti s uma i prekriti dugim velom zaborava? (Ko je spustio zavjesu prije konca tragedije?) Kako se sve moglo potisnuti i zakopati? Koliko je daleko Tamo daleko? Kolika je ta snaga i moć zaborava? Kolika i koliko dugo može potrajati? Koliko je zaborav jači od razuma i naše svijesti? Od čega je kovan i kako se kali? Ili, možda, u njemu, u tom ljudskom zaboravu, u njegovim hladnim, tamnim odajama, skriven i pritajen, vječito vreba zločin?

 Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani,

i svi umrli u istom danu.

A šta se zbilo sa tim Desankinim lirskim zapisom, s tom pjesmom što je ušla u istoriju? Gdje su ti stihovi čija se toplina i žar mogu mjeriti samo odanim rodoljubljem i ponositim patriotizmom? Šta se s njima dogodilo? Kuda su zajedno otplovili? I gdje su im duše odlutale? Kako se u njene redove mogla udjenuti i ostati ta opaka, krvava sintagma “Nož, žica, Srebrenica…”? Kako i gdje joj se krije kukavno, crno izvorište?

Jedno je sigurno i danas odveć žalosno: ljudski rod već je odavno izgubio parametre svoje čovječnosti. Taj sunovrat je stanovit i porazan. Ali nama je to jalov izgovor i slaba utjeha za našu obezglavljenost. Istina, bezdušnost je danas dobila globalno okruženje, pa u takvom društvu poezija ne pristaje svakojakom stvoru, pogotovo onom neprimjerena, pomućena uma. Tako se Desankina pjesma našla u zvjerinjaku, u tom brlogu izmeta i krvi uzaludno tražeći ljudsko biće i njegovu dušu. Ali, avaj, pusta pameti, takva pjesma do čovjeka osakaćena uma i nazora nije mogla stići niti do njegovog srca doprijeti. A još manje je takvom mogla poslužiti i u odsutnom trenutku pomoći. Nije mogla u njemu ni ostati. Niti je svoj život u takvom biću mogla nastaviti i sebe oplemeniti. Ostati onako kako je napisana i kako je, jadna, zaslužila. Nije mogla od bola i stida. I najposlije, nije mogla zbog gorke istine što se opaka sudbina s njom tako poigrala i samu iznevjerila, a potom tako brzo zaboravila.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!