fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Kadir Habibović – “Život protiv smrti”

Kadir Habibović rođen je u Srebrenici 1964. godine, po zanimanju je mašinski tehničar. Radio je na raznim poslovima u Rudniku boksita “Srebrenica”. U maju 1992. teže je ranjen. Ratne godine preživljava s gelerima u desnoj nozi. Padom Srebrenice, 11. jula 1995. godine, odlazi u Potočare s nadom da će dobiti zaštitu od UN-ovog holandskog bataljona. Srpski vojnici ga 13. jula odvajaju od porodice, a potom ga vezuju, pljačkaju, muče i tokom noći, u grupi zarobljenih Bošnjaka, transportiraju na mjesto (strijeljanja) u blizini Rašića Gaja, općina Vlasenica. Kadir uspijeva, doslovno u posljednjem trenutku, izbjeći smrt. Nakon nekoliko dana lutanja po bosanskim vrletima, glađu izmoren, razmišlja o predaji. U tom trenutku slabosti Glas s planine Udrč ukazuje mu na spas i 27. jula 1995. godine izlazi na slobodnu teritoriju, a dan kasnije pronalazi svoju porodicu. Njegova knjiga Život protiv smrti, u izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva iz 2014. godine, romaneskno je svjedočenje o ovim događajima.

 

Kadir Habibović

“Život protiv smrti”

(odlomci)

Šest noći je i previše da se borim sa noćnim morama, bez ikakve realne šanse da ostanem živ. Bilo je nemoguće boriti se sa nevidljivim silama koje su me dočekivale u svakoj slabosti. Još jednom sam donio istu odluku. Pokušat ću se vratiti i predati, ponovo. Nisam imao ništa drugo niti sam mogao bilo šta uraditi. Pokušavao sam da ne mislim na najgore što mi predaja može donijeti. Prestao sam se opterećivati onim što bi moglo uslijediti nakon predaje. Iza ponoći sam ponovo zaspao naslonjen uz stablo velikog drveta. Sanjao sam glas koji mi se obraćao tako snažno, tako jako, da je planina odjekivala:

– Nema više predavanja, idi i samo idi! Preći ćeš! Bit ćeš živ! Nikom ništa nisi dužan. Dužan si da učiš Kur’an i da to znanje prenosiš na druge. Bog ti daruje svoju milost, a ti si dužan da vjeruješ u Boga.

To se ponavljalo više puta. Čini mi se da cijela planina odjekuje. Osjetio sam se tako sitan prema tom silovito jakom glasu. Nisam ništa odgovarao. Šutim i pažljivo slušam svaku riječ. Prihvatam sve uz zavjet, bez ijedne riječi, uz ogromnu radost i pomisao: Bit ću živ! Poslije prihvatanja ove obaveze ne postoji nikakav način da nešto mijenjam ili da ne izvršim ovo što mi je naređeno. Zbunjeno sam gledao kroz mrak, kao da i dalje planinom odjekuje taj glas. Razlaže se i odzvanja u mojim mislima. Već sam bio budan i to mi se više učinilo kao stvarni glas nekoga ko stoji ispred, iznad ili iza mene. Kao da sam se počeo bojati strogoće u ovom govoru, trzao sam poglede na sve strane ne videći ništa.

Ne boj se ničega, bit ćeš živ!

Glas je nestao u tišini šume. Pokušavam ponoviti one izgovorene riječi. Ponavljam ih nekoliko puta u mislima i obećavam i prihvatam sve. Uradit ću sve to, jer, bit ću spašen, bit ću živ!!! Prvi put istinski razumijem i shvatam da ima Boga. Čitao sam razne knjige kroz školovanje, a i poslije. Većinom zabavne, a eto, Kur’an nikada nisam pročitao. Sve dok mu je život lagan i bezbjedan, čovjek je usmjeren mnogo lakšim i zabavnijim stvarima. Religija i vjera u Boga bile su zabranjene pripadnicima Komunističke partije. Da bi postigao uspjeh, priznanje ili napredak, morao si biti član te, u to vrijeme, jedine partije. Procedura dolaska u partiju bila je sljedeća: Neko od starijih članova partije primijeti novog kandidata, predloži ga na sastanku Komunističke partije i on bude primljen ili odbijen. Ja sam postao član na odsluženju vojnog roka na Kosovu, u Prizrenu. Titov režim uspio je odvojiti od vjere čak i neke koji su prije ulaska u partiju bili istinski vjernici. Dešavalo se da jedan dio porodice čine aktivni članovi komunističke partije, a otac ili majka pripadaju nekoj religijskoj grupi.

To je bilo i kod pravoslavaca i kod katolika i kod muslimana. Moji roditelji su bili vjernici, a ja nikad nisam bio u džamiji, nisam nikada čitao Kur’an i zbog toga je ova noć, za mene, postala nešto što me osnažilo, osvijestilo i probudilo iz sivila u kome sam bio dugi niz godina. Za prihvatanje vjere u Boga ponuđena mi je i nagrada – život. Bio sam obradovan i počašćen takvim snom. Zavjetovao sam se, a moj život je ulog u obećanju. Znam da ću, ukoliko to ne ispoštujem, biti kažnjen. Ta noć je imala najljepši kraj od svih noći koje su počinjale i završavale u ovim šumama, i ruševinama nastalim iz mržnje. Rađalo se sunce u predivnim šarama nebeskog svoda. Sedmi dan osvanuo je sa snagom i moralnom podrškom koju sam osjećao svuda oko sebe poslije govora iz onog prelijepog sna. Osjećao sam da imam nešto što je u tom momentu ličilo na garanciju za život. Za mene je taj san bio velika stvar jer sam počeo čvrsto vjerovati u svaku riječ koju sam čuo. Prihvatanjem ove obaveze, moj život postao je sasvim siguran, bar sam ja tako razmišljao. Čak sam lakše podnosio i bol u koljenu. (…)

Ako sve prođe bez problema, Hazim i Ahmet su predvidjeli da bismo za dva-tri dana trebali biti na slobodnoj teritoriji. Prolazili smo pored zaraslih ruševina koje su ličile na sve drugo osim na kuće. Bile su to gomile materijala, srušene zidine zarasle u žaru, ostrugu i sitno šiblje. Ahmet nam je pričao da su ovi zaseoci prije rata bili prelijepi. Predlagao nam je da prođemo kroz voćnjake. Nabrali smo malo kiselih jabuka. Kruške nismo uzimali jer su to uglavnom bile neke jesenje sorte koje je bilo nemoguće jesti u julu. Pričao nam je i o borbama koje su se vodile za Cersku, u nastojanju da se zaštite od svakodnevnog srpskog kidisanja na prostor na kojem su ljudi bili odlučni ostati do svoje smrti. Primijetio sam da je Ahmet bio jedan od mnogih koji su svoju bolnu ranu nosili na duši. On to nije ni umio sakriti, bio je sasvim iskren.

– Ovaj rat uzeo mi je sve.

Govorio je da mu život više ne znači ništa.

– Da bar nisam vidio da su ga ubili, nadao bih se da je živ. Ovako se nemam čemu nadati. Šta ću tamo u Tuzli i da dođem živ? Trebao sam ostati s njim, da umrem i ja pored njega.

Nijedna riječ nije bila dovoljna za utjehu. Pomislio sam mnogo puta da neće izdržati zbog svega što mu se desilo. Gledam ga kako grli ruksak mrtvog sina i brižljivo ga čuva pronalazeći mir za sebe. Kretali smo se stazom koja je već bila ugažena. Bio je to znak da smo na dobrom putu i da ne lutamo. Sve je bilo zaraslo, pa i staze koje smo pokušavali pronaći. Okolina je potpuno promijenila izgled. Livade su smanjile svoju površinu, šume se proširile na livade s gustim šibljem, staze i manji putevi potpuno su zarasli u korov. Upadali smo u šiblje i sitno drveće, a negdje i spleteni od ostruge gubili dosta snage i vremena da bismo prešli zarasle livade. (…)

U potpunom mraku na nekim mjestima smo se pridržavali jedan za drugog, ali smo išli dalje. Zoru smo dočekali u brdima obraslim šumom, gdje se vidljivost postepeno povećavala brzim svitanjem. Čim se bolje razvidjelo, počeli smo tražiti gljive. Uspjeli smo pronaći po pet-šest gljiva za svakoga i skloniti se u dubinu šume da naložimo vatru. Uradili smo to brzo jer nas je na to tjerala jaka glad koja se više nije mogla trpjeti. Vatra je bila mala, ali dovoljna da ispečemo gljive. Dim koji se dizao kroz krošnje drveća ipak nije bio tako veliki da bi se izvukao iznad guste šume. Ugasili smo vatru i krenuli dalje. Bio je to prilično dobar ručak za naše izgladnjele stomake. Sporo smo se kretali. Zbog jakog znojenja od umora, pili smo dosta vode, a to je sve brže i više podsticalo jaku glad. Prolaskom dalje kroz šumu, u samo predvečerje, na makadamskom putu primijetili smo nedavno odsječena stabla, pripremljena za odvoženje iz šume.

Sjekači šume radili su do kraja radnog vremena, a onda otišli kući. Za njih je ovo bio jedan običan radni dan. Na proplancima smo nalazili šumske jagode koje su bile prava poslastica. Tog dana smo prešli preko Debelog brda, gdje smo uočili dosta napuštenih vikendica. Iz radoznalosti smo zavirili u neke od njih, bez pretjeranog zadržavanja. Dalje smo se spuštali prema makadamskom putu kojim su Srbi odvozili isječenu šumu. Spustili smo se do samog puta i na jednom mjestu primijetili nekoliko praznih konzervi koje su drvosječe bacile poslije ručka. Pažnju su nam privukle zrele borovnice koje su rasle uz sami put. Tako gladni, ne obzirući se ni na šta, žurno smo ih brali i jeli. Svi smo bili oduševljeni količinom i dobrim, slatkim ukusom borovnica, koje su nam bar malo uljepšale dan. Blaga strmina makadamskog puta pratila je pravac potočića koji je glasno žuborio između većih stijena, zapljuskujući kamenje svojom bistrom i hladnom vodom.

Makadamski put ispred nas izgledao je veoma dalek i gotovo beskrajan. Potočić je grgoljio u podnožju unakažene šume. Oni su sjekli sva velika stabla u blizini. Prvi sumrak uvlačio se u šumske kotline i već se počelo mračiti. Redale su se noći, niko nije znao koliko ćemo još takvih noći dočekati u našoj dugoj neizvijesnosti. Počeli smo razmišljati na posve drukčiji način. Više pazimo na naše kretanje koje je moralo biti sasvim tiho i gotovo nečujno. Osjećanje slobode kao da se polahko budilo ili je to bio predznak koji sam jedino ja osjećao. (…)

Bio je to sedamnaesti dan od pada Srebrenice. Približavanjem rječici povećavao se jak i neugodan zadah. Trebali smo ići nizvodno nekih 300 do 400 metara do teritorije koju su srpski vojnici slabo mogli kontrolisati. Iza ovoga je bila neka međulinija ili tampon-zona koja bi nam bila sigurnija za prelazak do naše linije. Kretali smo se oprezno, koračajući s kamena na kamen gdje je to bilo moguće, da bismo izbjegli nagazne ili potezne mine. Već smo počeli primjećivati ljudska tijela koja su ležala u blizini rječice ili u vodi. Broj tijela se povećavao kako smo se kretali naprijed. Čitava dolina zaudarala je na smrt i neugodan miris. Tijela su bila i s lijeve i s desne strane Jezernice, a neka su bila u poodmakloj fazi raspadanja, zbog čega se i širio taj neugodni miris. Bilo mi je mučno i teško gledati masakrirana ljudska tijela, ispreturana u različite položaje. Neka su bila bez ruku i nogu i sve je izgledalo poprilično jezivo.

Vidio sam obezglavljeno tijelo, ruku savijenih prema vratu. Voda je zapljuskivala u velike rasjekotine na stomacima pojedinih tijela. Nisam ih tačno izbrojao, ali sam mogao pretpostaviti da ih je bilo više od petnaest. Kad sam pomišljao u tom trenu da im je trebalo manje od tristo metara do slobode, do života, hvatala me neka muka, te sam počeo gubiti snagu. Uzeli su im sve. Oni su samo htjeli život, na koji su imali pravo…, uzeli su im i to, a onda u beskrajnoj mržnji masakrirali njihova mrtva tijela zarad srpske osvete za nešto, za šta, siguran sam, ovi ljudi nisu bili krivi. Bilo je to i previše za mene, okretao sam pogled da ne vidim sve te strašne slike. Prvi put u životu i ja sam osjetio mržnju prema drugoj strani. Nagledao sam se dosta ubijenih ljudi, kroz čitav rat, ali su prizori u Jezernici bili zastrašujući. Svaki naš korak bio je neizvjesnost jer su potezne mine bile vidljive s obje strane rječice. Bile su to odskočne, rasprskavajuće mine kod kojih je osigurač bio vezan gotovo nevidljivim silkom do druge mine, na suprotnoj obali. Neke su bile maskirane sa malo lišća ili grančicama u blizini obale.

Smrt je postala vidljiva – gotovo opipljiva, i bila je svuda oko nas. Niko ništa nije govorio. Idemo, preskačemo preko onih skoro nevidljivih veza između mina. Hazim je prvi, Meša drugi, pa Sifet, Velid, Sakib i ja, a iza mojih leđa Selman i Ahmet. Odjednom je odjeknula eksplozija. Tišina, a onda su se začuli tihi jauci. Četverica od nas osmerice pogođeni su gelerima. Grupa je prepolovljena u samo jednoj sekundi. Nismo se odmakli ni desetak metara od zadnjeg tijela onih ubijenih ljudi, a već su četverica ležala iz naše grupe. Meša je pao u vodu, a rječica oko njega zakratko se obojila u crveno. Sifet je pogođen u stomak. Držao se rukama preko stomaka i nije se pomicao iz savijenog položaja na lijevoj strani Jezernice. Pogođen je i Selman u predjelu pojasa, iznad desne noge. Sakib je izgledao sasvim dobro, a onda se počeo naglo gubiti, naginjući se preko jedne veće stijene. Uhvatio sam ga i povukao nazad. Jedva smo se zadržali na toj stijeni, vukao me svojom težinom. Hazim je brzo pronašao zavoj u torbi, te smo mu zamotali ranu na ruci iz koje je brzo gubio krv.

Hazim mi je dodao još jedan zavoj kako bih pomogao Selmanu. Pokušao sam mu pomoći, ali izuzev malo krvi u predjelu pojasa, na desnoj strani, nije bilo većeg krvarenja. Brzo je izgubio svijest i nije davao znake života. Bili smo malaksali, gladni i izmučeni, i to je za njega bilo presudno. Nije prošlo možda ni tri-četiri minuta, zasuli su nas rafali iz puškomitraljeza. Pored rafala iz automatskog oružja, odjekivale su detonacije tromblona ili ručnih bombi. Prije nego što smo trebali proći kroz ova vrata smrti, Hazim nam je pokazao lokaciju sa koje bi srpski vojnici mogli otvoriti vatru, ukoliko nas otkriju pri pokušaju prolaska. Otkrila nas je ona mina koju je neko od nas aktivirao i njima je to bio jasan signal, te su počeli sa dejstvom po nama sa već pripremljenog mjesta za kontroliranje ovog dijela rječice. Našli smo se pod vatrom različitog oružja srpskih vojnika koji su bili postavljeni na obližnjem uzvišenju s kojeg su mogli u potpunosti kontrolirati prolaz rječicom koja je značila život. Na našu veliku sreću, put niz Jezernicu prekriven je velikim stijenama koje su nam poslužile kao dobar štit od rafalne paljbe.

PROČITAJTE I...

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!