fbpx

SRBIJA – ZEMLJA BEZ OPOZICIJE

Aleksandar Vučić postao je najmoćniji srpski vladar poslije Stefana Uroša IV Dušana Silnog (1331–1355). Da li je tolika koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka i jedne stranke nešto dobro ili loše za Srbiju, pokazat će budućnost. Uglavnom, Vučić je ovakvim izbornim rezultatom prevazišao čak i Rusiju Vladimira Putina

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Najkraći izvještaj s parlamentarnih izbora u Republici Srbiji glasio bi: Srbijanska politička scena svela se na tri srpske i četiri manjinske stranke. Što se tiče srpskih stranaka, i tu je situacija dovedena do nivoa političkog apsurda i besmisla. Jedna srpska politička stranka imat će sama 189 poslaničkih mjesta, a druge dvije zajedno 44 poslanička mjesta (SPS JS I SRP i Pobjeda za Srbiju – Aleksandar Šapić).

Mađari, Bošnjaci i Albanci imat će skupa 17 poslaničkih mjesta. Drugim riječima, lista “Aleksandar Vučić – za našu decu” imat će 189 poslaničkih mjesta, a sve ostale parlamentarne stranke 61 poslaničko mjesto. Dakle, SNS ima sama tri puta više poslanika od svih drugih i srpskih i manjinskih stranaka zajedno.

Osim toga, posjedovanje dvotrećinske većine u Parlamentu omogućava joj da sama uređuje zakonodavstvo Republike Srbije po svom nahođenju, počevši od Ustava do najnižih zakonskih akata. Najsažetije rečeno, Aleksandar Vučić postao je najmoćniji srpski vladar poslije Stefana Uroša IV Dušana Silnog (1331–1355). Da li je tolika koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka i jedne stranke nešto dobro ili loše za Srbiju, pokazat će budućnost. Uglavnom, Vučić je ovakvim izbornim rezultatom prevazišao čak i Rusiju Vladimira Putina.

Srbija je nakon 21. juna postala jedina zemlja u Evropi u kojoj faktički ne postoji opozicija. U svojoj nemoći da uđe u frontalnu izbornu borbu protiv Vučića i njegove SNS, srpska opozicija pokušala je pronaći alternativne oblike političke borbe. Izaći na politički megdan čovjeku koji drži pod svojom kontrolom sve medijske i državne mehanizme bilo je ravno izvrgnuti sebe javnoj poruzi, ismijavanju i samoponižavanju. Srpska opozicija, svjesna toga, pokušala se oduprijeti izabravši kao legitimni oblik borbe bojkot izbora. Od samog početka takva odluka stajala je na staklenim nogama iz više razloga.

Opozicione stranke nisu iz svojih redova iznjedrile nijednu novu, jaku i nekompromitiranu ličnost koja bi rasklimatani opozicioni voz povukla snažno naprijed i bila pandan snažnom i moćnom voždu SNS-a. Nasuprot, s časnim izuzecima, opoziciju predvode uglavnom potrošeni ili iskompromitirani kadrovi bivše vladajuće Demokratske stranke, koji se očajnički bore da nekako prežive na političkoj sceni.

Drugo, opozicioni lideri nisu ponudili ništa novo u odnosu na političku ponudu Vučića. Jedino u čemu su se takmičili s njim bilo je da budu još veći Vučići od Vučića. Predstavljali su se kao još veći borci za “srpsku kolijevku” Kosovo i optuživali Vučića da se potajno sprema da preda “svetu srpsku zemlju” Albancima. Većina njih pokušavala je da skrene na sebe pažnju nacionalističkim, a ponekad i šovinističkim verbalnim nastupima.

Treće, bojkotu su prilazili nejedinstveno i selektivno. U rijetkim gradovima gdje su bili na vlasti odbili su da se pridruže bojkotu, a u onim mjestima gdje su bili politički minorni proglašavali su bojkot. Nažalost, nakon ovih izbora, u većini gradova u kojima su ranije bili na vlasti, naprimjer u Šapcu, bili su ovaj put poraženi. Birači su ih kaznili zbog njihove nedosljednosti.

Četvrto, mnogi su se odlučili izaći na izbore iz straha da će, ako se ponovo ne izbore za prisustvo u Parlamentu, narod na njih potpuno zaboraviti u periodu dok traje njihov bojkot i da će izgubiti i ono malo pristalica i članstva što su do tada imali.

I najzad peto, jedan dio njih, poput grupe studenata iz pokreta “1 od 5 miliona”, naivno je povjerovao da na osnovu trenutne popularnosti i mladosti mogu na ovim izborima politički profitirati. Nasuprot, narod ih je kaznio zbog neiskrenosti i nedosljednosti.

Nešto se mora priznati. Vučić dobro poznaje politički zanat i vještinu. On je brzo shvatio da bez učešća više stranaka ovi izbori gube legitimitet. I onda je međunarodnoj zajednici i domaćoj javnosti ponudio ono što mu pridikuju da srpskoj političkoj sceni nedostaje. Preko noći je smanjio izborni cenzus s 5 na 3 posto i odjednom za kratko vrijeme iznebuha i niotkud pojavljuje se niz novih stranaka i lidera koji najavljuju svoje učešće na narednim izborima.

Pojavljuju se za rekordno kratko vrijeme: Pokret obnove kraljevine Srbije, Metla 2020, Ujedinjena demokratska Srbija, Srpska stranka Zavetnici, Narodni blok, Suverenisti, 1 od 5 miliona, Nek maske padnu – Nova stranka – Zelena stranka, Ruska stranka – Slobodan Nikolić, Pokret Levitijan – Živim za Srbiju, Milan Stamatović – Zdrava Srbija. Jednom riječju, politička roba za jednokratnu upotrebu i potrošnju.

Nažalost, neki su se izlaskom na ovakve izbore jeftino potrošili poput lista: Čedomir Jovanović – Koalicija za mir i Sergej Trifunović – Pokret slobodnih građana.

Dobra strana ovih izbora svakako je što Srpska radikalna stranka i haški osuđenik Vojislav Šešelj više neće biti dio Parlamenta i brukati ovu instituciju svojim skandaloznim i nacionalističkim nastupima. Niko od njih nije uspio doseći cenzus od 3 posto , ali su svakako ispunili svoju funkciju i namijenjenu ulogu, da svojim učešćem na ovim izborima samim izborima daju lik i naličje višestranačkih izbora.

Jedina nova snaga koja se pojavila na ovim parlamentarnim izborima i časno izašla iz njih jeste tzv. SPAS ili Aleksandar Šapić – Pobeda za Srbiju, koji je osvojio 4,2 posto izbornog tijela ili 12 poslaničkih mandata. Ovaj sjajni sportista svojevrsno je osvježenje na srpskoj političkoj sceni i već se nameće kao potencijalni lider u budućnosti ujedinjene srpske opozicije.

Izlaznost na izborima različito se ocjenjuje i kreće se od 47,7 do 50,02 posto.

Ovi izbori podsjećaju na poemu Branka Ćopića Pjesma mrtvih proletera, koja kaže: “Deset na jednoga, deset na jednoga, o, zar se i to može?”, a iz Vučićevog izbornog štaba kao da odjekuje: “Da, jer mi smo naprednjaci!”

 

 

PROČITAJTE I...

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!