fbpx

Srbi ponovo na putu “čuvara vrata”, ovaj put ruskih: Zazivanje velike Srbije uvod je u rat

Danas je teže nego za vrijeme Agresije na BiH očekivati jedinstven stav međunarodne zajednice. Tada ga nije bilo, konačan – dejtonski – bio je težak i za pravdu gorak kompromis, no on je ipak postignut jer je postojao još koliko-toliko čvrst okvir međunarodnih odnosa i njihovih principa. Nezavisnost Kosova, nažalost, jedan je kasniji katalizator koji međunarodne odnose usložnjava (nisu ni sve članice EU priznale Kosovo, a neke druge države svoja priznanja povlače) te se zloupotrebljava kao zalog za teritorijalne ustupke u drugim državama Balkana

 

 

Piše: Faris NANIĆ

Srbija se, uz mlohavost Evrope i SAD-a, te punu podršku Rusije, pokušava vratiti na širu političku scenu kao balkanski žandar – Guardian of the gate, kako ju je zvao britanski ambasador u Beogradu početkom 20. stoljeća. Najbolje tome svjedoče netom održani parlamentarni izbori u Crnoj Gori na kojima je DPS Mila Đukanovića sa svojim tradicionalnim partnerima izgubio većinu.

Iako je Đukanovićeva tridesetogodišnja vlast bila ogrezla u korupciju, imala repove iz agresije na Hrvatsku i BiH, ekonomski oslabila ionako slabašnu Crnu Goru, vrlo vjerovatno ne bi doživjela poraz da se u opću mobilizaciju razjedinjenih opozicijskih, većinom prosrpskih stranaka nije aktivno, uz punu logističku i finansijsku pomoć iz Beograda, uključila Srpska pravoslavna crkva iz Beograda i u Crnoj Gori. Ta je, sada je to potpuno bjelodano, par excellence nacionalno-politička organizacija mobilizirala prosrpski orijentirane Crnogorce, srpsku manjinu u toj zemlji, a očito i neke druge manjince kao i dio patriotskih Crnogoraca, nezadovoljnih Đukanovićevom trodecenijskom vlašću da se u velikom broju odazovu na izbore (izlaznost je bila nevjerovatnih 76 posto).

Naravno, ova izborna agitacija SPC-a, čiji je povod bio Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je trebao SPC u Crnoj Gori lišiti nezakonito i nasilno stečene imovine Crnogorske pravoslavne crkve nakon 1. svjetskog rata, dakle njen položaj vratiti na status quo ante, kruna je višegodišnjih napora Rusije i Srbije te njihovih crnogorskih adlatusa da se od 2006. godine samostalnu, nezavisnu i međunarodno priznatu državu koja je ušla vrlo duboko u procese evropskih i NATO integracija “vrati” s tog puta i stavi pod okrilje Srbije, a to znači i Rusije, posebno kada je riječ o članstvu u NATO. Rusija i ne krije svoj cilj opstrukcije članstva u NATO paktu preostalih država tzv. Zapadnog Balkana i u tom smislu koristi čvrste odnose koje srbijanska vlast s njome gradi, odnosno njezin utjecaj na Srbe u okolnim državama.

Srbijanski je predsjednik otvoreno, ne krijući zadovoljstvo izbornim rezultatima, izjavio “da je najvećom sumom novaca pomagao srpske organizacije da se Srbi u Crnoj Gori podignu”. Iz ovih se napora krije i pokušaj promjene stava Crne Gore oko priznavanja nezavisnosti Kosova prije negoli Srbija bude prisiljena to, na neposredan način, učiniti. Rusija je slala specijalce iz formalno “privatnih” zaštitarskih i sličnih paravojnih službi i organizacija da izazivaju krize i provociraju sukobe, čak i organiziraju atentate, a otvoreno se protivila članstvu Crne Gore i u EU i u NATO, što predstavlja flagrantno miješanje u unutrašnje stvari suverene države. Uspije li opozicija, koja, nota bene, nije ujedinjena, formirati Vladu, ona će imati krhku većinu koja se može, klasičnim balkanskim potkupljivanjem kao u Hrvatskoj, ugroziti. Drugi problem jeste da će morati u kohabitaciju s Đukanovićem, koji je i dalje izabrani predsjednik Republike. No, baš bi buduća teška kohabitacija mogla dodatno destabilizirati Crnu Goru, time i tzv. Zapadni Balkan, i učiniti ju plijenom prvenstveno ruskih interesa, ali i srpske velikodržavne politike. Slavlje u Beogradu po obznanjenim rezultatima tome najbolje svjedoči.

Vučić će, slijedom svoje politike sjedenja na tri stolice (ruskoj, američkoj i evropskoj), oprezno dalje davati podršku vjerovatno radikalnim zahtjevima i potezima vlasti koju će, možda, uspjeti formirati prosrpska koalicija. Koliko je realno istupanje iz NATO ili povlačenje priznanja Kosova, tek će se vidjeti, no prvi su koraci načinjeni. Četnička orgijanja u izbornoj noći, poklonjenje jednog od lidera prosrpske opozicije vladiki Srpske pravoslavne crkve… Sve već viđeno prije 30 godina. Kao i ono što je nakon toga uslijedilo. Sve susjedne zemlje Crne Gore trebale bi se pitati kakve ovo reperkusije može imati na njihovu sigurnost. No, i Đukanović, koji se, uplašen gubitkom vlasti radi mogućih procesuiranja kriminalnih poduhvata pod njegovim patronatom, trebao bi voditi računa o tome ko ga stvarno i zašto podržava, posebno kada je riječ o manjinama.

Drugi je front, naravno, Bosna i Hercegovina. Ovdje se borba vodi na tri pravca. Prvi je politički, drugi diplomatski, a treći medijski. Unatoč deklarativnim podrškama Dejtonskom sporazumu, aktualna srbijanska vlast pod vodstvom Vučićeve Srpske napredne stranke, podrškom Dodiku, a time i njegovim separatističkim izjavama i posebno protivljenju NATO integracijama, aktivno podupire slabljenje države. Pri tomu je zanimljiv jedan paradoks. Osebujna interpretacija, u bosanskim i regionalnim medijima objavljenog saopćenja SDA u kojem se upozorava da bilo kakvo miješanje Srbije u unutrašnje stvari BiH, kako je to nedavna prošlost pokazala, vodi u rat, išla je u smjeru bošnjačke prijetnje ratom, dok se Vučić pokušava Evropi prikazati mirotvorcem koji samo vodi računa o “ugroženim Srbima” širom regije. Inače, neprirodno, prati pisanje bosanskih medija i javno se na pres-konferencijama žali da njega i Srbiju neutemeljeno napadaju. Istovremeno, srbijanski mediji pod njegovom apsolutnom kontrolom objavljuju vagone laži i izmišljotina kojima huškaju i proizvode mržnju prema Bosni, Bošnjacima posebno.

U skladu s revidiranim velikosrpskim programom, hrvaćanski Srbi, baš kao i 1995, nisu interesantni, pa im je prepustio da sami pokušaju srediti odnose s Republikom Hrvatskom. Iako će posljedice “Oluje” (ogromno smanjenje učešća Srba u stanovništvu kao zajednički zločinački poduhvat Miloševića i Tuđmana u kojem je prvi zvao Srbe da napuste teritoriju Hrvatske, a potonji malko tomu pripomogao da oni tvrdoglavi koji su htjeli ostati budu zločinima poslije vojnih akcija otjerani, i to u Bosnu, odnosno tzv. RS) svake godine koristiti za propagandni rat protiv Hrvatske, neutemeljeno i do gađenja licemjerno govoriti o “Oluji” kao najvećem etničkom čišćenju u Evropi poslije 2. svjetskog rata (nakon pravomoćnih presuda međunarodnih i domaćih sudova za genocid, masovne ratne i zločine protiv čovječnosti srpskim gospodarima rata u BiH).

Podrška zvanične Srbije Dodikovim stavovima o “izvornom Daytonu”, što je besmislena konstrukcija jer je sam Dejtonski sporazum predvidio izmjene u pravcu jačanja državnosti BiH, posebno u odnosu na njezine međunarodne obaveze i integracije, direktan je utjecaj na odnose u BiH, ali i podrška neustavnom djelovanju Dodika i njegove partije. Vučić je, zbog sjedenja na već pomenute tri stolice, zasad, odbacio povezivanje statusa Kosova i RS-a, što je još jedna u nizu Dodikovih ni na čemu utemeljenih provokacija, ali na tragu pokušaja da se i ovo srpsko širenje stavi u korelaciju s gubitkom Kosova. Diplomatskim se kanalima nastoji prirodu agresije na BiH, a posebno činjenicu sudski verificiranih zločina genocida nad Bošnjacima koji su počinile srpske paravojne snage u BiH, tzv. Vojska Republike Srpske, relativizirati, barem do razine izjednačavanja “triju zaraćenih strana”, njezina pretvaranja u narativ “građanskog rata” i izjednačavanja masovnih i od vrha politike organiziranih srpskih zločina s izoliranim i nesistemskim ratnim zločinima koje su počinili pripadnici Armije BiH.

Posebno se to odnosi na pokušaje “delegitimizacije” Armije BiH kao jedine legalne vojne sile u BiH. Tome u potpunosti sekundira ruski ambasador u BiH koji se ili protivi svakom zaključku Vijeća za implementaciju mira ili javno pruža podršku zahtjevima i narativima iz RS-a i time se također direktno miješa u unutrašnje odnose. Iako i on deklarativno pruža podršku Dejtonskom sporazumu, ali u tom izmišljenom obliku “izvornog sporazuma”. Rusko uplitanje u BiH tu ne staje, pa su bosanskohercegovačke službe koje Dodik uporno napada uspješno spriječile ulazak u zemlju radikalnih ruskih “aktivista” u dva navrata, no to ne znači da neki nisu prošli ispod radara. Saradnja ekstremnih srpskih organizacija sa sličnim ruskim, posebno na nekoj “pravoslavnoj solidarnosti”, posve je otvorena i može poslužiti za eskalaciju sukoba i nasilja, na daljinsko upravljanje, naravno. Kada se u Moskvi procijeni da je za to došlo vrijeme. Konačno, tu je manipulacija migrantskom krizom kao zajednički zločinački poduhvat Srbije, koja tjera migrante preko bosanske istočne granice, i vlasti malog entiteta, koja ih isporučuje u Federaciju i ne želi preuzeti čak niti organizaciju njihovog privremenog prihvata na “svojoj” teritoriji.

Simultano srbijanski (Vučićevi) i Dodikovi mediji proizvode histeriju o “političkom Sarajevu”, koje migrante navodno planski dovodi u Bosnu kako bi mijenjalo nacionalni sastav. Ove sulude konstrukcije nisu samo apsurdne jer migranti nisu Bošnjaci, mnogi nisu niti muslimani, već su opasne jer proizvode strah i nelagodu od nepoznatog, a time i prijezir i mržnju ne samo prema migrantima koji ionako ne žele ostati u BiH ili bilo kojoj balkanskoj državi već prvenstveno prema Bošnjacima. Prijezir, prateća dehumanizacija i mržnja uvod su zaista u rat i genocid, kako je nedavna historija koje se mnogi živo sjećaju i pokazala.

Da ne bude zabune – pravomoćno sudski dokazan i presuđen srpski genocid nad Bošnjacima. Uz hrvaćanski pushback i evropsko licemjerje koje bi imigrante u svojoj zemlji kao potrebnu radnu snagu, ali ne tako da se njihova javnost buni, pa ih prepušta nehumanim načinima migracije, Federacija BiH, posebno Unsko-sanski kanton postaju potencijalni eksplozivni lonac. Na radost Draganu Čoviću, kojem to može biti povod za stvaranje trećeg entiteta, hrvatske samouprave ili Herceg-Bosne, koju bi mogla podržati i Hrvatska, ako je suditi po posljednjem odlikovanju koje je dodijelio njezin predsjednik, jedini dosljedan tuđmanista u Hrvata. HDZ je pokušao spriječiti, baš kao i Dodik, smještaj barem dijela migranata na teritoriju tzv. “hrvatskih županija”. Zato je nejasno zašto neki bosanskohercegovački političari i mediji spekuliraju o navodnoj saradnji dijela OSA-e s ruskim agentima i provokatorima pred izbore u Crnoj Gori u cilju onemogućavanja pobjede Đukanovićeve koalicije.

Treći je front Sjeverna Makedonija, također u uznapredovaloj fazi NATO integracija, koju se također nastoji zagušiti proizvodnjom kriza, posebno računajući na albanski faktor, koji bi, u slučaju većih napetosti, mogao početi naginjati albanskom ujedinjenju, odnosno podjeli zemlje. Iako realno ugrožen zbog pristajanja na izmjenu naziva države u zamjenu za brži pristup evroatlantskim integracijama, socijaldemokrat Zoran Zaev, u saradnji s albanskim strankama, ponovo je osvojio vlast, što ohrabruje jer propagandni pritisci od Rusije kontroliranih nacionalista iz VMRO-DPMNE nisu urodili plodom. Zasad.

Inače, te podjele po etničkim linijama, gdje su neke iscrtane krvlju, nisu ništa novo, ali je situacija danas možda opasnija jer se pred našim očima urušava svjetski poredak, barem načelno baziran na poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, međunarodnoj solidarnosti. Danas je teže nego za vrijeme agresije na BiH očekivati jedinstven stav međunarodne zajednice. Tada ga nije bilo, konačan – dejtonski – bio je težak i za pravdu gorak kompromis, no on je ipak postignut jer je postojao još koliko-toliko čvrst okvir međunarodnih odnosa i njihovih principa. Nezavisnost Kosova, nažalost, jedan je kasniji katalizator koji međunarodne odnose usložnjava (nisu ni sve članice EU priznale Kosovo, a neke druge države svoja priznanja povlače) te se zloupotrebljava kao zalog za teritorijalne ustupke u drugim državama Balkana. Čak i otvorenim prijedlozima srpske i dijela albanske politike, uz neprotivljenje Trumpove administracije, koja je od ideje razmjene teritorija između Srbije i Kosova odustala tek pod ozbiljnim evropskim pritiscima. Iako i Srbi i Rusi znaju da se pravno ne mogu izjednačavati položaj Kosova kao bivše federalne jedinice Srbije i Jugoslavije sa statusom malog entiteta u BiH koji nije imao nikakav subjektivitet već je nastao kao dio novog teritorijalnog ustroja Bosne, dogovorenom u Daytonu, to će se još dugo pokušavati nametati kao zalog u političkim i drugim odmjeravanjima snaga i Kosovo će biti tema i u BiH i u Sjevernoj Makedoniji, pa i u Crnoj Gori. Dakle, tamo gdje Rusija još realno može imati utjecaja preko nekih Srba i srpskih politika.

Rusija ima jedan argument koji se ne može i ne smije ignorirati – širenje NATO pakta na Istok i podrška opoziciji u Rusiji susjednim državama koja redovno, dođe li na vlast, kvari odnose s Rusijom i utječe na njezine interese. Pa ako SAD može i ratovima braniti svoje interese širom svijeta, rezoniraju Rusi, zašto to Rusija ne bi mogla u svom komšiluku ili na Balkanu, i to, zasad, ne vojnim nego nevojnim oblicima rata. Šta je ostalo od sporazuma njemačkog kancelara Kohla i sovjetskog generalnog sekretara Gorbačova o “zajedničkom evropskom domu” kao području sigurnosti i saradnje. Gdje su načela Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju?

U sva tri slučaja nesposobnost i nevoljkost tzv. Zapada da se čvrsto postavi prema tim provokacijama i da bez dodatnih i stalnih uvjetovanja podrži one članice i politike koje čuvaju principe međunarodne zajednice (probosanski blok u BiH) ili one koje čine razumne, pa i velike i bolne kompromise (poput makedonskog pristajanja na promjenu naziva države), a odbaci isključivo etnički motivirane politike (hrvatski zahtjevi za izmjenama izbornog zakonodavstva ili za trećim entitetom, uz podršku Hrvatske) daje i prostor i gorivo novom pokušaju povrata Srbije na poziciju balkanskog ili barem zapadnobalkanskog žandara, ovaj put pod patronatom Rusije, a ne Francuske, Britanije ili neke očito utopijske ujedinjene Evrope. Drugo je pitanje imaju li Srbija i Srbi snage, sposobnosti i stvarne volje za tim. Prvi put u prvim dekadama prošlog stoljeća nisu. Bilo bi dobro za sve, pa i njih da ni sada nemaju.

PROČITAJTE I...

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić u posljednja dva dana nastupio je u medijima ističući “brutalan poraz” SDA na lokalnim izborima 2020, iznoseći podatke da je “ovo najveći poraz u historiji SDA“ (Klix.ba), a zatim s malom korekcijom dan poslije izrekavši na TVSA da je ovo najgori poraz u “historiji SDA u Kantonu Sarajevu”. Činjenice i brojke pokazuju da je Denis Zvizdić obmanuo javnost izrekavši oba puta netačnosti.

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!