Spirala zločina u Kulen-Vakufu

Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece muslimanske vjeroispovijesti divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu. To bezumlje u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta, objavio je Bergholz

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

U Muzeju AVNOJ-a u Bihaću 17. maja je u organizaciji Pedagoškog fakulteta Bihać, Muzeja Unsko-sanskog kantona i Udruženja historičara “Veritas historiae” promovirana knjiga Nasilje kao generativna sila britansko-kanadskog historičara Maxa Bergholza. Riječ je o, za historiografiju, ali i njegovanje kulture pamćenja prošlosti Bosne i Hercegovine, veoma značajnom djelu koje razotkriva istinu o međuetničkom ubijanju u Kulen-Vakufu tokom 1941. godine.

Max Bergholz u knjizi otkriva okolnosti pod kojima se na širem području Kulen-Vakufa 1941. godine dogodio niz pokolja, te prenosi uznemirujuće poruke kako spirala nasilja nerijetko slijedi iracionalnu i nezaustavljivu putanju. U knjizi Nasilje kao generativna sila Max Bergholz kazuje nam priču o naprasnom i zbunjujućem potonuću ove nekad mirne multietničke zajednice u ekstremno nasilje. Ova dubinski istražena mikrohistorija pruža nam provokativne uvide u pitanja od globalnog značaja: Šta izaziva nasilje među zajednicama?; Kako takvo nasilje među komšijama utječe na njihove identitete i odnose?

“U knjizi se bavim poviješću Kulen-Vakufa tokom 1941. godine, konkretno masovnim zločinima koji su ondje počinjeni, koje su komšije počinile nad svojim komšijama. To je mikrohistorija, ali kroz tu intimnu, lokalnu priču pokušavamo objasniti nasilje na globalnom nivou. Knjiga ima svoj teoretski pristup koji ima značenje za širu publiku ne samo na ovom području. Iskreno, mogu da se zahvalim Bihaću kao gradu bez kojeg ova knjiga ne bi ni postojala. U ovom gradu sam došao do izvora od izuzetne važnosti.

U nekim institucijama isprva nije bilo tako lako doći do izvora, ali, u konačnici, ostvario sam saradnju i uspio sam doći do vrlo važnih dokumenata. I ne samo to, radio sam mnogo i na terenu u Kulen-Vakufu i okolnim selima. Svi su bili spremni da ispričaju svoje bolne priče, posebno one najteže stvari. Ovo je za mene bilo vrlo teško iskustvo ne zato što ljudi nisu bili spremni već zbog toga što je istraživanje bilo teško i sama tema je vrlo teška. Ova knjiga postoji zbog ovog kraja i ljudi koji su mi pomogli da to istražim”, istakao je autor knjige Max Bergholz.

Max Bergholz profesor je historije nacionalizma, nasilja i Balkana na Odsjeku za historiju na Univerzitetu Concordia u Montrealu. Za knjigu Nasilje kao generativna sila dobio je nagradu “Joseph Rothschild” Instituta Harriman Univerziteta Columbia. Američko historijsko društvo 2017. godine dodijelilo je Bergholzu nagradu “Herbert Baxter Adams”, jednu od najvažnijih nagrada na engleskom govornom području iz oblasti evropske historije. Prijevod knjige Nasilje kao generativna sila objavljen je u “Buybookovom” izdanju u jesen 2018. godine.

Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece muslimanske vjeroispovijesti divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu, maloj ruralnoj zajednici na današnjoj granici između sjeverozapadne Bosne i Hrvatske. To bezumlje u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta, piše Bergholz.

Nasuprot široko rasprostranjenom gledištu po kojem nacionalizam vodi u nasilje, Bergholz otkriva kako prevrati koje izazove lokalno ubijanje stvaraju dramatično nove percepcije etniciteta – sebe samog, pretpostavljene “braće” i onih koje se percipira kao “druge”. Kao posljedica, to nasilje stvorilo je nove zajednice, nove oblike i konfiguracije moći, te nove prakse nacionalizma, objašnjava autor. Konstatira da je historiju ove zajednice obilježila neočekivana eksplozija lokalnog, od nekolicine ljudi počinjenog nasilja, koje je funkcioniralo kao generativna sila u transformiranju identiteta, odnosa i života.

“Knjiga Maxa Bergholza predstavlja smjernicu ili fundament kako moramo pristupiti propitivanju prošlosti. Lišen bilo kakvog vanjskog utjecaja i sam objektivan u procjeni historijskih izvora, Bergholz bez unošenja emocija, svrstavanja na bilo koju stranu, vrši destrukciju nekih ranijih historiografskih zaključaka i sukcesivno predstavlja događaje iz kasnog ljeta 1941. godine. Upravo zbog takve autorove objektivnosti, lišene pristrasnosti, književnik Miljenko Jergović u samo jednoj rečenici dao je možda i najprecizniji opis Bergholzove knjige rekavši: ‘Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.’ Potrebno je zapitati se zašto nam je neprihvatljiva. Odgovor na ovo pitanje istovremeno je jednostavan, ali i kompliciran.

Kada je historičar Klaus Rot objašnjavao pojam stereotipa, on ga je opisao kao uvjerenje iz znanja i navika. Bergholz, čija je ‘avantura’ prije deset godina započela u Arhivu BiH, s hrpom papira u plavoj prašnjavoj fascikli, došao je bez bilo kakvih stereotipa, odnosno znanja iz navika. Kulen-Vakuf je za profesora Bergholza do tada bio nepoznat, pa stereotipa nije mogao ni imati. Stoga će takav autorov pristup pisanju događaja iz 1941. godine omogućiti da napiše djelo koje će velikoj masi biti neprihvatljivo iz razloga da promijene svoje znanje iz navika i prihvate neku novu interpretaciju prošlosti.

To je dosta dobro opisao britanski historičar Mark Thompson u svom osvrtu: ‘Nasilje na Balkanu je previše opisano, a premalo objašnjeno.’ Snagom fenomenalnog istraživanja, žive rekonstrukcije i pedantne analize, Max Bergholz nam razotkriva istinu o međuetničkom ubijanju u jednom bosanskom gradiću tokom 1941. godine. Istovremeno nepristrasno i strašno, a duboko odgovorno njegovo istraživanje dokazuje da ekstremno nasilje ima transformativnu moć da se stvori identitet. Ova izvrsna i prosvjetljujuća knjiga zaslužuje da dođe do najšireg kruga čitalaca”, ocijenio je Dino Dupanović, profesor historije i predsjednik Udruženja historičara “Veritas historiae”.

PROČITAJTE I...

Hodajući bagdadskim sokacima, pokušavao sam rekonstruirati taj izgubljeni svijet, sada dostupan samo u knjigama historije, u poglavljima o abasijskom hilafetu. Abasije, naime, nisu toliko bile usredotočene na vojna osvajanja i stjecanje plijena koliko na izgradnju civilizacijskih središta misli, izuma i kreativnosti. Njihov utjecaj na svijet nalikovao je legendi. U vrijeme abasijskog hilafeta potaknuti su neki od najvećih ideala koje je svijet vidio, od Šeherzadinih priča iz Hiljadu i jedne noći, preko univerziteta i moderne medicine, pa sve do pluralnog društva

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!