fbpx

SPECIJAL STAVA: Alija na sudu, Jugoslavija na ispitu

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

 

 

Priredio: Hamza RIDŽAL

U presudi Saveznog suda 31. oktobra 1985. godine, objašnjava Izetbegović na početku Zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Savezni sud je djelimično uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude i preinačio presudu Vrhovnog suda BiH tako što je, zadržavši uglavnom iste inkriminacije, izmijenio pravnu kvalifikaciju djela. Savezni sud je zauzeo stanovište da u Izetbegovićevim radnjama nema obilježja „krivičnog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti“, već je riječ je “krivičnim djelima neprijateljske propagande”, čime je i kazna zatvora smanjena s 12 na 9 godina.

“I ova presuda i postupak koji joj je prethodio, uključujući istragu, suđenje i navedene presude oba suda, sadrže i bili su praćeni grubim povredama zakona, koje čine opravdanim i pravednim podizanje Zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Pošto sam u pisanju ovog podneska u izvjesnoj mjeri odstupio od uobičajene metodologije, potrebno je da učinim jednu uvodnu napomenu. Naime, nezakonite sudske presude obično su posljedica grešaka ili nezakonitosti u procesu njihovog donošenja. Ovdje je slučaj obrnut: lažna temeljna optužba – ona o karakteru i namjeni ‘Islamske deklaracije’ – čija je neistinitost bila očigledna i jasna od prvog dana istrage, ali koja se, iz razloga koje mogu samo nagađati, morala po svaku cijenu pretvoriti u osuđujuću presudu, povukla je za sobom čitav lanac nezakonitih radnji u procesu donošenja takve presude i uvukla pojedine organe istrage i suda u grube povrede zakona, pa i u otvorene falsifikate. Zvuči paradoksalno, ali tvrdim: da sam stvarno bio kriv, imao bih zakonito suđenje. Nisam ga imao jer sam bio nevin. Da sam stvarno bio kriv, istragu bi proveo istražni sudija (što je pravilo), a ne SUP (što je izuzetak), advokatima bi bio omogućen kontakt sa optuženima od prvog saslušanja kao što to zakon nalaže (a nije im omogućen sve do podizanja optužnice), saslušanja optuženih i svjedoka obavila bi se u prisustvu branilaca (to pravo nije uskraćeno ni A. Artukoviću, optuženom za ratni zločin), ne bi se primijenile nezakonite metode prema svjedocima i iskrivljavali njihovi iskazi, ne bi bilo potrebno da štampa nečuvenom kampanjom stvara posebnu psihozu i još u toku istrage uvjerava ‘narod’ u krivicu optuženih, a naročito ne bi mi se tajno sudilo. Sve ovo ne bi bilo potrebno, a bilo je, jer je trebalo naći krivicu tamo gdje je nema, a pravo stanje stvari prikriti od javnosti”, piše Izetbegović u uvodu.

POVREDE ZAKONA U VEZI S “ISLAMSKOM DEKLARACIJOM

Budući da je u osnovi čitave optužbe protiv Izetbegovića bilo selektivno i dekontekstualizirano čitanje Islamske deklaracije, Izetbegović naširoko obrazlaže “povrede vezane za ‘Islamsku deklaraciju’ (u daljem tekstu: ID)”. Izetbegović kreće od “povreda materijalnog zakona u vezi sa ID”, ističući da se ta povreda sastoji u tome što je optužen i osuđen za pisanje djela koje po svojoj stvarnoj sadržini i namjeni ne dolazi u sukob ni s jednim važećim propisom u Jugoslaviji.

“Ustvari, radi se o povredi načela ‘Nullum crimen…’ koje je prihvatilo i naše zakonodavstvo, propisujući da ‘nikome ne može biti izrečena kazna za djelo koje … zakonom nije određeno kao krivično djelo i za koje nije zakonom propisana kazna’ (čl. 3 KZ SFRJ i čl. 181 Ustava SFRJ). Navedeno načelo, prema tumačenju koje je opšte prihvaćeno, znači da za inkriminaciju jednog djela, u mom slučaju spisa, nisu dovoljni niti mogu poslužiti bilo kakvi ideološki ili politički obziri (razlozi) ako zakonodavac nije te obzire (razloge) pretočio u zakonske i izrazio kao zakon. U odnosu na pisanu riječ, zakonodavac je odredio da će za neprijateljsku propagandu odgovarati autor koji ‘…napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protiustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti i njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značenja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, bezbjednost i odbranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji’ (član 133, stav 1 KZ SFRJ). Iako, kao i mnogi drugi, citirani član Krivičnog zakona smatram neustavnim, jer je u formulaciji kakav jest suprotan članu 169 Ustava SFRJ o slobodi misli i izražavanja, kao i nizu međunarodnih konvencija kojima je i Jugoslavija pristupila (Opšta deklaracija UN o pravu čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Finalni akt iz Helsinkija iz 1975), tvrdim da se pisanjem ID nisam ogriješio ni o taj tako restriktivan i uskogrud član KZ”, piše Izetbegović, ističući da Islamska deklaracija ne spominje niti jedan od zaštitnih objekata navedenih u članu Zakona (vlast radničke klase, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo…), “bilo da ih brani ili napada i, šta više, nijedan od tri suda ne tvrdi suprotno”.

Izetbegović piše da se iz konfuznih i nejasnih obrazloženja sarajevskih sudova može zaključiti da ti sudovi primjenjuju sljedeću logiku: “Islamska deklaracija zagovara islamski poredak; pošto je islamski poredak potpuno različit od našeg, ona samim tim – i bez izričitog spominjanja objekta zaštite iz čl. 133 KZ – ugrožava te objekte.” Upravo ovaj citat pokazuje Izetbegovićevo pravno umijeće. Ni u jednoj presudi u tri sudska procesa protiv Izetbegovića nije ovako precizno obrazloženo ono što sam Izetbegović iščitava iz logike na kojoj je temeljena presuda. Izetbegović, dakle, svoje pravno umijeće u ovom slučaju koristi protiv sebe, definirajući – mnogo bolje i preciznije nego su to bili u stanju Okružni sud u Sarajevu i Vrhovni sud BiH – logiku kojom su se vodili sarajevski sudovi (Okružni i Vrhovni) donoseći presudu protiv njega. Kao odbranu od konfuznih obrazloženja sarajevskih sudova – koju onda sam Alija definira dajući sudskom procesu privid ozbiljnosti – Izetbegović piše sljedeće:

“Da ID zagovara islamski poredak, to je istina. Notorna je, međutim, laž da ona taj poredak zagovara u Jugoslaviji, i to je jasno svima koji su pročitali ID. Radi se o tako bjelodanoj činjenici da je to od prvog časa bilo jasno (ili je moralo biti jasno) i isljednicima i tužiocu i sudijama sva tri suda. Nisam osuđen jer sam zagovarao uvođenje islamskog poretka u Jugoslaviji – jer to nisam zagovarao. Osuđen sam iz razloga koji su poznati onima koji su me isljeđivali, optuživali i osuđivali. Ma kakvi ti razlozi bili, jedno je sigurno: oni nisu bili pravni ni zakonski. Ja nisam povrijedio nijedan zakon u zemlji i, ako je ovo pravna država, ja moram biti oslobođen”, poentira Izetbegović

SAVEZNI SUD IZMEĐU SILOVANJA ČINJENICA I SILOVANJA LOGIKE

Alija Izetbegović u nastavku ističe da kod sebe nema tekst Islamske deklaracije da ga kao dokaz priloži svojim tvrdnjama, pa u nastavku iznosi “činjenice u vezi sa nastankom i samim tekstom ID”. Izetbegović piše: “Od rane mladosti bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta i o tome sam, pored ID, napisao oko 20 članaka i knjigu ‘Islam između Istoka i Zapada’. Svi ovi tekstovi izuzeti su od mene i nalaze se u sudskom spisu. Skoro svi članci objavljeni su u našim časopisima (vjerskim i civilnim), a knjiga ‘Islam između Istoka i Zapada’ prevedena je na engleski i objavljena u SAD (Izdavač: ‘American Trust Publication’). Ni jedan od ovih tekstova ne tiče se Jugoslavije niti prilika u njoj i, sa izuzetkom ID, nije predmet optuženja. (Iznimno, jedan od napisanih članaka odnosi se na Jugoslaviju. To je moj referat o nekim karakteristikama ekonomskog položaja Muslimana u Jugoslaviji, održan koncem 1981. na simpoziju muslimanskih sociologa u Šerbruku (Kanada). Članak se nalazi u sudskom spisu i također nije predmet optuženja. O njemu ću kasnije nešto više reći.) Pripreme za pisanje ID počeo sam 1966-67 godine, prikupljanjem potrebne dokumentacije, literature i podataka. Prvobitno sam ovaj tekst zamislio kao monografiju o islamskom svijetu, stanju i kretanjima u njemu, pa sam prvi dio pod naslovom ‘Zaostalost muslimanskih naroda’ tako i napisao. Tek 1969. g., smatrajući da sam uočio neke karakteristične pojave i tendencije u tom svijetu, odlučio sam da taj materijal pretvorim u jedan programski tekst”, ističe Izetbegović.

Nakon kratkog predstavljanja knjige i njenih osnovnih teza, Izetbegović piše: “To je jedna vizija savremenog, humanističkog i tolerantnog islama. (…) To je u najkraćim crtama sadržaj ‘Islamske deklaracije’. Objekat posmatranja: islamski svijet, jasno određen (‘Od Maroka do Indonezije, i od Centralne Azije do tropske Afrike’, str. 4) Predmet analize: tipični problemi tog svijeta: zaostalost, rascjep između inteligencije i naroda, školstvo u rukama stranaca, dileme pred nadirućom zapadnom civilizacijom, ostaci kolonijalizma i pojave neokolonijalizma u ekonomiji i duhovnoj sferi, itd. Nigdje Jugoslavije i njenih prilika i neprilika, ni u najdaljoj analogiji. Ponovo molim da pročitate ‘Islamsku deklaraciju’ u integralnom tekstu (40 stranica). Ranije sam naveo da nespominjanje Jugoslavije u ID nije sporno. Iako u izreci sugeriše jugoslovensku namjenu ID, prvostepena presuda u razlozima priznaje da se Jugoslavija u tekstu nigdje ne spominje. (…) Ali, tekst je neumoljiv, pa su optužba, a zatim Okružni sud u Sarajevu i Vrhovni sud BiH pribjegli drugom argumentu: autor ID ne spominje izričito Jugoslaviju, ali je isto tako i ne isključuje, dakle – kriv je. Ovu tezu – uostalom neistinitu, kao što ću dalje pokazati – lansirao je u toku suđenja dr. Fuad Muhić. U članku objavljenom u listu ‘Danas’ od 9.8.1983, dakle dok je trajao glavni pretres (!), dr. Muhić piše: ‘Tvorci Islamske deklaracije ističu da se oni nisu obraćali jugoslovenskim muslimanima, nego muslimanima u svijetu. Ali, ako je to formalno-tekstualno tačno (moje podvlačenje, A.I.) isto toliko je izvjesno da ih nisu isključili iz opšteg pojma ‘svjetskih muslimana’, te nije sigurno da svoje tumačenje ne bi usmjerili u potpuno drugačijem pravcu da su uspjeli da ostvare koncepcije svoga programa’ (‘Danas’, 9.8.1983, str. 16).

Ove Muhićeve riječi skoro doslovno ponovila je zastupnik javne tužbe Edina Rašidović sedam dana kasnije u svojoj završnoj riječi. Smatrala je valjda da tadašnji dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu zna šta govori. Mi smo dakle osuđeni (90 godina zatvora!) ne zato što smo nešto učinili, nego jer nije bilo sigurno da to ‘nešto’ ne bi učinili. (…) Da ostavimo po strani ovo nedopustivo miješanje u sudski proces koji je u toku i ovo nečuveno kažnjavanje za eventualni, mogući, budući, dakle još nepostojeći zločin, u pitanju je mnogo važnija stvar: radi se o tome da je Muhićeva (i tužiočeva) tvrdnja neistinita. U trenutku kad su davali svoje izjave, i dr. Muhić i tužilac su znali da se u tekstu ID, na str. 26, nalazi Teza 16 koja primjenu ‘Islamske deklaracije’ (odnosno programa koji ona nudi) ograničava na muslimanske zemlje i time izričito isključuje zemlje kao što su Jugoslavija”, piše Izetbegović, te u nastavku citira Tezu 16: “Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva.”

Valjda je notorno, piše Izetbegović, da Jugoslavija nije zemlja s muslimanskom većinom, jer Muslimani – prema popisu iz 1981. godine – čine 39,6% bosanskohercegovačkog, odnosno 9% jugoslovenskog stanovništva. “Okružni sud u Sarajevu ‘glavom bez obzira’ gazi preko notornih činjenica i iznosi tvrdnju da su Muslimani u BiH – većina. (…) Pošto se činjenice ne slažu sa unaprijed donesenom presudom – utoliko gore po činjenice. Vrhovni sud će stoga Tezu 16 rastaviti na proste faktore (većina – manjina – etnička kategorije – nacionalni entitet – statistički pojam – stvoreno i sl.) i podvrći zakonima jedne logike čije obrte samo on može da slijedi, da bi se, poslije ove ‘logičke obrade’ ta teza pojavila u potpuno suprotnom, izvrnutom obliku, pa će Vrhovni sud zaključiti ‘da se ni u ovoj tezi, niti na bilo kojem drugom mjestu u Islamskoj deklaraciji ne odustaje od stvaranja islamskog poretka ni u slučaju kada muslimani nisu većina stanovništva’ (str. 41. presude Vrhovnog suda)”, piše Izetbegović. U nastavku on primjećuje da Savezni sud, suočen s ovim problemom, ipak ne donosi nikakav zaključak. “U izboru između silovanja činjenica (Okružni sud u Sarajevu) i silovanja logike (Vrhovni sud BiH), Savezni sud šuti i ostavlja problem neriješenim. (…) Savezni sud i ne spominje navode u vezi sa Tezom 16 ID, iako su razlozi u vezi sa ovim pitanjem istaknuti u tri zahtjeva: mom, Kasumagićevom i Behmenovom. Time Savezni sud ostavlja presudu bez svoje odluke i bez razloga o ovim odlučnim činjenicama procesa”, zaključuje Izetbegović.

SVAKI SUD SRETAN JE AKO IMA JASNE ČINJENICE, NE I VRHOVNI SUD BiH

Doista je nevjerovatno da se Savezni sud ne očituje po ovom pitanju, jer je pitanje primjenjivosti i upotrebne vrijednosti Islamske deklaracije na području Jugoslavije najvažnije pitanje cijelog sudskog procesa. “Sa stanovišta jugoslovenskog krivičnog zakonodavstva zagovaranje islamskog poretka samo po sebi nije nedopušteno, a još manje krivično djelo. Zagovaranje islamskog poretka u Jugoslaviji je po jugoslovenskom zakonu krivično djelo. Dakle, mjesto, prostorno određenje gdje se taj poredak zagovara jeste odlučna činjenica. (…) U zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude je stoga zatraženo da Savezni sud uvidom u tekst ID utvrdi ovu činjenicu, koja se pojavljuje kao odlučna, jer od nje zavisi pravno pitanje i pravna ocjena da li je ID (ili nije) neprijateljski tekst te, sljedstveno, pitanje da li (ili ne) postoji krivično djelo. Savezni sud na ovo pitanje nije odgovorio. (…) Drugim riječima, Savezni sud ne samo da nije u cijelosti riješio podneseni zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, nego nije riješio temeljno pitanje svakog procesa, tj. da li krivično djelo uopšte postoji. A radi se o pitanju na koje je sud, prema čl. 376 ZKP, dužan da pazi u svim fazama postupka po službenoj dužnosti (dakle, bez obzira da li postoji takav zahtjev stranke). (…) Sud može ‘ne upuštati se’ u ostale zahtjeve navoda, ali ne i kada se radi o slučajevima iz čl. 427 ZKP. Navode podnesene iz razloga navedenih u ovom članu sud je dužan uzeti u ocjenu i po njima odlučiti. Pošto je u mom slučaju postupljeno suprotno, presuda Saveznog suda u tom dijelu bitno je manjkava i nezakonita”, zaključuje Izetbegović, te prelazi na drugi dio Zahtjeva za zaštitu zakonitosti u kojem se bavi “Povredom načela materijalne istine”.

Može se dogoditi, smatra Izetbegović, da sudovi pogriješe u utvrđivanju istine. Događa se da sudovi i državni organi učine sve što je u njihovoj moći da utvrde istinu, ali zbog subjektivnih i objektivnih ograničenja, ili složenosti slučaja, ne uspijevaju u tome. “U mom slučaju mislim da stvari stoje obrnuto: činjenice su ponekad vrlo jasne, a sud i državni organi čine sve što je u njihovoj moći da istinu prikriju i dokažu neku svoju unaprijed postavljenu šemu optužbe i krivice. (…) Svaki sud je sretan ako pred sobom ima jednu jasnu, nedvosmislenu činjenicu. Vrhovni sud BiH bio je zbog toga nesretan. On stoga ulaže ogroman umni napor, piše pravo malo ‘Bizmarkovo pismo’, da bi dokazao da ja hoću ono što sam tako jasno napisao da neću, i obrnuto. Ako se ovako nešto činilo sa pisanim materijalima (dakle materijalnim dokazima), šta se onda moglo činiti sa iskazima svjedoka, koji su tek nastajali među četiri zida, na osnovu razgovora između isljednika i saslušavanog, u prijetećoj tišini istražnog zatvora u Sarajevu (većina svjedoka saslušavana je baš tamo)?”, pita Izetbegović, navodeći u nastavku još 10 primjera potvrde načela materijalne istine.

POVREDA NAČELA MATERIJALNE ISTINE

Kada citiraju Islamsku deklaraciju, piše Izetbegović, optužba i sud izdvajaju rečenice iz konteksta, pažljivo izostavljajući one koje sadrže subjekat, objekat i mjesto zbivanja – odrednice koje bi jasno pokazale da se citirano ne odnosi na jugoslavenske prilike nego na islamski svijet. “U jednom od citata (od ukupno 14 koliko ih se u presudi navodi), kojeg se optužba nije mogla odreći jer zvuči ‘politički’, ali u kojem se, na nesreću optužbe, nalaze riječi ‘od Maroka do Indonezije i od tropske Afrike do centralne Azije’ (granice islamskog svijeta) sud nalazi jednostavan izlaz: on u citatu ove riječi izostavlja i umjesto njih stavlja tri tačke (jedanaesti citat na str. 3 presude). Ova upornost optužbe (i suda) da po svaku cijenu, pa i po cijenu ovakvih nedopustivih zahvata u tekst, održi tvrdnju o ‘jugoslovenskoj’ namjeni ID, utoliko je čudnija što je sasvim bezizgledna. ID je prevedena na arapski, engleski, turski i njemački jezik i objavljena na više mjesta u muslimanskim i nemuslimanskim zemljama. (…) Svo ljudsko iskustvo govori da istina ima svoje puteve i da nju nije moguće osuditi na zatvor. Uostalom, ‘rukopisi ne gore’ (Bulgakov)”, piše Izetbegović.

Drugi primjer povrede načela materijalne istine, piše Izetbegović, nalazi se na strani 3. Presude Saveznog suda. “Stavlja mi se na teret da sam 1981 (mjesec se ne navodi) sastavio zbirku tekstova za objavljivanje pod nazivom ‘Problemi islamskog preporoda’, pa jedan primjerak ovih skripta dao Čengić Hasanu, koji ju je, prema optužbi, koristio za predavanja u Tabačkom mesdžidu (vjerska pouka za odrasle). Iako ne vidim u čemu je moja krivica za sastavljanje ove zbirke iz koje se ne inkriminiše nijedna rečenica, niti to sud pokušava da objasni (kakve veze ima odredba čl. 133 KZ sa vjerskim tekstovima koji se pojedinačno ne inkriminišu), suština ovog mog navoda je druge prirode: vrijeme nastanka ove zbirke je netačno navedeno i to je sudu bilo poznato. Naime, Zbirka je nastala 1982, a Čengić Hasan je prestao raditi u Tabačkom mesdžidu u proljeće 1981 (što nije sporno, vidi presudu Saveznog suda, str. 11), te je Čengić nikako nije mogao u navedene svrhe koristiti. (…) Tako je u presudama ostao jedan apsurd: zbirka tekstova služi za predavanja znatno prije nego što je uopšte nastala”, objašnjava Izetbegović.

On povredu načela materijalne istine vidi i u činjenici da presuda ne uzima u obzir referat pod naslovom Muslimani u Jugoslaviji kojeg je Izetbegović održao na Simpoziju islamskih sociologa u Kanadi 1981. godine. Na traženje odbrane ovaj je referat pročitan na glavnom pretresu, ali ga presuda čak ni ne spominje među dokazima koji su izvedeni. “Razlog je jednostavan: ovaj referat ne podupire, već opovrgava optužbu. (…) Za ocjenu objektivnosti suda i suđenja umjesno je ovdje učiniti jedno upoređenje: za sud je relevantno šta ja sa svojim bliskim prijateljima, uz TV i u prisustvu supruga ćaskam o nekim aktuelnim pitanjima (što će se kvalifikovati kao neprijateljska propaganda – verbalne inkriminacije na str. 8 Presude), a uopšte nije relevantno šta o tome kažem na jednom međunarodnom skupu na kojem su bili prisutni naučnici i javni radnici iz 38 muslimanskih zemalja i 14 zemalja Evrope, Sjeverne i Južne Amerike”, piše Izetbegović.

PROTURJEČNOSTI PRESUDE

Izetbegović navodi nekoliko proturječnosti koje su prisutne u tekstu Presude. “Tako, na pr., istovremeno se optužujem (i osuđujem) da zagovaram uspostavljanje islamskog poretka sa islamskim zakonima, (str. 12 prvostepene presude) i uvođenje parlamentarne demokratije zapadnog tipa (str. 13 iste presude). (Pošto Savezni sud ne mijenja činjenično stanje, iste se inkriminacije pojavljuju i u presudi Saveznog suda – str. 8 Presude). Od tri moguće kombinacije: (1) da zagovaram jedan od ova dva sistema, (2) da ne zagovaram nijedan od njih i (3) da zagovaram oba, od koji su prve dvije moguće logički (a prva je inkriminirajuća), sud bira baš posljednju, koja je logički nemoguća, ali koja sadrži maksimalnu ‘kriminalnu količinu’. Ili: na str. 81 prvostepene presude tvrdi se da sam ‘isticao da Muslimani moraju biti jedinstveni kako bi se organizovanije oduprli shvatanjima da su Muslimani vještačka tvorevina koja treba da pripadne Srbima ili Hrvatima’, a na str. 141 iste presude potpuno suprotno tome, tj. da mi je cilj ‘da se potre nacionalno biće Muslimana, da se eliminiše revolucionarno-klasna dimenzija muslimanske klasne emancipacije, da se rasture bosansko-hercegovački Muslimani kao narod…’ (citiranu rečenicu sudija je doslovno prepisao iz lista ‘Svijet’ broj 1316 od 22.8.1983. I to se događa!) Po prvoj tvrdnji ja okupljam Muslimane, po drugoj ih rasturam. Okupljam pa rasturam. Da nije žalosno, bilo bi smiješno”, poentira Izetbegović, a navedeni dijelovi Presude vjerno ilustriraju besmisao cijelog procesa protiv njega.

U nastavku Izetbegović navodi i kako je sud ustvrdio da njegov članak Muslimanka – žena i majka predstavlja razradu stavova o ženi iz Islamske deklaracije. Ipak, Izetbegović ističe da je taj članak napisan 1968. godine i objavljen u Takvimu za tu godinu, a da je Islamska deklaracija napisana 1970. godine. “Sud se nije smatrao obaveznim da otkloni ovu očiglednu protivrječnost niti da objasni kako se jednim člankom može razrađivati tekst koji još nije napisan i koji će nastati tek kroz 2 godine, odnosno kako se može vršiti razrada teksta koji ne postoji”, piše Izetbegović, navodeći još jedan “previd” suda u vezi s ovim člankom. “U tom članku ključnu rečenicu ‘Žena je ravnopravna, ali različita’, sud pretvara u ‘Žena je neravnopravna, ali različita’ (str. 170 prvostepene presude). Nehotičan previd? Možda. Ipak, s obzirom na ostale ‘previde’ više je vjerovatno da se radi o grubom falsifikatu sa ciljem da mi se imputira zalaganje za položaj žene suprotan Ustavu”, zaključuje Izetbegović.

SVJEDOCI U ULOZI LIKOVA KAFKINIH ROMANA

U toku glavnog pretresa saslušano je ukupno 59 svjedoka, 56 po prijedlogu optužbe i 3 po prijedlogu odbrane. Od tog broja, navodi Izetbegović, izjave 23 svjedoka bile su irelevantne, pa se na njih presuda i ne poziva. “Od preostalih 36 svjedoka, na čijim se iskazima zasniva presuda, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok je 21 svjedok u većoj ili manjoj mjeri izmijenio svoj iskaz iz istrage ili ga je u cijelosti porekao. (…) Slučaj ovog masovnog povlačenja iskaza svjedoka, po saglasnom mišljenju skoro svih advokata na procesu (a bilo ih je 15), nije zabilježen u analima jugoslovenskog pravosuđa”, piše Izetbegović, navodeći imena i prezimena svih svjedoka koji su promijenili svoj iskaz ili ga u cijelosti porekli. Izetbegović ističe da se mijenjanje iskaza od strane optuženog može razumjeti (što je pravo koje mu zakonodavstva “civiliziranih zemalja” prećutno priznaju), ali da je položaj svjedoka potpuno različit. Svjedok je “dužan da govori istinu i u istrazi i na sudu pod prijetnjom kazne (do 5 godina zatvora). Zašto 21 svjedok mijenja iskaz i rizikuje krivično gonjenje?”, pita Izetbegović. On konstatuje da su svjedoci tvrdili kako njihovi iskazi dati u istrazi ne odgovaraju istini, već isključivo oni iskazi dati na sudu. Izetbegović detaljno obrazlaže način na koji su svjedoci davali iskaze tokom istražnog procesa. Slične opise nije moguće pronaći ni kod Kafke! Posljedice koje su isljeđivanja ostavila na neke svjedoke ilustriraju užas istražnog procesa:

“Svjedok Ćerimović Hilmija izjavio je da su razgovori sa isljednikom sa malim prekidima trajali 40 sati da bi se sastavio zapisnik od nešto više od jedne kucane stranice. Svjedok Kozarić Vahid saslušavan je tri dana a da nije puštan kući (bio je praktično lišen slobode). Treći dan je dobio srčani napad i prevezen je u bolnicu gdje je ostao 20 dana. Nakon toga vraćen je ponovo u SUP gdje je potpisao zapisnik na kome je isljednik ona tri dana insistirao. Svjedoci Arapčić Muhamed i Hundur Hamzalija, koji su saslušavani u istrazi, nisu se pojavili na sudu. Obojica su doživjeli nervni slom i u vrijeme suđenja (4 mjeseca kasnije) nisu se pojavili jer su se nalazili na psihijatrijskom liječenju, pa je zastupnik javne optužbe odustao od njihovog saslušavanja na glavnom pretresu. Svjedok Hafizović Rešid izjavio je da je isljednik na njega potezao pištolj. (…) Svjedok Jašarević Nermina izjavila je plačući na sudu: ‘Iskaz koji sam dala na sudu nije moj nego isljednikov. Napisali su ga i tjerali me sve do suđenja da ga učim napamet. Radije ću ići u zatvor pet godina nego živjeti sa ovim teretom na duši. Taj iskaz je lažan.’ Optuženi (i osuđeni) Spahić Mustafa na sjednici Vrhovnog suda 14.3.1984. ispričao je da su mu isljednici pružili da bira: da potpiše optužujući iskaz protiv jednog od trojice prvooptuženih (neka sam odabere) i ide kući, ili će sam biti optužen. Rekli su mu da će najmanja kazna na ovom suđenju biti pet godina zatvora. Na sjednici je naveo i imena te dvojice isljednika i dan kad se to desilo. Pošto je to odbio, bio je optužen i osuđen na pet godina zatvora”, navodi Izetbegović.

Pored prijetnji svjedocima koje je izrekla zastupnica javne optužbe Edina Rašidović, tvrdeći da će protiv svakog svjedoka koji ne prizna svoj iskaz dat u toku istražnog procesa podnijeti krivičnu prijavu, Izetbegović piše i o još jednom fenomenu koji zavređuje posebnu pažnju. U presudama koje je donio, sud je, ukoliko postoji razlika u iskazima, odbacivao iskaze svjedoka date pred sudom, a prihvatao iskaze date u toku istrage. “Formalno-pravno, sud je mogao tako postupiti, iako je neobično da vjeruje onom što je svjedok izjavio drugdje i pod okolnostima koje su mu nepoznate, a ne vjeruje onome što ovaj izjavljuje pred licem suda. To ostavlja utisak da sud više vjeruje istražnim organima nego sebi, i da je istraga – a ne glavni pretres – najvažnija i odlučna faza postupka. Ovu mogućnost – da sud prihvati iskaz iz istrage, a ne sa suda – zakonodavac je sudu ostavio kao izuzetak. Nezgoda je što je sud taj izuzetak pretvorio u pravilo. (Nije to jedini primjer da su u ovom pravnom slučaju korišteni zakonski izuzeci. Pravilo je da istragu vodi istražni sudija, a izuzetak da se ona povjerava organima SUP-a. Primijenjen je izuzetak. Pravilo je da branilac prisustvuje saslušanju optuženog i svjedoka, a izuzetno to mu se pravo može uskratiti. Opet se primjenjuje izuzetak…)”, piše Izetbegović.

POVREDA ČLANA 3. ZKP-A I “OSUDA PRIJE OSUDE

Na početku trećeg poglavlja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda Izetbegović citira član 3. ZKP-a, u kojem stoji odredba: “Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom.” Izetbegović objašnjava: “Tako glasi ustavni i krivični propis, a u našem slučaju postupano je kao da Ustav i zakon nalažu sasvim suprotno: novinari i političari su se utrkivali ko će optužene još u fazi istrage pred javnošću više oklevetati i diskvalifikovati kao ljude i građane. Ova kampanja je bila očito organizovana i pojačavala se što je istraga više odmicala i što se više pokazivalo da stvarnih elemenata za gonjenje nema. Kampanja je trebala da nadoknadi nedostatak činjenica”, piše Izetbegović. Istina, on u nastavku, krajnje korektno, ističe da bi se ovome moglo prigovoriti kako sud nije odgovoran za ponašanje političara i novinara, ali dodaje da je sud bio svjestan ove kampanje, da ju je mogao spriječiti ili apelovati za objektivnije izvještavanje i komentiranje procesa. “Ništa od ovog sud nije učinio, čime je jasno pokazao da je saučesnik”, poručuje Izetbegović, navodeći u nastavku naslove desetina tekstova u kojima se jasno ukazuje na krivicu, čak terorizam optuženih, još i prije nego je presuda donešena. Među listovima koji su širili takvu propagandu prednjačilo je Oslobođenje.

“10. aprila 1983. (petnaest dana nakon hapšenja) ‘Oslobođenje’ je objavilo članak iz pera Izudina Filipovića u kojem se spominju ‘mračni ciljevi’ uhapšenih, kleronacionalistička mržnja, fanatizam, agresivnost, izdaja, pa čak i jame i noževi (?!), da bi zaključilo kako uhapšeni ‘rade o glavi naših naroda i narodnosti, svih nas’. Bilo je to svega 15 dana nakon hapšenja, istraga je tek bila počela. Otkud Filipović sve ovo zna? Pet dana nakon toga ‘Oslobođenje’ se ponovo oglasilo da bi ‘otkrilo’ javnosti da je ‘osnovno polazište uhapšene neprijateljske grupe bilo stvaranje etnički čiste Bosne i Hercegovine’ (Oslobođenje, 15.4.’83). Ova optužba bez uporišta i u optužnici i u presudi, nastavljaće se povremeno ponavljati sve do danas”, piše Izetbegović.

On u nastavku naširoko navodi citate iz štampe (Svijet, Politika ekspres, Večernje novine…), uvjerljivo dokazujući kako je postojala organizirana kampanja da se optuženi proglase krivima po svaku cijenu, makar se i bezočno lagalo na njih i pažljivom selekcijom prešućivala svaka činjenica koja je mogla baciti pozitivno svjetlo na njih. “Kada su na kraju procesa advokati iznijeli odbrane i optuženi svoju završnu riječ, u ‘Oslobođenju’ je to sutradan registrovano sa samo dvije rečenice: da su optuženi i njihovi branioci izložili svoju završnu riječ i da su branioci za sve optužene zatražili oslobađajuće presude. Čime su to i kakvim argumentima advokati obrazlagali svoj zahtjev za oslobođenje optuženih – o tome nema nijedna riječ. Dvije rečenice za izlaganja koja su trajala ukupno preko 12 sati (16.8. tri sata i 19.8. čitav dan) i koja su sadržavala preko 200 strana napisanog teksta!”, ističe Izetbegović.

“Zavjera šutnje”, kako je on naziva, nastavljena je i kasnije. Kada je krajem decembra 1985. godine, nakon godinu i po dana, Savezni sud optuženima dostavio konačnu odluku u kojoj se presude Okružnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda BiH preinačuju – otpadaju članovi 136. i 114. KZ SFRJ (organizovana djelatnost i kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja), djela se kvalificiraju kao “verbalni delikt” (sic!) a kazne smanjuju – o tome nije izvijestio nijedan list u Jugoslaviji izuzev NIN-a, koji je u kratkom članku donio tu vijest. „Pošto se ‘ono što ne piše u novinama nije dogodilo’, za širu javnost mi smo i dalje osuđeni kao neprijateljska grupa za kontrarevolucionarnu djelatnost, a za manje kritičan dio te javnosti i za sve ono što su nam te novine i novinari neosnovano pripisivali”, piše Izetbegović, napominjući da je i taj jedan jedini članak bio tendenciozan. Izetbegovićeva djeca su, kako piše, pozivajući se na zakon o štampi slala pisma redakciji NIN-a zbog tendencioznog članka kako bi javnost o tome bila pravilno informirana, ali nijedno pismo nije objavljeno.

POVREDA PRINCIPA JAVNOSTI SUDA

Član 281, stav 1. ZKP, piše Izetbegović, utvrđuje da je glavni pretres javan. “Ovo je i ustavni princip (čl. 227 stava 1 Ustava). Glavni pretres je, međutim, održan uz bitno ograničenje javnosti”, konstatira Izetbegović. On navodi da je njegova porodica dobila tri ulaznice i to: sin, jedna kćerka i sestra. “Druga kćerka nije mogla ući na suđenje, a kada je jednog dana ipak odlučila da uđe ne obazirući se na ‘službenika’ koji je stajao na vratima sudnice i kao u bioskopu tražio ulaznicu, bila je pozvana u SUP i zadržana do kasno poslije podne. ‘Za kaznu’ joj je oduzet pasoš. Tako je izgledala ‘javnost’ ovog procesa”, piše Izetbegović, dodajući da je ulaz bio zabranjen čak i predstavnicima Amnesty Internationala.

“U žalbama na presudu svi branioci su isticali ovu povredu Zakona iz čl. 364 stav 1 tačka 4 ZKP koju u pravnoj teoriji smatraju ‘apsolutno bitnom’ povredom procesa. Vrhovni sud BiH kao da ne razumije žalbe u ovom dijelu pa odgovara nešto sasvim drugo, tj. da je sud pravilno postupio kada je dozvolio ulazak u sudnicu samo onolikom broju lica koliko je bilo moguće smjestiti u sudnicu s obzirom na njene prostorno-tehničke uslove (str. 37 Presude). Iako ni ovo nije bilo tačno, jer je sudnica skoro svo vrijeme, osim na dan izricanja presude, bila poluprazna (što je primijetio i dopisnik NIN-a, v br. od 24.7.83.), Vrhovni sud ovim izbjegava da odgovori na žalbeni navod o ulaznicama i odabranoj publici. Prešućivanje odgovora na neugodna pitanja i navode postalo je stalna praksa u ovom pravnom procesu”, piše Izetbegović.

OSTALE POVREDE KZ-A I ZKP-A

U ovom dijelu zahtjeva za zaštitu zakonitosti Izetbegović ukazuje na desetine povreda Kaznenog zakona i Zakona o krivičnom postupku. Među njima su i prave sitnice poput one da je optuženom uskraćivan kontakt s braniocem tokom istrage, ili da branilac uopće nije izvještavan o pojedinim istražnim radnjama – što je detaljno obrazloženo. Međutim, u ovom dijelu Izetbegovićevog zahtjeva za zaštitu zakonitosti nalazi se i pasus koji se naprosto mora citirati u cijelosti jer u njemu Izetbegović dekonstruira cijeli sudski proces i plastično dokazuje da se presuda temelji na ničemu:

“Na str. 4 Presude stavlja mi se na teret da sam u zajednici sa Omerom Behmenom napisao tekst ‘Muslimani u Jugoslaviji’. U glavi II ovog podneska, u tački 3 i 4 ukazao sam na protivrječnosti presude u vezi sa ovom optužbom. Ovdje želim da ukažem na povrede Krivičnog zakona, jer mi se stavlja na teret djelo koje pravno nije izvršeno, odnosno u kojem nedostaje radnja izvršenja. Po zakonu i saglasnoj sudskoj praksi, pisanje bilo kakvog teksta nije po sebi krivično djelo. Krivično djelo počinje u vezi sa njegovim rasturanjem (ako se radilo o nedopuštenom sadržaju). Nije sporno da taj tekst nije rasturan, niti je bio namijenjen rasturanju. To priznaju sva tri suda. Radi se, dakle, o osudi za rukopis nađen na stolu, a to je direktna povreda čl. 3 KZ. Na ovu okolnost ukazao sam i u Zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Iako se nesumnjivo radilo o slučaju predviđenom u čl. 427 ZKP zbog kojeg se ovaj zahtjev može podnijeti, jer se tvrdi da djelo za koje se goni nije krivično djelo, Savezni sud nije taj navod raspravio, niti po njemu odlučio, što bez sumnje predstavlja i povredu Zakona o krivičnom postupku. Sa upravo opisanom povredom sličan je još jedan slučaj povrede zakona u vezi sa ‘Islamskom deklaracijom’. Zastupnik republičkog javnog tužioca na sjednici Vrhovnog suda BiH 14.3.1984. pročitao je podnesak u kojem je pored ostalog stajalo da se ‘Izetbegović Alija ne optužuje zato što je napisao i objavio ID, nego što je na njenoj osnovi stvorio neprijateljsku grupu.’ Ovaj podnesak je uložen u sudski spis. U skladu sa ovim, Vrhovni sud BiH u presudi konstatuje da ‘radnja izvršenja nije pisanje i objavljivanje Islamske deklaracije, već niz utvrđenih kriminalnih radnji koje su bile upravljene na stvaranje grupe za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog poretka (str. 61 Presude Vrhovnog suda). Kao što je poznato, Savezni sud odbacuje optužbu o stvaranju grupe, utvrđuje dakle da ta ‘radnja izvršenja’ po republičkom javnom tužiocu i Vrhovnom sudu BiH ne postoji, pa se postavlja pitanje, na osnovu čega, kod ovako izmijenjenog stanja stvari, uopšte opstaje optužba za ID? Naime, zar se u navedenom stavu Vrhovnog suda BiH (i republičkog javnog tužioca) implicitno ne nalazi stanovište da ID sama po sebi (po svom sadržaju) nije krivično djelo, nego samo u kontekstu grupe, ako ta grupa postoji? Pošto je Savezni sud utvrdio da nikakva grupa nije stvorena i izričito izbrisao tu optužbu iz činjeničnog opisa, nije li time ostala optužba bez radnje izvršenja, što je apsurd i gruba povreda KZ? U svakom slučaju, stoji ovdje u važnoj stvari krupna kontradikcija između stavova Vrhovnog suda BiH i Saveznog suda. Osnovano je, osim toga, upitati se da li, s obzirom na navedenu izjavu Republičkog javnog tužioca, više uopšte postoji optužba ovlaštenog tužioca, što je bitan procesni uslov za inkriminaciju. (Tužilac me više ne tuži za samo pisanje i objavljivanje ID, a Savezni sud me baš za to osuđuje.) Pošto je radnja izvršenja činjenično, a ne pravno pitanje, sud me nije mogao suditi za radnju za koju ne postoji optužba ovlaštenog tužioca. U pitanju je bitna povreda odredbe ZKP iz čl. 364 stav 1 tačka 5 i 9”, poentira Izetbegović.

Na samom kraju Izetbegović ispisuje pasus koji po svemu odudara od pravnog stila kojim je pisan zahtjev za zaštitu zakonitosti. U tom pasusu, na jednom jedinom mjestu, on izražava emociju: “Dok sam ovo pisao, jedna misao me zaustavljala i ometala, naime misao da ovo pisanje nema nikakve svrhe. Sada mi je 61 godina, narušenog sam zdravlja – koliki su izgledi da uopšte dočekam vaš odgovor. Nastavio sam da pišem jer sam shvatio da je to, iako beskrajno malo, ali jedino što još mogu učiniti da se slične stvari ne ponove ili da se događaju što manje. Volim ovu zemlju i stalo mi je da to ne bude zemlja bezakonja. Uostalom, u njoj će nastaviti da žive moja djeca”, zaključuje Izetbegović.

Ispod toga je, u dokumentu koji je u našem posjedu, a koji je dobijen iz porodične arhive porodice Izetbegović, sam Alija rukom ispisao sljedeće: “Napomena: 5. maja 1987, nakon više od godine dana, stigao je odgovor Saveznog javnog tužilaštva. Odgovor je sasvim kratak. U njemu Tužilaštvo saopštava da mi u presudama ni u procesu nije ustanovilo nikakve povrede zakona, te se prijedlog za pokretanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti odbija. Time je ovaj proces pravno zaključen.”

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!