fbpx

Soko nad granicama triju carstava

Sagrađena da Bosnu štiti od Ugarske, ova tvrđava branila je Ugarsko kraljevstvo od Osmanlija i Osmansko carstvo od Austrijanaca

 

Tekst i fotografija: Izet PERVIZ

Ovdje je otpočinjala i ovdje se dovršavala Bosna. Sanjalo se stoljećima o zemljici koja će pomiriti sve različitosti i gdje će biti određen najmanji sadržilac svih pojmova i stvari. I još uvijek, uprkos silnim ratovima što ih je donosila historijska stihija i neprijateljima porađanim iz povijesnog virja, uprkos neprestanom zastrašujućem huku historije, u mnogom bosanskom srcu tinja taj san. Možeš usijanim gvožđem spržiti kožu, možeš s kostolomima polomiti ude, možeš na spravama za rastezanje raščerečiti tijelo, ali nikako ne možeš dosegnuti do ideje suspregnute duboko u grudi u kojoj se zgrudalo toliko potrošeno vrijeme.

Kada je građen ovaj grad, priča se, pustiše s ruke sokola k nebu odlučni da će postaviti temelje ondje gdje ptica sleti. I sletjela je, kazuje predaja, baš ovdje, gdje su od pamtivijeka sokolovi svijali gnijezda i ptići njeni sunovraćali se s ove oštre litice učeći se prvim zamasima krila. Umjesto sokolovog gnijezda niknu na ovom strmovitom stijenju stiješnjenom u grudu grad na čijim se kulama odmarahu oblaci. Ime mu nadjenuše po onom sokolu – Sokograd.

Od onolike utvrde pustopašna stoljeća ostavila su iza sebe tek dva iskrzana zuba, zidine oko ulaza i postolje čeone kule. Danas, izmakne li se posmatrač na jedno od okolnih brda, sve ovo uzličit će mu na samrtnika koji u agoniji, na odru, očajan, grozničavo, kao da je u toj njegovoj radnji i početak i kraj svijeta, nastoji svojim krezubim vilicama zagristi zgužvane čaršafe neba. Ko bi rekao da je ovdje nekad stajao grad koji je svojim bedemima i kulama štitio granice triju carstava?

U historijskom tkivu izniče Soko iz magli kroz koje se, zahuktavajući se dinastijskim obračunima, teškom mukom probijalo 15. stoljeće. Prvi put na dlan historije slijeće naziv ovog grada u povelji koja nosi datum 2. juni 1449. godine, a neki čitahu 1429. Riječ je o darovnici potpisanoj u Budimu između Radivoja i njegovog punca Nikole Veličkog, feudalca s velikim posjedima oko Slavonske Požege, a stolovao je u mjestu Velika. Gračanica je taj dokument uzela kao svoj rodni list i utemeljila rođendan baš na dan kada je Radivoje isprosio knjeginju Katarinu.

Taj Radivoje Ostojić tri se puta predavao Osmanlijama. Dolazi on iz porodice Kotromanića. Bio je nezakoniti sin kralja Ostoje i brat budućeg kralja Tomaša i stric posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, s kojim će otići u smrt. Darovnica koju su u rukama držali mnogi historičari kazuje nam da se 2. juna 1449, dakle četrnaest godina prije nego će Bosansko kraljevstvo biti smrvljeno pred očima cijele Evrope, obreo naš Radivoje u Budimu. Onamo je otišao kako bi isprosio ruku Katarine Velički te je s njenim ocem, kako je nalagao ondašnji običaj, razmijenio u dar dijelove svojih posjeda. Neki historičari tvrde da je supruginim roditeljima poklonio polovinu Sokola.

Vrijeme u kojem je živio knez Radivoje obilježeno je bespoštednim borbama za bosansko prijestolje. Tako ni on neće ostati imun na snove da jednog dana bude krunisan krunom koju je nosio njegov slavni djed Tvrtko I. Ono malo podataka što je ostalo u rukama historičara kazuje nam da mu sreća nije bila naklonjena. Nakon smrti njegovog oca, na prijestolje je sjeo njegov polubrat, zakoniti Ostojin sin Stjepan. Tri godine poslije, 1421, Stjepan Ostojić umire, ali malodobnom Radivoju opet izmiče kruna. Iznenada iz historijske pomračine izniče njegov stric Tvrtko II Tvrtković, zakoniti sin kralja Tvrtka I i bugarske princeze Doroteje, koji je već jednom bio na prijestolju, onda kada je nasilno smijenio Radivojeva oca, i koji je, nakon što se Radivojev otac vratio na prijestolje 1409. godine, netragom nestao.

Nestrpljiv, pun snova o bosanskoj kruni, jedva je dočekao da stupi u punoljetnost. Tada grozničavo počinje tražiti podršku. Odbijen od ugarske krune, on se, uz pomoć Hranića-Kosača i Pavlovića, udružuje s Osmanlijama i 1433. godine proglašava kraljem, a Tvrtko II bježi u Ugarsku. Trebat će mu dvije godine da shvati da vladati nad Bosnom može samo onaj kralj koji će imati neprikosnovenu potporu rugsaške gospode.

Nakon smrti Sandalja Hranića i početka sukoba između Pavlovića i Kosača, gubi njihovu podršku, a Ugari prodiru sve do Hodidjeda i vraćaju na prijestol Tvrtka II. Radivoje bježi u Blagaj Kosačama, a onda nestaje s historijske scene. Je li godine provedene u historijskoj pomračini iskoristio da podigne Soko, grad koji će, skupa s Dobojem, Doborom, Gradačcem, Srebrenikom, Teočakom i Korajem, predstavljati liniju odbrane Bosanskog kraljevstva od Ugarske?

Razroke oči historije nanovo fokusiraju Radivoja u sami suton Bosanskog kraljevstva. One ga zatječu u Smederevu 1459. godine, skupa sa Stjepanom Tomaševićem, koji je srpsku despotovinu dobio u miraz zahvaljujući ženidbi s Jelenom, kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića, koji nije imao muških nasljednika. Nakon kratke opsade, knez Radivoje i budući kralj Stjepan odlučuju grad predati Osmanlijama, a ovi će ih pustiti da u miru odu natrag u Bosnu. Neki historičari tvrde da su se u naredne tri godine odnosi između njega i mlađeg brata Tomaša, koji je od ostalih evropskih kraljeva optužen za pad Smedereva, pogoršali do te mjere da ga je Radivoje otrovao. S druge strane, zasigurno je potvrđeno da je u maju 1463. godine Osmanlijama olahko predao Bobovac i tako kumovao slomu Bosanskog kraljevstva.

Mjesec dana kasnije, historija Radivoja i po treći put zatječe pod bijelom zastavom. Ovaj put vihori se ona nad kulama Ključa, ali Osmanlije se više ne razbacuju milosrđem. Skupa s nećakom, posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem, bit će odveden u Jajce i bačen pred noge sultanu Mehmedu II. Ovaj će od velikog muftije zatražiti da izda fetvu kojom se poništava obećanje njegovih vojskovođa i pogubit će ih bez milosti. S njima će biti posječen i Radivojev sin Tvrtko. Drugi sin Matija bit će među onim bosanskim plemićima koji su odvedeni u Istanbul. Dvije godine poslije vratit će ga nazad i postaviti kao vazalnog bosanskog kralja. Visit će Matija Radivojević kao marioneta u rukama Osmanlija punih šest godina, a nakon toga, skupa s njegovim imenom, u historijskom mraku zatrnut će se i priča o Kotromanićima, njihovom kraljevstvu i slavi. Njegova mati Katarina, čije će ime ostati upisano u rodnom listu Gračanice, nakon pada Bosne bježi ocu u Veliku, da bi se nekoliko godina poslije udala za slavonskog plemića Ivana Seckeja.

Pored Matije Radivojevića i njegovog nasljednika Matije Vojsalića iz plemena Hrvatinića, postojao je i vazalni kralj Bosne na drugoj strani. Kada Osmanlije provale u Bosnu, nakon kratkotrajnog uzmaka, ugarski kralj Matija Korvin nanovo će zauzeti Soko i cijeli niz gradova koje je Bosansko kraljevstvo izgradilo kao liniju odbrane sa sjevera. Od tih gradova osnovat će on još jedno bosansko kraljevstvo, a kao svog vazala postaviti Nikolu Iločkog, hrvatsko‑mađarskog velikaša, koji će stolovati u Teočaku. Tako će se više od deset godina na mapama osvajača naći dvije Bosne i tući se jedna protiv druge ovdje oko Sokola.

Gotovo cijelo stoljeće služit će Soko za odbranu od nasrtaja vojske iz Bosne, kao da ga nemilosrdna ruka historije, ne pomjerivši ga ni za pedalj, okrenula naopačke. I sudbina kao da se našalila sa njim: ulaz u Soko izgrađen je na leđima grada. I danas se u zidu nad strmom liticom može ući kroz vrata do kojih ne dovodi nikakav put. Mnogi historičari smatraju da je to urađeno iz taktičkih razloga, da bi se zavaralo neprijatelja. Osim toga, u narodu živi predaja kako se u ovaj grad ulazilo drvenim mostom koji je polazio s brijega u obliku sedla na kojem i danas stoji stara džamija i, nadvisujući provaliju koja je kasnije zatrpana nasipom i ublažena, završavao se pravo pred naopačke okrenutim vratima.

Historija bilježi da su Osmanlije osvojile Soko 1512. godine. Neke pojedinosti, deset godina poslije, zapisat će mađarski historičar Ištvani, koji je i sam bio sudionik ovih događaja. Kako to prenosi slikar i historičar umjetnosti, peštanski đak Đoko Mazalić, Ištvani piše da je Toma Matusnaj, ban Srebreničke banovine, koja je bila uspostavljena nakon pada Bosanskog kraljevstva, noću pobjegao iz Srebrenika, a ostavio posadu da se bori s Osmanlijama. Poslije deset dana borbe janjičari su provalili u grad i bez milosti sasjekli posadu koja im je nanijela velike gubitke. Kada se za ovaj događaj čulo u Sokolu, ovdašnja posada se nije usudila dočekati janjičare nego je grad predala plamenu i pobjegla.

Naredno stoljeće i po, u Sokolu će vladati mir. Potrajat će sve do početka 18. stoljeća, kada se plima Osmanskog carstva nezaustavivo povlači sve do Save. Tako se Soko opet našao na samoj granici, ali sada da brani ono carstvo koje ga je stotinu godina napadalo i rušilo i mrzilo njegove tvrde bedeme pod kojima je mnogi osmanski vojnik ostavio kosti. Sada su oko njega bili posijani leševi mladolikih Mađara, čije su ćose brade virile iza oklopa pod koje su se zavlačile uzujale muhe što su se, nanjušivši bitku, skupljale sa svih strana bez prestanka. Pričao je narod kako je za jedne takve bitke Austrijance zaustavio dizdar Hasan-aga. U spomen na taj događaj narod je sastavio i pjesmu koja se ispjevavala za zimskih sijela. “Da nije više Gračanice Sklopa i Gradine i u njemu dizdar Hasan-age i njegova krnje topa, lako bi bilo do Gradačca doći…”, kazuje pjesma.

Arheolog Vejsil Ćurčić navodi kako je “krnjo” bio top od najvećeg kalibra i teško prenosiv, a zvao se tako jer je bio okrnjen. Uz to, historija je u svoje deftere zapisala da je 1716. godine dizdar bio baš neki Hasan-aga. Bilo je to u vrijeme kada je austrijska vojska prešla Savu i kada je nova granica Osmanskog carstva uspostavljena linijom kojom je kralj Tvrtko I posijao gradove da brane njegovu kraljevinu. Kazuje se da su potomci Hasan-age dobili prezime po njegovoj službi, Dizdarevići, i da su živjeli u mahali Bježani, koja je dobila naziv jer se ovamo sklanjao narod kada bi vojska nahrnula na Gradinu.

Ali, odavno nema kraljevstva koje je podiglo ovaj grad da ga štiti od upada sa sjevera. Nema više ni carstva čije je granice branio kada se svaki spomen na njegove graditelje zatrnuo u bespućima historijskih pomračina. Dugo već nema ni imperije razlivene na trima kontinentima nad čijom je granicom bdio gotovo cijela dva stoljeća. A ni njega više nema, raznesen je 1949. godine, kada je građena mjesna škola, a ostali su tek naopaki ulaz i ta dva krnjava zuba zabodena u nebo i priča o njegovoj slavi, ovdje gdje je nekad otpočinjala i gdje se dovršavala Bos

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!