fbpx

SOCIJALNA DISTANCA NIJE ISTO ŠTO I FIZIČKO ODSTOJANJE

Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Jednog od ovih mubarek ramazanskih dana, a nakon znakovitog sna, o čemu ne bih, odlučujem posjetiti mezarja i moje najbliže ukopane u njima, premda je dan iznenađujuće topao, sparan zapravo, prepun vlage od koje se, a naročito s maskom na licu, otežano diše, jedan, je li, od onih dana kad se bez prijeke potrebe ne izlazi iz kuće. Ipak, oblačim se i izlazim. Moram.

Uzgred, tuzlanska mezarja raštrkana su po nevelikim brdima koja sa sjevera i juga natkriljuju grad. Moji najbliži sahranjeni su, opet, na različitim lokacijama, nerijetko na dva suprotna brda, pa posjetiti svaki mezar pojedinačno, bez automobila, po sparini prepunoj vlage i, pride, s maskom na licu, nije nimalo jednostavno.

No, kako god, a razlog za posjetu mezarjima bio je naprosto neizostavan, imperativan, polahko, bez žurbe, nogu pred nogu, povremeno zastajkujući, brišući svako malo slankasti znoj koji kipti iz mene, uspinjem se do svih mezarja, učim dove, brišem ovlažene oči, a zatim sizifovski teškim koracima spuštam se u titrajućom omorom poklopljeni grad.

Spuštajući se niz mahalu Kula, vidjeh dotad nepoznatu mi hair-česmu. Umivam se, pljuskam, a potom, praćen podozrivim pogledima prolaznika, izuvam cipele, uzimam abdest i, onako neposušen, a ugodno osvježen, odlazim u džamiju, prvi put nakon dva i po mjeseca silom prilika nametnute pauze. Osjećaj je i lijep i, hajde da tako kažem, čudan. Lijep zbog energije, prekrasne energije kojom džamija emanira, a čudan zbog suzdržanosti džematlija, odsustva prisnosti (a ako je i ima, mislim na prisnost, svedena je na kratke, kurtoazne dijaloge, osmijehe i, uopće, facijalnu ekspresiju), a što je, opet, uvjetovano propisanim mjerama fizičkog odstojanja (namjerno ne upotrebljavam sintagmu, pojam ili termin socijalna distanca, jer ovaj pojam, premda svima jasan, nije adekvatan onom što se želi reći i mišljenja sam da ga treba zamijeniti naprijed navedenim terminom koji će označavati fizičku udaljenost, a, istodobno, neće, makar na semantičkoj ravni, isključivati socijalnu iliti društvenu povezanost, kao što je to slučaj s dosad rabljenom, rogobatnom i značenjski neodrživom sintagmom – socijalna distanca).

Po izlasku, nakon namaza, u nevelikom džamijskom haremu, izverzirano molećivih pogleda, stoji nekolicina prosjaka, žena uglavnom, dok djece, zbog mjera zabrane kretanja, nema, a iz istog razloga nema ni onih starijih od šezdeset i pet godina, pa je “teret posla” i glumatanja pao na leđa onima koji na ulicu mogu izaći.

Tako, dok vežem pertle na cipelama, prilazi mi dobro zamaskirana žena, lice joj, dakako, ne vidim, u rukama joj štap, pokreti usporeni, tijelo pogureno, no odaju je mladolike šake i isti takav osmijeh. Ipak, ne bez snažnog psihološkog prizvuka, veli mi ovo: “Sine, Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj nešto staroj neni radi tvog berićeta i berićeta tvoje djece.”

Šutim, vežem pertle, ne gledam je, ne reagiram. Ona ne odustaje. Ponovo ponavlja, očito, instruiranu i dobro navježbanu prosjačku formulaciju, Konačno, uspravih se i pogledah je, odnosno ono što sam mogao vidjeti – ruke mlade žene, ali ne rekoh ništa, baš ništa, bilo mi je, naravno, jasno da bi moje riječi, bilo kakve, otišle u prazno, u vjetar, jer nju, staricu koja to nije, nikakve riječi nisu zanimale, pa joj dadoh nešto novca i krenuh dalje uz bujicu neiskrenih i također napamet naučenih blagoslova kojima me je ispraćala.

Ljudi se raziđoše, a krenuh i ja. Pružam korak i znanim mi kraticama i opustjelim sokacima žurim ka kući, u osamu, tišinu, sigurnost.

Kod kuće se tuširam i brijem. Vidim, dok se brijem, i ne prvi put, desna bora smijalica duža je i oštrija. Ima nekakvo medicinsko objašnjenje za takvu pojavu, valjda, koliko se sjećam, pročitao sam negdje, desna strana lica brže stari, šta li već.

Helem, završavam s brijanjem, umivam se, utrljavam losion i, dok slušam kako kiša vani tutnji i pljoštimice tuče u prozore, sinu mi kako u krajnjem sve to skupa nije ni bitno: kad dotrajemo, s borama ili bez njih, svejedno, ugasimo se i zakoračimo u svijet onostranog, ostat će za nama samo eho naše egzistencije, najprije snažan, pa sve slabiji, dok, na koncu, sasvim ne utihne i zgasne, kao da ga nikad nije ni bilo.

Gledam se u ogledalu i smijem se. I sebi i bori smijalici i prosjakinji glumici i virulentnoj podmetačini i socijalnoj distanci koja nije isto što i fizičko odstojanje, smijem se, ustvari, lažima svuda oko mene i bi mi nekako lakše, kao da neka nevidljiva ruka skinu s mene težak, pretežak teret.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!