Sistem koji je blistao: Istine i mitovi o Andaluziji

Odnosi između kršćana i muslimana bili su regulirani posebnim pravilima. Primjerice, svjedočanstvo kršćanina i muslimana na pravnoj je razini vrijedilo jednako. Kršćani se nisu mogli oženiti muslimankama, ali ako je mješoviti brak bio obrnut, ako je musliman oženio kršćanku, djeca su bila automatski muslimani, a imovina kršćanske žene pripadala je mužu. Zakonska diskriminacija varirala je ovisno o raspoloženju središnje vlasti. Povremeno su se razlike potcrtavale, kao u slučaju zabrane nošenja ili držanja oružja ili oblačenja poput muslimana, koji su morali biti počašćeni i poštovani

 

Da li je tolerancija, pojam kakav danas poznajemo, postojala u Evropi u srednjem vijeku, da li je postojala u Španiji dok su dobrim dijelom te današnje države vladali muslimani, pitanje je koje sve češće proteklih godina postavljaju tamošnji historičari istražujući istine i mitove o Al-Andalusu, čije postojanje i danas golica maštu mnogih – od onih koji romantično gledaju na taj period muslimanske vladavine velikim dijelom Evrope do desničara koji čak negiraju da su Arapi ikada uopće obitavali na tim prostorima današnje Španije.

Tolerancija i potpuni suživot znači razumijevanje drugog, tretiranje drugog jednakim, s istim mogućnostima i pravima. Za takvo nešto u nekadašnjim kršćanskim i muslimanskim društvima nisu postojali uvjeti. Koncept tolerancije je savremen, koncept kojeg se ne može ekstrapolirati u srednji vijek, kao što to obično čine oni koji tvrde da su u Al-Andalusu tri religije mirno koegzistirale. Dakako, u andaluzijskom društvu postojala je koegzistencija, ali s praksom razdvajanja zajednica i određivanjem prostora za život, dijelom zato što osvajači nisu bili u mogućnosti provesti sva svoja uvjerenja. Ipak, najvećim dijelom zato što Kur’an zabranjuje da se islamska vjera nameće silom.

Nastanak Al-Andalusa osmišljen je u Damasku 711. godine. Nakon toga, arapski i berberski vojnici raširili su se cijelim poluotokom. Nakon što su se osvajači smirili, pokrenuti su procesi arapizacije i islamizacije. Postupno, ali masovno, veliki dio starosjedilačkog stanovništva prešao je na islam, o čemu svjedoče, primjerice, uzastopna proširenja džamije u Cordobi između 8. i 10. stoljeća zbog sve većeg broja vjernika. Premda su ponekad ti preobraćenici morali podnositi drskost Arapa, arapizacija je napredovala nezaustavljivim tempom. U devetom stoljeću, primjerice, nije bilo nikoga u Meridi ko je znao čitati latinske natpise koji su se još uvijek mogli vidjeti na ruševinama drevnog rimskog grada.

Historija Al-Andalusa trajala je gotovo osam stoljeća u nekoliko različitih faza. Za manje od tri godine, nakon bitke na Guadalupeu, gotovo cijeli poluotok bio je pod vlašću islama. Tokom prve faze osvajanja poluotoka, slabe i podijeljene vizigotske teritorije osvojilo je 7.000 berberskih ratnika i 5.000 Arapa pod vodstvom Muse ibn Nusaira. Nakon toga su oni zaigrali igru mrkve i štapa kako bi lokalno stanovništvo privukli islamu. Unutarnje napetosti između Arapa i Berbera i nestabilnost novog režima obilježile su rane godine Al-Andalusa, što su iskorištavale kršćanske vođe.

Doktor Juan Abellán Pérez u svojoj knjizi Historija srednjeg vijeka Španije tvrdi kako su vizigotski poglavari imali drugačiji tretman ovisno o tome jesu li se protivili arapskom osvajanju ili ne. Od onih koji su ratovali protiv arapskih osvajača zahtijevana je potpuna pokora islamu, dok je od onih koji se nisu suprotstavljali novim vladarima zahtijevano samo poštovanje političke vlasti. Možda je to i osnova mita o dobrosusjedskim odnosima među različitim religijama. Život i vjerska uvjerenja bila su zajamčena u zamjenu za plaćanje poreza, osim doprinosa u naturi kojeg su morali platiti čak i ako su se odlučili preobratiti u vjeru osvajača. Isto tako, poštivana je imovina crkve tako da je pragmatizam prevladao nad religijskim dogmama. U jednom od dokumenata tako stoji: “Da njihova imovina neće biti zaplijenjena, niti će biti zarobljena. Da ne budu odvojeni od svojih žena i djece, niti će biti ubijeni. Da njihove crkve neće biti spaljene. Da neće biti diskriminirani i da ih se neće mrziti zbog svojih vjerskih uvjerenja.”

Prema približnim podacima, ukupan broj stanovnika prije 711. godine iznosio je između 4.500.000 i 5.500.000, od čega ih je oko 50 posto živjelo na islamskoj teritoriji, odnosno, na osvojenoj teritoriji živjelo je oko 2.750.000 starosjedilaca. Osvajača, s druge strane, nije bilo više od 50.000 ljudi, uključujući žene i djecu. Nova društvena struktura bila je podijeljena između Arapa i Berbera i ostalih arapskih plemena i tzv. zaštićenih, skupine koju je činila kršćanska i jevrejska populacija koja je nastavila živjeti u Al-Andalusu. Ogroman broj stanovnika uspio je očuvati svoju religiju u islamskom društvu dok su mnogi pokušali imitirati arapske običaje i način života, do te mjere da su ih na kraju nazvali Mozarabima, “onima koji se pretvaraju da su Arapi”.

Te su skupine činile važne zajednice u urbanim područjima, kojima su i dalje upravljale po vizigotskim zakonima i održavale svoju crkvenu organizaciju netaknutom sve do 11. stoljeća. Čak su uživali i unutarnju autonomiju. Na čelu tih zajednica bio je grof, zadužen za predaju prihoda muslimanima, dok je muslimanski kadija i šef policije regulirao odnose ovih Mozaraba s ostalim stanovnicima. Španska aristokratija koja se preobratila na islam živjela je u savršenom skladu s Arapima, pa su često udruživali snage s njima u borbama protiv pobunjenih berberskih i drugih nižih slojeva društva. Jevreji i kršćani koji nisu htjeli preći na islam imali su problema zbog uspostavljenog pravnog sistema i, ovisno o trenutnim političkim usponima i padovima, bili su više ili manje diskriminirani. Zbog toga je Al-Andalus zapravo bio sistem s dva različita društva, suprotstavljena i jasno diferencirana, društva osvojenih i društva osvajača.

Tek stotinu godina nakon muslimanske invazije pojavio se pokret nezadovoljstva zbog pravnog statusa Mozaraba u Cordobi. Tadašnji vladar Abd al-Rahman II snizio je razinu tolerancije gotovo do nepostojanja i mnoge od njih uklonio ili izravno eliminirao s odgovornih položaja. Godine 850. na smrtnu je kaznu osuđen trgovac iz Cordobe optužen za bogohuljenje. Za dva mjeseca, ukupno 11 kršćana bilo je razapeto ili im je odrubljena glava zbog huljenja na Poslanika. Unatoč činjenici da je samo mali dio Mozaraba simpatizirao takav način razmišljanja, islamski suci pokrenuli su val pogubljenja koji je, prema historičaru Sánchezu Albornozu, daleko premašio sve inkvizitorske procese protiv Jevreja i luteranaca u Španiji Felipea II.

Muhamed II je primijenio politiku nasilja kako bi iskorijenio problem mozarabizma, međutim, takva je strategija izazvala dugoročno nezadovoljstvo na ostalim područja kojima je vladao i izrodila klicu nostalgije za izgubljenim kršćanskim kraljevstvom. Sve je to naišlo na pogodno tlo u kraljevini Asturiji. Kralj Asturije Ordoño I nije oklijevao podržati pobunu Mozarabika u Toledu 852. godine. U bici koja je uslijedila kršćane su pobijedili Muhamedovi vojnici, ali bunt u Toledu trajao je i narednih pet godina. Radikalni je pokret izgubio snagu tek nakon 859. godine.

To nije bila izolirana epizoda. Nepovjerenje kršćana prema arapskim elitama koje su vladale izazivale su stalne napetosti koje su u suprotnosti s mitom o vjerskom miru u Al-Andalusu. Isto tako, muladska zajednica je 880. godine izazvala prosvjede u Cordobi jer su zahtijevali istinsku jednakost. Društvo Al-Andalusa živjelo je u stalnoj borbi obraćenika na islam koji su se htjeli i pravno izjednačiti s osvajačima. Historičar Francisco de Asís Veas Arteseros pojašnjava u poglavlju Andaluzijska civilizacija Pérezove knjige da su se “praktikanti biblijskih religija tolerirali, ali da je njihova situacija definirana time u kojoj su mjeri muslimani poštovali njihovu religiju, svojstva, zakone i običaje”. Ukratko, uspostavljena je stalna nejednakost, jer zaštićeni nikada ne bi mogli biti građani islama zbog njihovog vjerskog stanja niti bi mogli sudjelovati u istom političkom i fiskalnom režimu kao i vjernici. Morali su platiti više poreze i veće novčane kazne nego muslimani.

Odnosi između kršćana i muslimana bili su regulirani posebnim pravilima. Primjerice, svjedočanstvo kršćanina i muslimana na pravnoj je razini vrijedilo jednako. Kršćani se nisu mogli oženiti muslimanima, ali ako je mješoviti brak bio obrnut, ako je musliman oženio kršćanku, djeca su bila automatski muslimani, a imovina kršćanske žene pripadala je mužu. Zakonska diskriminacija varirala je ovisno o raspoloženju središnje vlasti. Povremeno su se razlike potcrtavale, kao u slučaju zabrane nošenja ili držanja oružja ili oblačenja poput muslimana, koji su morali biti počašćeni i poštovani.

Rafael Sánchez Sause objašnjava u svojoj knjizi Al-Ándalus i križ da je kršćanin trebao ustati ako je musliman ušao u sobu i mogao je pored njega proći samo s lijeve strane jer je smatran ukletim. Isto tako, kršćanin nije mogao jahati konja u prisustvu muslimana, niti je mogao imati muslimanskog roba ili robove koji su ranije pripadali muslimanima, niti bi kuća kršćana mogla biti viša od kuće muslimana. Sve je to dovelo do postojanja odvojenih zona u nekim gradovima, gdje je kršćanima bilo zabranjeno graditi nove vjerske centre ili pokušati preobratiti nekoga s islama u vlastitu religiju. Isto se to dešavalo i na kršćanskom teritoriju, uz iznimku da tamo nikada nije stvoren mit o mirnoj i tolerantnoj civilizaciji.

Ekonomski, socijalni i kulturni pritisak na većinsko stanovništvo se tokom vremena smanjio u odnosu na ono što se dešavalo u prvim godinama invazije. Preobraćenje mnogih Mozaraba koji su se u potpunosti integrirali u islamsko društvo (na teorijskoj razini) i iseljavanje mnogih u kršćanska kraljevstva na sjeveru postupno je smanjivalo njihov broj kršćana. Upotreba arapskog pisma i jezika rasla je strelovito još od 711. godine.

Jevreji su, s druge strane, podlijegali istim pravilima kao i kršćani, iako su bili manjina unutar Al‑Andalusa. Stanovništvo je raslo za vrijeme emirata i kalifata zbog iseljavanja iz Sjeverne Afrike i njegove ekonomske i vojne uloge tokom osvajanja poluotoka. Ta vjerska manjina imala je istaknute zajednice u Toledu, Granadi, Cordobi i Luceni. Izvori navode da su uglavnom bili posvećeni trgovini, obrtima, medicini, farmaciji, filozofiji, iako je dobar dio njih bio jednostavno “radnička klasa”. Kao i mnogi Mozarabi i Muladije, držali su ključne položaje u kalifatu. Takav je bio slučaj s Ibn Šaprutom, ličnim liječnikom Abda al-Rahmana III i velikim propagatorom hebrejske kulture u andaluzijskom području.

Upravo sredinom 10. stoljeća kalifat doživljava svoj najveći kulturni i urbani sjaj, do te mjere da ga je geograf Ibn Hawqal uspoređivao s Bagdadom ili Konstantinopolom, u to vrijeme najvećim poznatim gradovima. Biblioteka al-Hakama II nastala je iz zbirke od dvadeset do četrdeset hiljada svezaka, rođena i umrla u rukama iste civilizacije koja je bila tako mistificirana. Po nalogu Malikija, spaljen je dobar dio ove knjižnice, koju su kasnije opljačkali Almoravidi i Almohadsi. Ove dvije skupine radikala izvan poluotoka revitalizirale su islamsku ortodoksnost i nikada nisu vjerovale nikakvoj vrsti vjerske tolerancije, čak niti u miješanim društvima.

Naravno, u ovoj se priči ne smije izostaviti da su Arapi iza sebe ostavili mnoga znanja nastala u bliskim kontaktima s glavnim intelektualnim centrima islama. Ambiciozni istraživački projekt razvijen u Školi za arapske studije u Granadi identificirao je više od 12.000 mudraca koji su se isticali u nekoj od naučnih, vjerskih ili književnih disciplina tokom osam stoljeća postojanja Al‑Andalusa. Svi su oni izgradili gigantski intelektualni mozaik u kojem su učitelji obučavali učenike koji su, pak, postali učitelji drugih učenika, prenoseći djela muslimanske tradicije i arapske kulture ili komponirajući druge izvornike. Mnogi od tih učenjaka nastavili su duga putovanja, prema mjestima kao što su Aleksandrija, Damask, Bagdad, Meka ili Medina, “u potrazi za znanjem” koja su se kasnije širila u andaluzijskim gradovima kao što su Cordoba, Sevilla, Almeria, Toledo, Zaragoza, Tudela ili Huesca. Bio je to sistem koji je blistao u mraku.

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!