fbpx

Šimo Ešić, književnik: Bosanski jezik za mene je moja kuća i moja majka

“Za mene, na simboličkoj ravni, najvažnije da smo uspjeli sačuvati nešto bosansko u vrijeme kad se sve s tim predznakom nastoji potrati i pobrisati. Izbrisani smo kao stanovnici iz Ustava, pridjev bosanski pobrisan je čak i iz naziva gradova i drugih toponima, uporno nam ga nastoje pobrisati i iz imena jezika, a rade na tome da se pobriše i iz imena domovine. Činim sve da se okupimo oko tog pridjeva, oko onog srcolikog oblika 'naše kuće', da ga učinimo dragim i poželjnim svakom stanovniku naše zemlje, onako kako je to stoljećima bilo”

Razgovarao: Elvir MUSIĆ

Povoda za ovaj razgovor, kao i sa svakim umjetnikom i javnom ličnošću, ima mnogo, ali neposredan je navršenih 50 godina književnog rada Šime Ešića i izlazak njegovih Izabranih djela za djecu i mlade. Šimo nam otkriva da svih ovih godina nije radio ništa drugo nego pokušavao ljudima nacrtati “po jedno malo sunce u duši da ogrije njih i one oko njih”. Činio je to nekim svojim stihom, pričom, ili plemenitom idejom, nečime što će nas pokrenuti, fokusirati na prave vrijednosti, okrenuti jedne drugima, zbližiti i učiniti boljima.

Naročito je to nastojao činiti djeci, a naglašava da je u tome bio iskren, potaknut velikom ljubavlju i energijom, koja ga i danas, kad je podobro “usporio hod”, još uvijek drži i pokreće. “Djeca tu iskrenost nepogrešivo umiju prepoznati i često višestruko uzvratiti. Na svoj dječiji, neiskvareni, nekalkulantski način. I to je ono što me uvijek iznova diže i uspravlja”, reći će Ešić i dodati da je u tome uspio kada je spoznao da nijedna stvar koja mu je “jela živce” zapravo nije vrijedna njegovog zdravlja, osmijeha i unutarnjeg mira.

STAV: Osim književnog, zapažen je i Vaš novinarski, društveni, kulturni i naročito izdavački rad. O svemu bismo pomalo, ali, kao dječijeg pisca, najprije bih Vas pitao o djetinjstvu. Kako ga pamtite, u čemu je njegova čarolija, je li Vas ona opredijelila za vjernost dječijoj literaturi?

EŠIĆ: Čim sam prvi put progledao, ugledao sam moje drage rodne Breze. Njive, šume, voćnjake, potoke, zatalasano obrežje između Konjuha i Majevice. Šta drugo raditi u takvoj ljepoti – nego voljeti?! U šta god pogledaš – zaljubiš se. Pogledaš brezu – zadrhtiš kao breza, pogledaš jabuku – zarumeniš se kao jabuka, pogledaš krušku – sav se istopiš od miline, kao kruška u ustima, pogledaš dunju – duša ti na dunju zamiriše. Pogledaš Lucu – i ništa više ne vidiš! Joj, ta Luca! Ljudi moji! Sunce je čekalo da ona ustane, pa je tek onda izlazilo iza obronaka Majevice. Kad ona prolazi kroz selo, i ljudi, i cvijeće, i drveće se okreće za njom – svi postaju lucokreti. Čak i suncokreti zaborave gdje je sunce – okreću se za Lucom. Eto, pamtim takve i slične sitnice koje su iz te perspektive izgledale ogromne i životno važne, a danas se od njih može napisati duhovita priča, kao što je moja Prva ljubav treći put. I čarolija je upravo u tome, u tom pomjerenom uglu iz kog se tada posmatrala stvarnost i umijeću da to danas prepoznajemo i oblikujemo u draga sjećanja. A onda da tim očima i tim dječijim srcem razumijemo današnje djetinjstvo, njegove potrebe, želje, strahove i nadanja. A posvećenost dječijoj književnosti?

Često me to pitaju i ja to, onda, ne umijem tačno i precizno objasniti. Jer, nema tu nikakve tajne ni čarolije. Sve je došlo nekako spontano, sasvim prirodno, neusiljeno i neplanski. Izražavam se onako kako osjećam, ne komplikujem nepotrebno i ne “filozofiram”, pišem tako “da me cijeli svijet razumije”, pa i mali ljudi s posve skromnim životnim i čitalačkim iskustvom. Zato, obično, na to pitanje odgovorim da ja, ustvari, i ne pišem za djecu, nego “za djecu i osjetljive”, dakle, “za djecu u najboljim godinama” – što će reći i za one koji nisu potpuno protjerali dijete iz sebe. A inspiracija je za mene život sa svim svojim nesagledivim šarenilom, s malim i velikim radostima i tugama, ushićenjima i čudesima, kojih ima na svakom koraku, svuda oko nas. A, bogme, i u nama.

STAV: Koje su to životne vrijednosti, moralne vrijednosti, po Vašem mišljenju, najbitnije, a koje pisanom riječju želite prenijeti djeci?

EŠIĆ: Empatija, možda prije svake druge. Ona je danas najugroženija, a najpotrebnija. Ako dijete naučimo da suosjeća s brigom bubamare koja je izgubila svoje šare, pa se rastužila, ako književni tekst u njegovom malom srcu probudi tugu zbog ptice kojoj su razrušili gnijezdo, ili zečića koji ne može da pronađe majku, iz toga će se razviti sve druge univerzalne vrijednosti. I ljubav, i dobrota, i poštenje, jer će naučiti da nije lijepo činiti drugom ništa što ne bi želio da bude učinjeno njemu. A to je osnova i suština dobrog odnosa među ljudima.

Djeci je danas teško zadržati pažnju na bilo čemu što traži makar kakav napor. Okruženje ih navikava da dobijaju uvijek sve, odmah i sad. Okruženje, naročito mediji koji su u službi velikih i moćnih, da ne kažem upravljača svijetom, imaju zadaću da od nas prave samo potrošače, što bezosjećajnije, to bolje. Zadaća čitanja, i umjetnosti uopće, jeste da dijete usvoji istinu da nije važno šta imaš nego šta znaš i osjećaš, da nije važno šta imaš na sebi, nego šta imaš u sebi – u glavi i u duši. Jer to što imaš sutra možeš izgubiti, pa da nemaš, a to što znaš i što jesi neprolazna je vrijednosti i uvijek je tvoje.

STAV: Čitala su Vas i podjednako Vas kao pisca vole ondašnja djeca, njihova djeca i sada djeca njihove djece. Šta je zapravo taj motorić, taj najjači motiv koji vas pokreće da pišete tako dobro i opstajete tako dugo?

EŠIĆ: Moja unutarnja potreba da podijelim osjećanje, zapažanje, sliku, priču ili iskustvo, da to nekoga ko raste i otkriva svijet obraduje, začudi, dotakne – da mu bude od koristi. Ako je tuga, da je makar prepolovim s nekim, ako je radost, da je udvostručim ili ustostručim. Sve lijepo, pametno i dobro što smisli i uradi bilo ko na ovoj planeti za mene je općeljudska korist. A pisanje je (umjetnost uopće) jedan od ljepših načina da se proljepša ovaj naš nesavršeni svijet. Najjači motiv mi je, dakle, da se pronađe neka srodna duša i da se u njoj probudi neko zaspalo zrnce dobrote. Osjećam nekako da cijelog života ispisujem jednu knjigu – knjigu dobrote. I kad sad razmišljam, na šta sam posebno ponosan u tih pola vijeka? Možda baš na to trajanje. Prolaze godine, mijenjaju se društvene okolnosti, smjenjuju se generacije, a podjednako se vole i čitaju moje knjige. U Boru sam, prije nekoliko godina, na predstavljanju moje knjige Prva ljubav treći put, doživio da su mi na književnu večer došla dva roditelja kojima sam davne 1983. godine, kao dječacima, potpisao svoju knjigu Rudarev kućerak. Donijeli su te knjige koje sam im tada potpisao, dakle, čuvaju ih još uvijek! Ali tu je samo početak priče – poenta je u tome da su obojica doveli i po dvoje svoje djece da njima potpišem novu knjigu. To je, za mene, ravno nominaciji za najveću svjetsku nagradu. Pa, možda, i više od toga.

STAV: Kad već spominjemo nagrade, znamo da Vas i Vaše djelo nisu zaobilazile. Dobili ste gotovo sve šta se u našoj zemlji i u regiji moglo dobiti za dječiju književnost. Kako ih Vi doživljavate i šta Vam znače društvena priznanja?

EŠIĆ: Kada bih pisao i radio misleći na nagrade, vjerovatno ne bih ni pisao ili bar ne bih u tom činu nalazio zadovoljstvo kakvo sve ove godine nalazim. Ali, isto tako, bila bi lažna skromnost kada bih rekao da nagrade ne znače ništa, da ne podstiču i ne “pušu pod krila”. Svakom ko se bavi bilo kojim poslom godi da mu se povremeno prizna umijeće, trud, vrijednost urađenog posla. Ljude koji su posvećeni svom poslu, a ja pripadam takvima, nagrade i obavezuju, podstiču da se u svom poslu uvijek uradi još više, još bolje… Meni je svaka draga, a naročito nepostojeća nagrada “Mala princeza”, koju sam dobio jedne godine na festivalu “Vezeni most”. Na tom festivalu, da podsjetim, dodjeljuje se nagrada “Mali princ” za najbolju dječiju knjigu u regiji. Pošto sam organizator i osnivač festivala i “idejni tvorac” nagrade “Mali princ”, naravno da sam kao pisac izuzet iz konkurencije.

Pošto nikad ne mogu dobiti “Malog princa”, raniji dobitnici te nagrade, na prijedlog pjesnikinje Enise Osmančević-Ćurić, u tajnosti su se dogovorili s vajarom Enesom Sivcem i njegovom studenticom Sanelom Mustajbašić da izliju od bronze jedan unikatan primjerak “Male princeze”. I to su mi uručili na svečanoj večeri festivala. Inače, najdraže su mi nagrade koje dolaze od djece. Jednu takvu su mi uručili učenici male škole iz Sapne kod Zvornika na svečanosti u povodu 40 godina umjetničkog rada. Svako od njih desetoro načinilo je od kartona medalju, kazalo zašto mi je dodjeljuje, a jedanaesta učenica je na jastuku u obliku srca donijela na scenu krunu od kartona, lijepo izrezbarenu i ukrašenu natpisom “Sretno 40”, stala pred mikrofon i kazala da me proglašava za “kralja drugarstva u zemlji lijepih riječi”, zbog onoga što su njeni drugari maločas obrazložili dajući mi medalje. Piscu, poslije ovakve radosti, ostaje jedino još Nobelova, u mom slučaju (pošto pišem za djecu) Andersenova ili Nagrada “Astrid Lindgren”, za koju sam i ove godine nominiran. Treći put. Treća – sreća!

STAV: Pomenuli ste festival “Vezeni most”. To je jedno od pitanja koje smo željeli postaviti. Zašto je on važan u našem kulturnom prostoru?

EŠIĆ: Kad sam ga smišljao, opredijelio sam se na okupljanje najboljih dječijih stvaralaca s bivšeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezičkog prostora, jer je komplicirano birati najbolju dječiju knjigu s područja gdje je potreban prevodilac. Ustanovio sam nagradu kojoj sam dao ime “Mali princ”, po imenu svjetski znanog i omiljenog simbola ne samo dobre dječije literature nego prijateljstva, ljubavi i razumijevanja, dobra uopće, okupio svjetske ilustratore i druge umjetnike čija je umjetnost namijenjena djeci i sklopio program po kome je “Vezeni most” jedinstven festival na području Bosne i Hercegovine i jedan od značajnijih i najoriginalnijih u regiji. Kroz trodnevne programe prođe mnogo umjetnika i mališana, sve pršti od kreativnosti, duha, ideja, talenta, radosti… Jedna predivna priča koja već 17 godina podstiče talente, spaja rascjepkan kulturni prostor, pomaže da se bolje upoznamo, upoređujemo, takmičimo, ali radujemo i tuđem uspjehu. Jer knjige i pisci ne poznaju granice, zadaća im je da spajaju ljude, razvijaju prijateljstva, šire ljubav i dobrotu. Da nas uče međusobnom razumijevanju i prihvatanju drugog i drugačijeg. To “Vezeni most” radi na izvanredan način, iako je od institucija, naročito s državnog i federalnog nivoa (kao i mnogo toga vrijednog u kulturi što se događa izvan Sarajeva), svih ovih godina potcijenjen i marginaliziran. Ali, to je već neka druga tema.

STAV: I Vaša Izdavačka kuća “Bosanska riječ” odmaknuta je od centra, osnovana je i djeluje u Tuzli, ali svojom širokom aktivnošću i izuzetnim projektima ostavila je dubok trag u našem poslijeratnom izdavaštvu, u kulturi i umjetnosti. Koje su, prema Vašem mišljenju, njena najznačajnija postignuća?

EŠIĆ: Najvažnije je da smo svih ovih 26 godina postojanja opstali insistirajući na afirmaciji domaćeg pisca, domaće književne produkcije, dakle, one umjetničke novostvorene vrijednosti koja kod naših čitalaca, nažalost, nije popularna, dakle, za izdavače vrlo neprofitabilna, ali na kojoj će nekad u budućnosti počivati vrijednosti naše duhovne nematerijalne baštine, u koje ćemo se, kao i u mnoge iz prošlosti, sada zaklinjati i njima mahati kao perjanicama našeg identiteta. Znao sam od samog početka da je to najteži i najneizvjesniji put, ali i danas uporno na tome insistiram. U tom kontekstu, najvažniji motiv bio mi je očuvanje i međunarodno priznanje bosanskog jezika, jer je najviši stadij nekog jezika upravo u njegovoj književnosti.

Objavili smo do sada više od 1.000 naslova, mnogi od njih nagrađivani su najprestižnijim nagradama, prevođeni na strane jezike, održali smo više hiljada predstavljanja, promocija, književnih priredbi i karavana, organizirali i proveli brojne kulturne projekte… Ali dublji trag koji smo ostavili svojim djelovanjem jeste dobijena borba za međunarodno priznanje bosanskog jezika, a ključni argument u toj borbi bilo je reprint izdanje Gramatike bosanskoga jezika iz 1890. godine, koju sam pronašao i objavio 1994. godine.

Ali za mene, na simboličkoj ravni, najvažnije je da smo uspjeli sačuvati nešto bosansko u vrijeme kad se sve s tim predznakom nastoji potrati i pobrisati. Izbrisani smo kao stanovnici iz Ustava, pridjev bosanski pobrisan je čak i iz naziva gradova i drugih toponima, uporno nam ga nastoje pobrisati i iz imena jezika, a rade na tome da se pobriše i iz imena domovine. Činim sve da se okupimo oko tog pridjeva, oko onog srcolikog oblika “naše kuće”, da ga učinimo dragim i poželjnim svakom stanovniku naše zemlje, onako kako je to stoljećima bilo, da ne podržavam da nam se u vlastitom dvorištu zidaju ograde, rasparčava baština i prekraja historija. Jer, ako to dopustimo, uzaludno je sve što radimo i onda – teško nama. Svima na ovim prostorima.

STAV: I, kako ste uspjeli opstati s takvim programom u ovakvim (ne)uvjetima za knjigu?

EŠIĆ: Predanim radom i novim idejama. Kao ilustracija za ovu tvrdnju mogla bi poslužiti edicija Knjigometar, koju sam smislio prije četiri godine. Da podsjetim one koji ne znaju o čemu je riječ – Knjigometar je kutija dužine tačno jedan metar, u koju je upakovano 10 probranih knjiga za djecu. Uz knjige su još i kartice za društvenu igru i dopisnica za nagradnu igru. Cijeli projekt organiziran je pod geslom Ko ne čita – nije cool. Objavili smo do sada tri kola te edicije. U prvom je bio izbor najboljih knjiga bosanskohercegovačkih pisaca koji više nisu među nama, u drugom 10 najboljih svjetskih autora prevedenih na bosanski jezik, a u trećem opet 10 bosanskohercegovačkih, živih pisaca. Ta tri Knjigometra prodali smo u oko sedam i po hiljada primjeraka. To je sedam i po hiljada metara – 7 i po kilometara knjiga! Tako je 75 hiljada knjiga, ne bilo kakvih, nego najboljih dječijih, ušlo u kuće, u domove u Bosni i Hercegovini, jer je projekt namijenjen kućnim, a ne školskim i gradskim bibliotekama. To je, za ovo naše vrijeme, u ovim uvjetima pravi mali podvig!

STAV: Jedan ste od autora knjige Zašto je zabranjen bosanski jezik, koja je prije tri godine bila hit Sarajevskog sajma knjiga i u dva izdanja planula na našem tržištu.

EŠIĆ: Preciznije da kažemo – autor te knjige moj je sin Mišo Ešić, ja sam samo urednik i u knjizi zastupljen pjesmom Govorite li bosanski, koja je napisana kao izlaganje na jednom od seminara koje smo organizirali u Njemačkoj devedesetih godina, boreći se za međunarodno priznanje bosanskog jezika. Knjiga je i nastala kao rezultat mog neprekidnog zanimanja za bosanski jezik i borbe za njegovu ravnopravnost među jezicima. Prvo izdanje smo, kao svojevremeno i reprint izdanje Gramatike, podijelili besplatno na Sarajevskom sajmu.

Šta se dogodilo pa je ista ta vlada koja je naručila pisanje Gramatike poslije 17 godina izdala naredbu o ukidanju tog jezika – pitanje je koje me je neprekidno kopkalo. Potezali smo često taj argument kad smo dokazivali postojanje bosanskog jezika: Ako nije postojao, kako je mogao biti zabranjen?! Tragajući, zahvaljujući Aiši Telalović i, posebno, Andreju Rodinisu, došao sam u posjed originalnih arhivskih dokumenata Austrougarske vlade iz tog vremena i objavio ih u originalu i u prevodu na bosanski jezik, uz komentare i opširan predgovor Miše Ešića, koji objašnjava genezu cijelog “slučaja”. Knjiga odgovara na to pitanje, a mi smo je objavili kao opomenu da se s kulturnom baštinom nikada i ni u kakvim okolnostima ne smije igrati, a pogotovo ne trgovati njom i pogađati se oko nje. Jer, posljedice takvog odnosa dalekosežne su i dugo se ne mogu popraviti. U međuvremenu smo pronašli još nekoliko arhivskih dokumenata iz doba zabrane i upravo pripremamo treće izdanje, dopunjeno tim novim dokumentima.

STAV: S obzirom na to da je pjesniku “jezik domovina”, da mu je to “materijal” kojim oblikuje stvarnost, igra se i stvara nove svjetove, šta mislite o našem jeziku i koje su Vam najdraže riječi u njemu?

EŠIĆ: Bosanski jezik za mene je moja kuća, moja majka, moja porodica, moja ljubav, moj svijet. Moja Bosna sa svom svojom raznolikošću i ljepotama, sa svim njenim kreativcima, težacima i umjetnicima, njenim beharom, bistrim skakutavim vodotocima, kiseljacima, planinskim vrhovima, njenim stećcima, utvrdama i ćuprijama, dušom u koju je dobrodošao sav svijet… Eto, kazao sam time i šta mislim o tom jeziku i koje su riječi mi u njemu najdraže.

STAV: Je li vam bliža elektronska ili štampana verzija knjige?

EŠIĆ: To me ne treba ni pitati. Ja sam starinski čovjek, volim sve po tabijatu, volim se rukovati, opipati, pomirisati, staviti pod pazuh ili pod glavu… Samo vruć kruh ljepše miriše od svježe odštampane knjige. To sam naučio i svoje unuke. Filip ne da da mu se dotakne njegova tek kupljena knjiga. Pita me jednom kad sam posegnuo za njom: “Jesi li oprao ruke?” Pitam ga: “Zašto?” Kaže: “Da mi ne pokvariš miris knjige.”

STAV: Jedan ste od onih koji žive i rade i u domovini i inostranstvu. Koliko na sve što radite utječe takva pozicija?

EŠIĆ: Ima puno utjecaja. To su dva svijeta, posve različita. Jedan uređen, siguran, smiren, ogroman, blještav, ali tuđi, drugi nesređen, haotičan, rascjepkan, posvađan, prevaren, pokraden, ojađen, ali moj. U jednom se osjećam kao broj, u drugom sam Čovjek “i gazda svoj” (što bi rekao Ćopićev Ježurka Ježić). Potrebna su mi oba i volim oba, drugačije – svaki na svoj način. Pomogli su mi da sagledam svijet potpunije i objektivnije, da budem kompletnija ličnost. Ali, koliko je god prednost, takav način života je i teret. Ponekad mi se učini da ne živim ni tamo ni ovamo, nego “između”. A “živjeti između” je, kad se sve sabere i oduzme, ustvari najteže.

 

 

PROČITAJTE I...

Vođeni mišlju da predaja ne dolazi u obzir i da raspjevana Bosna nikada neće utihnuti i klonuti duhom, magazin "Biserje" (www.biserje.ba) u ime svog izdavača BZK „Preporod“ poziva građane na IZAZOV kojega su pokrenuli pod naslovom #MOJSEVDAH #BISERJE. Poziv prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!