Sidran: Šokantno mi je što me u zaštitu nisu uzeli prijatelji književnici

Simić je osuđen zbog intervjua Nostalgija je strašno skupa bolest, objavljenog u Slobodnoj Bosni 2012. godine, u kojem je, između ostalog, optužio Sidrana da je na početku rata napisao kolumnu koja je, prema njegovim riječima, bila poziv na linč Simića.

 

Kantonalni sud u Sarajevu donio je prošle sedmice pravosnažnu presudu po kojoj Goran Simić mora sarajevskom pjesniku Abdulahu Sidranu isplatiti odštetu za klevetu u iznosu od 1.500 KM, uz kamatu, te tu presudu objaviti javno. Simić je osuđen zbog intervjua Nostalgija je strašno skupa bolest, objavljenog u Slobodnoj Bosni 2012. godine, u kojem je, između ostalog, optužio Sidrana da je na početku rata napisao kolumnu koja je, prema njegovim riječima, bila poziv na linč Simića.

Sedam godina nakon toga Sud je ocijenio da su optužbe Simića klevetničke i neutemeljene. U razgovoru za Stav Sidran kaže da je ta presuda za njega jedna od težih borbi za istinu i pravdu koju je vodio. Na pitanje o razlozima zbog kojih ga je Simić klevetao, Sidran je rekao: “Svaki građanin Sarajeva je u to vrijeme prirodno osjećao strah. Neki ljudi su imali povišeni stepen straha zbog drugačije etničke pripadnosti, neki još viši stepen straha ako im je neko bio s onu stranu s oružjem. To je legitimno i normalno. Međutim, nije legitimno i normalno uzrok tražiti u Abdulahu Sidranu, koji je cio rat činio sve suprotno onome što podrazumijeva tvrdnja da sam podstrekavao na ubijanje bilo koga. U tome je problem. Zašto mene spominjati, šta ću mu ja u tom kontekstu? Pazite, Simić je u to vrijeme kao zet rektora Sarajevskog univerziteta imao mnogo povoljniju poziciju od mene”, kaže Sidran.

On poručuje da Simića treba pitati o razlozima zbog kojih je klevetao okolo, a sam Sidran pretpostavlja šta bi mogao biti razlog. “Njega je u ratnim uvjetima neka anonimna grupa imenovala generalnim sekretarom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, koje u to vrijeme nije postojalo jer su se svi njegovi rukovodeći kadrovi našli s druge strane fronta. Simić se u to vrijeme u javnosti oglašavao u tom svojstvu, kao generalni sekretar Udruženja književnika BiH. Ja mu jesam tada osporavao legitimnost takvog zvanja i mi jesmo na toj liniji krenuli i osnovali novo Društvo pisaca BiH, kao legitimnog slijednika Udruženja književnika BiH kojem je pola članstva otišlo na druge strane. Tada smo imali genijalnu osnivačku skupštinu i birali Nedžada Ibrišimovića za predsjednika, Zlatka Topčića za sekretara… Možda on zbog toga ima nešto protiv mene. Ali opet nema razloga da kaže da sam ja podstrekavao ikoga na ikakve zločine. Predgovor za knjigu mojih publicističkih tekstova u izabranim djelima pisao je Gojko Berić. Ne postoji referentnije ime od Berića da donosi sudove o takvim stvarima, a upravo on je isticao suprotnu vrstu mog ratnog angažmana od onog za kojeg me optuživao Simić”, kaže Sidran, ističući da mu je cio proces dokazivanja istine teško pao jer je uopće došao u poziciju da se brani od takvih nebuloza.

Proces mu je teško pao i zbog još nečega: činjenice da su mu “prijatelji” okrenuli leđa. “Za to bi me mogao optužiti onaj tužilac u Beogradu koji je onog našeg Tuzlaka drž’o tri i po godine u Beogradu i opet ga pustio jer dokaza nema. Meni je šokantno što mene tada u zaštitu nisu uzeli moji prijatelji književnici, nego su stajali uz tog klevetnika, davali mu titule i birali za predsjednika PEN-a, a on uopće nije građanin Bosne i Hercegovine, već je kanadski državljanin. Kako čestit čovjek može očekivati da mu kažu da je kradljivac? Ne može nikako! Razočarenje je ogromno i zbog toga što je prvostupanjsku presudu takozvana liberalna Slobodna Bosna objavila ne kazavši da se radi o prvostupanjskoj presudi koja nije pravomoćna, nego je napuhalo kao da sam ja već osuđen, već presuđen i uhapšen. Ta razočarenja su bila najstrašnija i ti su mi bolovi najteže padali. Recimo, taj Senad Avdić je stanovao kod mene, mi smo svaki ratni dan i noć provodili zajedno i on zna svaki milimetar mog pokreta u vrijeme rata. I onda on u svojim novinama dopusti da se nešto takvo kaže. To je bol, to je tuga, to je užas, to je žalost. A Simić je za mene jedan gulamfer i ništa drugo”, poručuje Sidran. /H. Ridžal/

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!