fbpx

Šesta godišnjica ilegalne ruske aneksije Krima

Poluotok, koji se svojim historijskim i prirodnim ljepotama smatra turističkim rajem, danas je postao ruska vojna baza, a ljudi u regiji, čija je ekonomija u potpunosti ovisna o Rusiji, postali su siromašni.

Prošlo je šest godina od ruske ilegalne aneksije Ukrajinske autonomne republike Krim, smještene na gornjoj obali Crnog mora, javlja Anadolu Agency (AA).

Krimski poluotok je kroz istoriju bio jedan od strateških ciljeva Rusije, a krimski Tatari koji žive u ovom regionu su kroz historiju bili izloženi ruskim pritiscima.

Domovinu krimskih Tatara Rusi su tokom historije aneksirali u dva navrata, i u oba slučaja je došlo do smanjenja stanovništva, odnosno broja Tatara na tom području.

Krimski Tatari bili su izloženi egzilima i prisilnim migracijama zbog pritisaka vršenih u vrijeme carice Rusije Katarine II, zatim lidera Sovjetskog Saveza Josefa Staljina te aktuelnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Rusija je Krimski poluotok posmatrala kao komad zemlje koji su morali preuzeti kako bi stekli kontrolu nad Crnim morem i uspostavili bazu protiv tadašnje Osmanske države.

Tako su Rusi 1783. godine prvi put aneksirali zemlju Krimskog kanata.

Rusija, koja je uzrokovala nestabilnost na način da se izvana uplitala u unutrašnju politiku Krima, nakon što je aneksirala poluotok, Katerina II je izdala deklaraciju.

U navedenom dokumentu istaknuti su ruski “imperativi”, odnosno nužnost Rusije za aneksiju Krima, s iracionalnim osnovama kao što su “nesposobnost krimskih Tatara da žive samostalno” i “povezanost s osmanskom državom”.

Nakon aneksije, Rusko Carstvo je odmah uništilo Krimski kanat. Rusi su vodili politiku uklanjanja krimskih Turaka iz regije, odnosno politiku rusificiranja Krima.

Kasnije je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), odlukom potpisanom 19. februara 1954. godine, predao Krim Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Ukrajini.

Prema historičarima, “ekonomska i regionalna blizina krimske regije i Ukrajine, slične životne i kulturne veze” bili su razlozi zbog kojih je Krim trebao biti dodijeljen Ukrajini.

Referendumom održanim na Krimu nakon raspada Sovjetskog Saveza, poluotok je i dalje ostao kao “autonomna republika” Ukrajine.

SAD, Velika Britanija i Rusija priznale su teritorijalni integritet Ukrajine Memorandumom iz Budimpešte koji su potpisale 1994. godine.

Međutim, 2014. godine historija se ponavlja. Unatoč Budimpeštanskom memorandumu koji je Ruska Federacija potpisala za vrijeme SSSR-a, ponovo je počela s politikom aneksije Krima.
Kad je ukrajinski narod, koji se želio približiti Europskoj uniji i NATO-u umjesto Rusiji, izašao na ulice i trgove, proruski orijentirani ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič napustio je zemlju.

Rusija, iskoristila je zbrku u Ukrajini, aktivirala proruske paravojne trupe koje je poslala na poluotok s ruskim vojnicima u Sevastapolju, iako to nije bilo legalno.

Pristaše Rusije koje su upale u krimski parlament zatražili su odluku o referendumu za proglašenje nezavisnosti Krima.

Tada su oružane snage ruskih specijalnih snaga koje na sebi nisu imale nikakva obilježja, poznati kao “zeleni ljudi”, preuzele kontrolu nad krimskim parlamentom i vladinim institucijama.

Parlament Krimske autonomne republike, koji se 6. marta okupio pod sjenom naoružanih “zelenih ljudi”, odlučio je održati referendum za povezivanje Krima s Rusijom.

Na odluku parlamenta o održavanju referenduma s pitanjem “Treba li Krim ostati dio Ukrajine ili biti vezan za Rusiju?” reagovale su međunarodne organizacije i mnoge države, upozoravajući kako taj referendum neće biti legitiman.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (VSUN) sazivalo je sastanke više puta, no nije donesena bilo kakva odluka zbog prava veta stalne članice Rusije.

Na poluotoku pod kontrolom proruskih “zelenih ljudi” povećao se pritisak na Ukrajince i krimske Tatare. Lokalno stanovništvo koje nije željelo rusku vlast deportirano je iz regije. Na takozvanom referendumu održanom 16. marta 2014., kojem su se protivili Ukrajinci i krimski Tatari, donesena je odluka o povezivanju Krima s Rusijom.

Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je ilegalnu aneksiju poluotoka potpisivanjem zakona 21. marta, na ceremoniji u palači Kremlj, u kojoj stoji da će “Krim i Sevastopolj biti povezani s Rusijom i stvaranje novih saveznih regija”.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je nacrt zakona, koji je rusku aneksiju Krima smatrao nezakonitom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tada je poručio kako “Turska ne priznaje ilegalnu aneksiju Krima”, a to je i ponovio u više navrata.

Danas na teritoriju Krima, nad kojim Rusija ilegalno drži kontrolu, stanovništvo živi u velikim problemima, kako materijalno tako i duhovno.

S jedne strane, krimski Tatari, muslimani, su izloženi velikim pritiscima u kontekstu vjere, dok, s druge strane, stanovništvo je suočeno s ozbiljnim problemima u oblasti ekonomije.

Poluotok, koji se svojim historijskim i prirodnim ljepotama smatra turističkim rajem, danas je postao ruska vojna baza, a ljudi u regiji, čija je ekonomija u potpunosti ovisna o Rusiji, postali su siromašni.

U okviru politike potpune rusizacije krimske oblasti, ruski pripadnici sigurnosnih službi vrše racije u kućama, džamijama i školama krimskih Tatara na poluotoku.

U šestoj godini ilegalne aneksije Tatari, koji su se iz raznih razloga protivili aneksiji i ugnjetavanju Rusije, ili su nestali ili zatvoreni.

PROČITAJTE I...

“Na izborima 2016. nisam izabran, jesam izgubio mandat, ali broj glasova koje sam dobio 2016. u odnosu na 2012. govori o tome da građani nisu bili nezadovoljni nego se jednostavno glasalo po tom nacionalnom ključu. Od brojnih sugrađana hrvatske nacionalnosti dobio sam pohvale za svoj rad i želju da to nastavim, međutim, ovdje je još taj nacionalni predznak izražen bez obzira na to koliko kvalitetno radili, bitno je kako se zovete i iz kojeg naroda dolazite”

“Nije iskreno, a još manje korektno, da na lokalnom nivou, gdje stranke HNS-a imaju većinu, ne dozvoljavaju drugima da ostvare ni minimum političkih prava i proporcionalnu zastupljenost zagarantiranu Ustavom i zakonom, dok na višim nivoima, gdje su u manjini, koriste mehanizme blokade kako bi trajno zadržali instrumente blokade i ostvarili zastupljenost veću od proporcionalne. Dok oni u lokalnoj sredini ne naprave iskorak u tom smislu, mislim da nije vrijeme da im se izlazi u susret i na višim nivoima vlasti”, ističe Šoše

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!