Sergej Trifun, velikosrpski tribun

Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Zanimljiva je, mada gotovo stereotipna, evolucija Sergeja Trifunovića. Kako se iz glumca koji traži i prosi hljeba po “regionu” pretvara u srpskog narodnog tribuna, tako spadaju i silne sada nepotrebne maske, te se pokazuje glumčevo pravo lice i naličje.

Trifunović, koji je svojevremeno po Sarajevu nosao majice s likom Jovana Divjaka, već je pokazivao prve naznake ove transformacije kada se, nakon što je zbog toga medijski napadnut, budalasto pravdao srbijanskoj javnosti da nije znao o kome je riječ, da je samo navukao na sebe poklonjenu majicu.

Da se od osobe koja zna razliku između dobra i zla pretvara u ljigavog relativizatora, Trifunović je potvrdio i prošle godine, kada je, gostujući na manifestaciji “Mostarsko ljeto”, izjavio: “Cijela ova ekipa, Dodik, Čović i Bakir, svi bi oni negdje zapalili i uživali u tim parama koje su pokrali, ali sad, jebiga, ne mogu… I njima je više prekipjelo, samo je pitanje šta su dalji koraci.”

A ovih je dana Trifunović konačno pokazao da je napravio i posljednji korak te evoluirao u kvalitetnog velikosrbina, i to tako što je lajkao status na Twitteru nekog od mnogobrojnih velikosrpskih poštovalaca genocida u kojem dotični Reufa Bajrovića, jednog od osnivača Građanskog saveza i nekadašnjeg ministra u Vladi Federacije BiH, pita “može li slanine”.

Možda izgleda čudno da takvu vrstu šovinističkog humora, kojeg se ne bi postidio ni zadnji Šešeljev penzionirani četnik, simpatizira jedan glumac i umjetnik kojem su otvorena sva vrata gradova u kojima Bošnjaci čine većinu, no, to u suštini pokazuje kojem i kakvom miljeu istinski pripada Trifunović.

Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.

Ako ništa, jedna iluzija manje.

PROČITAJTE I...

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

Sama činjenica da se takva nehumana, totalitarna, ljudskoj prirodi i ovim prostorima sasvim strana ideja utisnula toliko duboko da je čak i danas, gotovo trideset godina od propasti komunizma, neki i dalje sasvim besramno baštine, najbolje pokazuje kakvom smo ispiranju uma bili izloženi.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!