fbpx

Sejo Pitić, pjevač i muzičar: Život uz sevdalinku, život uz pjesmu

Sejo Pitić sarajevski je muzičar i pjevač koji je na estradi već skoro šezdeset godina. Vjerovatno ne postoji niko u Bosni i Hercegovini ko je imalo zagazio muzičkim vodama a da barem jednom nije čuo njegov hit Plava žena, topla zima, koji ove godine navršava 40 godina od prve izvedbe. Pitić je trenutno u izolaciji zbog virusa COVID-19, međutim, vrlo je rado podržao izazov i natjecanje “#Mojsevdah”, koji je pokrenula Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” preko svog portala za kulturu i društvo Biserje.ba. Za magazin Stav priča o svojim prvim nastupima, najvećem hitu koji je snimio, sevdalinci vječno prisutnoj u njegovom životu, izolaciji zbog virusa i brojnim drugim temama

Piše: Edib KADIĆ

Čistokrvni profesionalac: Rodio sam se u prošlom stoljeću, 1946. godine u Sarajevu, baš ovdje na Baščaršiji. Cijeli život vezan mi je za muziku; od malih nogu pa do dana kad sam trebao da se pitam ko ću biti i šta ću raditi, i kada sam se opet opredijelio za muziku. Životne raskrsnice sam sebi sam birao zato što sam majku izgubio sa svojih 13 godina. Onda se potrefila Muzička škola u Sarajevu, u kojoj mi je predavao Grgur Sinjeri, izvrsni profesor s Akademije. Međutim, da ne bih bio teret ocu, a majku sam već davno bio izgubio, mimo sam školovanja u Srednjoj muzičkoj školi na poziv jednog mog dobrog prijatelja krenuo u kafanske vode, da zarađujem samom sebi. Tako je i bilo. Onda sam bio mlad, zelen, zarađivalo se stvarno mnogo, ponijelo me to, napustio sam Srednju muzičku školu i otisnuo se u profesionalne vode u kojima sam, evo, već više od pedeset godina. Jedini izvor primanja i zarade mi je muzika. Jedan sam od rijetkih profesionalaca kojima je to glavna i jedina zanimacija. Pričao sam s brojnim kolegama koje rade u firmama i pjevaju i rade onako, sa strane, a ja ne. Što bi rekli, čistokrvni sam profesionalac.

Umjesto stolara, pjevač: Mislim da je to bilo 1961. godine, kada sam nastupao s Kulturno‑umjetničkim društvom “Miljenko Cvitković”. Prije toga sam bio u “Valteru Periću” i “Mladenu Stojanoviću”, pa je onda napravljena fuzija ova tri društva, a pošto je “Miljenko Cvitković” bio najveći, ostalo je ime. Svirao sam u tamburaškom orkestru, ali sam i lijepo pjevao. Trebali su se održati neki koncerti baš gore u Jelića u Sali. Svi su se za to spremali, a ja posebno, jer sam znao da će među publikom biti i moj babo. Mada, on nije bio baš nešto mnogo zagrijan za to, volio je da budem stolar kao i on, ali, vidio je da od toga nema ništa pa je brzo digao ruke. Eh, taj nastup mi je baš ostao u sjećanju, a ostali su bili posao, dođeš, otpjevaš i odsviraš i odeš. Na tom koncertu sam samo pjevao, a tek poslije dolazi kafana, a onda i prekid s kafanom, pa zatim Plava žena, topla zima, a zatim idem potpuno u estradu.

Lična karta: To je moja lična karta, slobodno mogu kazati. Plava žena, topla zima pjesma je o kojoj možemo pričati dva dana i dvije noći. To je pjesma koju sam odbijao pjevati i nisam je nikako htio snimiti jer je trebala biti izvođena na festivalu, a uvijek se znalo za te festivalske mućke i kako to ide. Početkom sedamdesetih godina postao sam član kvarteta Omera Pobrića, najboljeg koji je vjerovatno ikada bio. Tu sam svirao bas-gitaru. Onda smo kao najbolji profesionalni kvartet pratili sve redom. Evo sada, kada se zamislim, ne znam bih li mogao nabrojati tri najveća pjevača u tadašnjoj Jugoslaviji a da ih mi nismo pratili. Prije toga sam snimio nekih pjesmica, ali one su bile manje važne, više me zanimao posao s Pobrićem. I tako je to trajalo sve do 1979. godine. Tada sam radio u odmaralištu “Rudari” u Gracu. To je bilo klasično rudarsko odmaralište u koje su svi rudari iz Bosne i Hercegovine dolazili na odmor. Jedne večeri dolazi mi Muradif Brkić, nekadašnji direktor “Sarajevodiska”, zajedno s Nikolom Borotom, i još je neko bio, ne sjećam se više. Krene meni Muradif s pričom: “Eh, Sejo, ti bi trebao uraditi jednu pjesmu, napravio je Mijat Božović, rekao da to niko neće pjevati nego Sejo. A ja mlad, ohol, odmah odbijem, a nije mi toliko bilo ni do snimanja jer sam volio kafanski posao, koji je najveći fakultet za jednog muzičara pjevača. Jer, tu se pjeva sve i svašta, ali nekako me nagovore da pristanem, jer, ipak, Mijat Božović je autor. U jednom momentu Muradif mi kaže da će se ta pjesma pjevati na festivalu. Eh, onda sam znao da je neću pjevati. Opet sam odbio, a ovaj put sam pritom čvrsto stajao. Poslije toga su me tri debela dana uvjeravali da to uradimo.

Nikada “najbolja” nije pobijedila: A ja nisam htio jer sam znao festivalske igre. To je isto kao kada biraju mis svijeta, nikada najljepša i najbolja nije pobijedila. Isto i pjesma na festivalima. To sam znao i to se obistinilo. Zato sam odbijao raditi Plavu ženu, toplu zimu. U studiju smo je snimili i u pet ujutro otišli u kafanu “Lovac” na Ilidži. Poručili smo neko piće, a Muradif poče plakati. “U ova se doba prave hitovi”, samo je to kazao. A isto jutro u deset trebali smo predati Plavu ženu, toplu zimu, koja će učestvovati na festivalu. I Muradif takav sjetan ode na festival i ne prime mu pjesmu. Uz pomoć svojih prijatelja nekako sredi da pjesma ipak uđe. A ja sve vrijeme znam šta će biti. Festival došao i prošao, pjevao sam, bio dobar aplauz, ali su onda krenuli talovi između diskografskih kuća, svašta je tu bilo. I uglavnom, Plava žena, topla zima bi na devetom mjestu. Mala iz Novog Pazara Mila Kitića pobijedi. Sada se s vremenskim odmakom najbolje može vidjeti da je sve ovo ovako, što sam i tada u to vrijeme znao.

1.270.000 prodanih singlica: Hajde, deveta, deveta, ali džaba priča, Muradif je čvrsto vjerovao da je ta pjesma hit i nema druge. I zaista, “Sarajevodisk” je nakon što smo snimili tu singlicu prodao toliko ploča koliko su svi dotadašnji festivali zajedno prodali, ako ne i više. Milion i dvjesto sedamdeset hiljada, i to ono što je knjiženo. A koliko je bilo sa strane, to samo dragi Bog zna. Baš se ove godine navršava četrdeset godina otkako sam je prvi put izveo. Još ne postoji mjesto gdje sam pjevao a da nisam i nju morao pjevati makar jednom ili dvaput. Uvijek, četrdeset godina, svaki nastup, i to bez izuzetka. Znate šta je, ako imate baklavu, ružicu, hurmašicu, kadaif, kao i ostale kolače, a kada vam neko stalno nudi baklavu, brate, dodije ti. Janjetine svaki dan kad bi jeo dodijalo bi. Mada opet, to je bio hit, neviđen i neponovljiv. Poslije sam zaista snimio jako lijepih pjesama, ali to je sve u zapećku. Nedavno sam pjevao u Busovači, kompletna je sala bila sa mnom, pjevalo se pravo. Meni se čini da neke pjesme nisam morao ni pjevati. Ali kada je došao kraj, svi traže Plavu ženu, toplu zimu.

Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno: A prije nego mi je Mijat rekao “neće niko pjevati ovu pjesmu osim Sejo”, on je tu pjesmu pokušao ponuditi Miroslavu Iliću i još nekome. To sam tek kasnije saznao. Oni su se nešto prenemagali, nešto im se nije dalo. Pa i ja sam Muradifu rekao: “Eh, čuj topla zima, plava žena, kakav je to naslov, kakva je to pjesma?! Otpada to odmah, neću to da pjevam.” Ali eto, uvjeriše me da je pjevam, a Ilića i prethodnike kojima je nuđena valjda nije ima ko uvjeravati. Moja nafaka, nije kome je namijenjeno nego kome je suđeno.

Divan materin glas: Eh, sevdalinka je moja. Ja nisam dijete s asfalta, nego dijete s kaldrme. Majka, otac, sva braća, svi su divno pjevali. Majka mi je bila domaćica, nepismena žena, nigdje nije makla iz kuće, ali je pjevala vrhunski. Rođena je Čajnička. Jedan muzikolog, čini mi se da je bio Vehid Gunić, koji je bio usko povezan s Čajničem, pričao je nekome, pa je ta priča došla i do mene, da je moja majka Rasema kao djevojčurak često znala odlaziti na Cicelj, brdo iznad Čajniča, kako bi se gore ljuljala. Ona bi sjedila, ljuljala se i pjevala, a esnafi dolje u gradu prestajali bi sa svojim radom i izlazili na ulicu kako bi je mogli bolje slušati. Dugo se pričalo kako je eto još kao djevojčica imala prekrasan glas. Valjda je i meni ostao jedan dio od tog glasa. A i otac je rahmetli odlično pjevao.

“Mošćanice, vodo plemenita”: Često me pitaju koja mi je sevdalinka najdraža. To je to standardno pitanje, a zapravo je isto kao da majku pitaju koje dijete od njih desetero najviše voli. Sve su one meni drage, ali, recimo, postoji jedna pjesma, prava sevdalinka, a takve možete nabrojati na prste, Mošćanice, vodo plemenita, koja mi je oduvijek na prvom mjestu. Kada sam bio mali, u mene majka rahmetli, kada bi razvijala pitu na siniji, uvijek bi pjevala ovu pjesmu. Ona kako razvija jufku, pjeva: “A, a, a, Mošćanice, vodo plemenita…”, eh tako. Kao da je sada gledam. Ta mi je kao sevdalinka ostala, a ne pjevam je. Ona je ženska pjesma, a to je možda pjesma koju sam prvu naučio.

Bez penzije: I eto, otad počinje moj život koji je cijeli vezan uz pjesmu i uz muziku. Zato se nekada ljutim na one koji to neće da prepoznaju. Nisam bio čovjek koji je na nekom birou ili radi u nekoj ustanovi. Nijednog minuta staža nemam, jer moj posao je bio mikrofon i gitara, moja vjerna životna druga. Nisam u penziji, nemam tu vrstu prihoda. Vjerovatno bih imao dobru penziju da sam negdje drugo živio.

Virus – belajsuz: I dalje radim, ali sada kada nas je ovaj belajsuz, ovaj virus zadesio, ne mogu jer ne daju. Ne može niko. Dani prolaze, nekad sporo, nekad još sporije. Kad mi dodije sjediti, popnem se na tavan, pomjerim nešto, pa ga vratim na isto mjesto, uzmem nešto razvalim, pa onda popravim, samo da mi vrijeme brže prođe. Ali baš kad mi najteže bude, uzmem svoju prijateljicu gitaricu, jedan sahatak zasviram, za sebe i svoju dušu zapjevam i prođe muka. Šesnaest dana je prošlo i ovo je prvi put da sam izišao. I odmah mi na nos iziđe. Baba neka ispred mene, galami da joj ne prilazim ni na pet metara. “Bježi od mene, ja se bojim, Sejo”, kako me prepoznala, ni sam ne znam, onu sam masku nabio haman do čela. A ja šesnaest dana nisam maknuo iz kuće, slušam sve što kažu, i to zaista poštujem, prvi put nakon toliko dana izađem da bi me ova dočekala odmah na nož. Ali hajde, uđem u prodavnicu, kupim što treba i polahko iziđem.

Slovenac iz Maribora: Imam jako dobrog komšiju Marka, Slovenac je iz Maribora. Tu se u mom komšiluku oženio, ustvari udao. Svako jutro, ili svako drugo, kada ide na posao, pozvoni na moja vrata, upita me treba li mi šta. Ja mu napišem spisak šta mi treba, a on popodne kad se vraća s posla donese, eto ti ga s cekerima. Zaista mu hvala velika, ovo moram spomenuti. Sinoć mi je isto tako uvratio i rekao mi: “Znam da od sutra možeš izići između 8 i 12 sati. Molim te, čuvaj se.” Dobar je čovjek, svaka mu čast!

Jedina ispravka u životu: Bije me glas čovjeka koji je odrastao u lijepoj, finoj i poštenoj familiji. Sva su braća bila dobro školovana, jedan je bio zanatlija. Ja sam otišao ovim mojim putem i ne kajem se. Kada bih se ponovo moglo birati, mislim da bih napravio samo jednu ispravku. Završio bih muzičko školovanje koje sam bio započeo i onda me ne bi toliko mogla povući para. Prvo škola pa onda sve drugo.

 

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

Često se objavljuju priče kako je nemoguće doći do doktora, kako se dugo čeka na testiranje i slično. Građani mogu biti i upravu, ali se zasigurno borba za bolje zdravstvo ne dobija tako što i sebe i druge izlažemo zarazi. Sigurno je da doktori neće moći pružati bolju uslugu ako mi prouzrokujemo veći broj zaraženih

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!