fbpx

Sedmogodišnji dječak i ostali koji su preživjeli strijeljanja 1995. godine: Oni koji su prošli kroz smrt

Iz smrti ustaje i sedamnaestogodišnji Nedžad Avdić. Bio je žedan. Razmišljao je o tome kako bi se volio napiti vode prije nego ga ubiju

 

Piše: Izet PERVIZ

Ima li zlo kraja? Ako nema, znači li to da je jednako životu? Ako ima, kako li se onda nagovješćuje? Možda se odgovori kriju u kilometrima stranica sudskih presuda kojima su kažnjavani krvnici i zlotvori. Možda ga treba potražiti u presudama kojima su osuđivani krojači genocida, tog najvišeg stupnja ispoljavanja zla među ljudima.

Otuda iz papirnate bjeline vire na nas oči sedmogodišnjeg dječaka. Svoje krhko tijelo zavukao je pod krevet. Drhti. Na rubu je plača. U ušima mu, u potiljku, u želucu, u bubrezima, posvud u njemu odjekuje glas njegovog oca: “Sakrij se tamo u sobu i ne javljaj se ma šta da se dogodilo.” Otac je u drugoj prostoriji. Sjeo je za stol, zapalio cigaretu i čeka da dođu i odvedu ga u smrt.

U isto vrijeme dok se dječak zavlači pod kauč, jedan vozač u pozadinskoj jedinici Drinskog korpusa VRS-a zaustavlja kombi u Sandićima. Izlazi iz njega i otvara zadnja vrata, izvlači plastičnu kištru s veknama hljeba i manjerku vrelu od pasulja. Dok ih, uz pomoć dvojice vojnika, nosi prema jednoj napuštenoj kući, ori se glas iz megafona koji poziva Srebreničane da izađu iz šume s podignutim rukama, da im se ništa strašno neće dogoditi i da će biti tretirani po svim međunarodnim zakonima i običajima ratovanja. Četa kojoj je dotjerao ručak raspoređena je duž ceste. Tamo, na livadi, vidi masu ljudi, goli su do pasa, dlanove su zalijepili za potiljak, oborili su glave, sjede. Dan je 13, juli, godina je 1995, jutros su sedamnaestoricu odveli na obalu Jadra, postrojili ih i strijeljali. Jedan je preživio, sjurio se niz rijeku, šapuće se, pobjegao je, živ, ali niko ne podiže hajku za jednim, hajka je sveopća.

Dječak je zakoračio u punoljetnost. Nalazimo ga pod šifrom RM-13. Na suđenju generalu Zdravku Tolimiru pričao je: “Izašli smo napolje: onda su nam stavili one bijele marame oko očiju da ne vidimo kuda nas voze. Onda smo ušli u kamion… Bila je zelena cerada… Mi smo sjeli ovako… Pola mi – pola Srbi. Meni je kasnije spala ta marama s očiju. Rekao sam ocu da mi je sveže, ali taj četnik nije dao i on je sam stavio, svezao je, jako stegao… I dalje su nas vozili… Vozili… U to mjesto… U taj Orahovac.”

Zdravko Tolimir bio je još jedan visoki oficir VRS-a osuđen za genocid. U decembru 2012. godine izrečen mu je doživotni zatvor. Njegova ovosvjetska kazna već je istekla. Umro je u zatvoru Scheveningen u Hagu 9. februara 2016. godine. Bio je pomoćnik komandanta za obavještajne poslove Glavnog štaba VRS-a. Rukovodio je obavještajno-bezbjednosnim organima VRS-a i u tom svojstvu nadzirao rad 10. diverzantskog odreda i 65. motorizovanog zaštitnog puka, iz kojih su mobilizirani egzekutori.

Dok dječaka s povezom preko očiju voze ispod zelene cerade pod kojom postaje sve sparnije, s druge strane brda, u Potočarima, brunda desetine autobusa, nervozni vozači nemilice čepaju po gasu, znoje se, svakog časa svlače peškire s vratova i taru znoj, puše bez prestanka. S ove stanice, gdje je upravo završeno razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece, autobusi voze u dva smjera: u slobodu ili u smrt. Ahmo Hasić otrgnut je od kćerke, snahe i četvero unučadi i zguran u jednu kuću. Vojnici biju kundacima, nogama, šakama, čim prije stignu, i deru se kao raspamećeni. Zgureni starci i preplašeni dječaci, s dlanovima zalijepljenim na potiljak, utrčavaju u autobuse. Redaju se u kolonu, u konvoj, ti autobusi. Ispod oka, riskirajući da bude pretučen, Ahmo ih je izbrojao sedam. Voze ih u Bratunac, u OŠ “Vuk Karadžić”. Ubijanje je već počelo. Nada je isparila u sirovoj ljetnoj jari.

U 18:00 sati tog 13. jula 1995. godine otvorena je egzekucija u skladištu u Kravici. Onamo su pješice odvedeni muškarci koji su se tog dana predali, te su bili skupljeni na poljanu kod Sandića. U presudi Zdravku Tolimiru piše: “Hiljade bosanskih muslimana prebačeno je autobusima ili upućeno pješice s livade u Sandićima do zgrade prizemnice u području Bratunca poznate kao skladište u Kravici. Kada je skladište bilo dupkom puno, snage bosanskih Srba počele su pucati na ljude unutra, koristeći se mitraljezima, kao i ručnim bombama i ručnim raketnim bacačima. Pucali su satima, s povremenim prekidom vatre tokom kojih su ranjeni jaukali i uzvikivali imena. Ta pogubljenja i dalje su trajala ujutro 14. jula. Neposredni podređeni optuženog, Beara, bio je direktno uključen u operaciju pokapanja između 600 i 1.000 bosanskih Muslimana, za koje je Vijeće utvrdilo da su ubijeni u tom skladištu između 13. i 14. jula.”

Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost u Glavnom štabu VRS-a, 14. jula 1995. godine slavi pedeset šesti rođendan. Umjesto mirisa torte, posvud mirišu krv i prevrnuta zemlja, umjesto svijeća, padaju ljudi poput travki u otkosima, gase se životi pod udarima mitraljeskih rafala kao plamičci na postrojenim svijećama zabodenim u bjelinu šlaga. Tako Beara slavi rođendan. To je velika Bearina fešta. Nakon tri dana ubijanja, ostalo mu je još “tri i po hiljade paketa” i on moli generala Radoslava Krstića da mu pošalje trideset ljudi da mu pomognu da ih podijeli, a ovaj mu odgovara: “Jebiga, Ljubo, vidjet ću šta mogu!” Devet godina nakon presretanja ovog razgovora, Beara sjeda na optuženičku klupu. Poslije šest godina, osuđen je na doživotni zatvor, i on za genocid. Iza rešetaka je proveo trinaest godina. Umro je 9. februara 2017. u zatvoru u Berlinu.

Odjednom, usahnuo je urlik granata, pucnjava je utihnula, krošnje iznad prestravljenih ljudi prekrio je glas iz megafona. Vojnici VRS-a zvali su na predaju, uljudno. Nedžadovog oca Alije Avdića nigdje više nije bilo. Odluku je sada trebao donijeti sam. Ustvari, situacija je bila bezizlazna i kao jedino rješenje nudilo se: podići ruke i izaći iz šume, pa neka sudbina odluči. Tračak nade pojavio se u ljudskosti koju su pokazali vojnici pred koje su izašli podignutih ruku. Zaista su se prema njima ponašali onako kako su obećali pozivajući ih na predaju. U trenutku je, sjedeći na zemlji glave zabijene među koljena, poželio da je i otac s njim, ali ljubaznost vojnika trajala je samo dok se cijela grupa nije izvukla iz šume. Tada su ih grubo potovarili u kamion i povezli prema Bratuncu. Pored ceste, kao zlokobni putokazi, ležali su leševi.

Skupa s Bearom na doživotnu kaznu zatvora osuđen je i potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa, a kaznu izdržava u Njemačkoj. I Drago Nikolić, načelnik sigurnosti Zvorničke brigade, i to na 35 godina za pomaganje i podržavanje genocida. Odležao je deset godina u Njemačkoj, a onda je zbog bolesti pušten na prijevremenu slobodu. Nije dugo uživao u njoj. Umro je u oktobru 2015. godine u svojoj kući u selu Gornja Koviljača, kod Loznice u Srbiji.

Tog 13. jula 1995. godine iz šume s podignutim rukama izlazi i čovjek koji će se na suđenju Ratku Mladiću pojaviti kao zaštićeni svjedok RM-253. Svjedoči da je odveden na stadion u Novoj Kasabi, gdje je bilo skupljeno približno 2.000 ljudi. U jednom trenutku zaustavio se džip i iz njega je izašao Ratko Mladić. Pitao ih je gdje su im sad Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Naser Orić. Stadionom se prežao muk. Mladić im je rekao da će doći autobusi koji će ih spojiti sa ženama i djecom. I zbilja, uskoro su došli. Ljudi su suknuli u njih. Ali, na izlazu iz stadiona jedan od zarobljenih htio je uzeti svoju torbu, a pripadnik VRS-a mu je rekao: “Kao da će ti torba više trebati.”

I Radivoje Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove pri Glavnom štabu VRS‑a, obuhvaćen je istom presudom. Osuđen je na osamnaest godina. Kaznu izdržava u Finskoj. Iako su mu prošle godine istekle dvije trećine kazne, ipak nije pušten na slobodu zbog “težine izvršenog zločina”. Međutim, na privremenu slobodu, pošto je odležao dvije trećine kazne, pušten je Vinko Pandurević, koji je također bio obuhvaćen ovom presudom. Bivši komandant Zvorničke brigade priznao je krivicu i osuđen je na trinaest godina. Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, istrebljenje i progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice. Izašao je iz zatvora prije četiri godine.

U sudnicu, pred Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu, Dragana Nikolića i Radivoja Miletića, izlazi zaštićeni svjedok PW-101, nekadašnji vozač u pozadinskoj jedinici Zvorničke brigade. Njegova priča počinje time kako mu je, kada je dovezao hranu za vojnike koji su čuvali zarobljene Srebreničane u školi u Orahovici, naređeno da prati kamion u kojem je bilo 25 zatvorenika. Njegova priča zaledila je cijelu sudnicu. Pričao je: “Iz te gomile mrtvih ljudi, iz te gomile gdje se puše, to više nisu ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom izlazi čovjek, ja kažem, čovjek, dječko pet-šest godina, ljudi, to je nevjerovatno, izlazi živo biće i kreće se prema putu gdje stoje momci s automatskim puškama koji su završavali to što su završavali. To dijete ide pravo prema njima. I muk je. Svi vojnici i policajci, ti momci koji su tako olako pucali, neki su to rado radili, a neki zato što su morali, svi su iznenada spustili svoje oružje i svi su gledali, svi, komplet.

Da je čovjek od sedamdeset godina izašao, to bi bilo strašno, a ne dijete, nevino dijete, slatko. Ono je bilo prekrito s dijelovima utrobe ostalih pogubljenih. Taj gospodin, oprostite, ja sam upotrijebio riječ gospodin, taj gospodin, jedan oficir, ja mislim da je, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate? Završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopšte nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije s drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’ Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si, gdje si?!’ Stalno je to vikalo. Dobilo je stresove, grčeve, stalno je govorilo: ‘Neću, neću, neću…’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvešću ga ja u svoj kamion, pustiću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga što se dogodilo. Upaliću radio. Ušao sam u kombi i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao sam lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde, uđi, dođi meni. Vidi, imam svjetlo, muziku.’ Iznenada me ščepao za ruku. Ne bih želio nikom od vas da to doživite. Ali, nikome ne bih poželio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo.”

General Radislav Krstić, kojeg je Mladić 13. jula 1995. godine imenovao za komandanta Drinskog korpusa, osuđen je na 35 godina. U presudi piše da je kriv za ubistva hiljada muslimana između 10. i 19. jula 1995. godine. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon. Bila je to prva presuda za genocid u Haškom tribunalu i najveća kazna izrečena do tada. Krstić je prvi Evropljanin osuđen za genocid nakon Ninberškog procesa. Kaznu je izdržavao u Velikoj Britaniji, u zloglasnom zatvoru Wakefield. U maju 2010. zatvorski čuvari su ga, premlaćenog od trojice zatvorenika, pronašli u lokvi krvi. Završio je u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice, vraćen je u zatvor Haškog tribunala u Scheveningen, a otud je prebačen u Poljsku. Godine 2016. odbijen je njegov zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. Isti zahtjev odbijen je i prošle godine. Krstić pokušava iskoristiti poljske zakone po kojima osoba koja izdržava kaznu od 25 godina, što je najviša kazna koju Krstić može izdržavati u ovoj zemlji, ima pravo na prijevremeni otpust nakon isteka 15 godina. Na slobodu će čekati još tri godine, tada mu ističu dvije trećine kazne.

Niko od egzekutora koji, zgranuti, nijemo posmatraju kako vozač odvodi dječaka u kombi ni ne sluti da pod morem leševa ima još preživjelih, kao što ni ne pomišljaju da bi vozač mogao prekršiti pukovnikovo naređenje i, umjesto da dječaka dovede u sljedećoj turi, odvesti ga u bolnicu u Zvornik. Mevludin Orić, prekriven leševima, upravo dolazi svijesti. “Probudio sam se navečer, padala je kiša, bilo je sve osvjetljeno, još su ubijali. Kada su otišli, pojavi se mjesec. Vidio sam livadu mrtvih. Tada sam čuo glas još jednog čovjeka. Krenem prema njemu, ne možeš stati od tijela, krv se zgrušala i klizio sam po njoj kao da je led. Četveronoške sam došao kod njega. Čovjek se zvao Hurem Suljić. Onda smo čuli još dvojicu, zagrnuo sam jednog košuljom i oni su nam govorili da ih ostavimo i da idemo. Krenuli smo. Dana 21. juna izbili smo u Nezuke. Još dvije su osobe preživjele”, ovako je pričao u sudnici Suda BiH pred Miodragom Josipovićem, Branimirom Tešićem, Dragomirom Vasićem, Danilom Zoljićem i Radomirom Pantićem, kojima se već četiri godine sudi po optužnici koja ih tereti da su, kao rukovodioci policijskih snaga u Bratuncu i Zvorniku, “u dogovoru sa drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, od 6. jula do 1. novembra 1995. pomagali u prisilnom preseljenju stanovništva, nanošenju teških tjelesnih i psihičkih povreda, odvajanju dječaka i muškaraca od njihovih porodica, zarobljavanju i pogubljenju muškaraca i dječaka na širem području opština Bratunac, Zvornik i Srebrenica”.

Iz smrti ustaje i Nedžad Avdić. Bio je žedan. Razmišljao je kako bi se volio napiti vode prije nego ga ubiju. Kada je izašao iz škole u Petkovcima, s obje strane ulaznih stepenica ležali su leševi. Potovarili su ih u manji kamion i nakon petsto metara skrenuli su makadamom. Uskoro su stali i rekli im da izađu. Izvodili su ih u grupama po pet. Pred njima su ležali redovi mrtvih. Rekli su im da nađu sebi mjesto i da legnu. Legao je. Zapucali su. Nekoliko metaka ga je pogodilo u predjelu grudi i stomaka, u noge. Bio je živ, neki ljudi su se javljali i tražili da ih dokrajče. Vidio je čizmu kako staje pored njegove glave i kako vojnik ubija čovjeka do njega koji je davao znake života. Kada su dotjerali sljedeći kamion, dok su ubijali ljude u redu do njega, jedan metak ga je pogodio u stopalo. Osjećao je strašan bol. U neko doba čuo je nekog čovjeka koji pita ima li još ko živ. Vojnici više nisu dolazili, završili su svoj posao. Javio se. Teškom mukom je otpuzao do tog čovjeka, koji je bio svezan i zatrpan leševima tako da se sam nije mogao osloboditi. Uspio je da ga odveže. Krenuli su u noć. Išli su danima do Sapne, u slobodu. Iz smrti u Petkovcima to večer ustao je i RM-253.

Iz mrtvih ustaje i Ahmo Hasić. Iz škole u Pilici voze ga autobusom u Branjevo. Ruke su mu svezane. Rekli su im da okrenu leđa, a kada je izdata naredba “lezi”, počela je rafalna paljba. Nije bio pogođen. Uspio je da svuče povez s ruku, a onda ga je ponovo vratio. Čekao je, šutio je, brojao: dovezli su još sedam tura. Pred večer, kada je shvatio da više ne dolaze, skočio je i pobjegao u šumu. Sam je tumarao danima. Nakon desetak dana, opet su ga uhvatili. Prebačen je u logor “Batković” kraj Bijeljine. Razmijenjen je 14. decembra 1995. godine u posljednjoj grupi zatočenika. Kasnije je čuo da su još trojica preživjeli strijeljanje na farmi Branjevo. Ahmo Hasić se nakon 24 godine vratio u smrt. Umro je u septembru ove godine, pošto je časno obavio svoju dužnost svjedoka.

Prošle godine dječak se, nakon dugih godina života pod šifrom, napokon predstavio. Zove se Fahrudin Muminović i svojim životom svjedoči kako zlo među ljudima ipak ima kraj. Čovjek koji ga spasio i dalje je sakriven iza šifre, lica zamrljanog kockicama i iskrivljenog glasa, a svi bismo ga voljeli vidjeti, čuti njegov glas i stegnuti mu ruku. Čini nam se da bi nam bio najbolji prijatelj. Ali on ostaje sakriven, vjerovatno iz istih razloga zbog kojih sakrivena ostaje i gospođa koja je nakon otvorenja obnovljene Aladža džamije u Foči odnijela Kur’an koji je našla u njenim ruševinama i čuvala ga godinama, te ga predala trgovcu u Ustikolinu, da se nikada ne sazna njeno ime. U nama je strah da će, sve dok PW-101 živi pod šifrom, trajati i genocid, jedini zločin koji ne prestaje sve dok se ne donese zakon o zabrani njegovog negiranja.

 

PROČITAJTE I...

Provodite vrijeme u karantinu, osjećate zebnju, preplašeni ste za svoje i zdravlje svojih ukućana, a slušajući najave ekonomske krize, pitate se hoćete li ostati bez posla. Kašljete, preplašeno mjerite temperaturu, panično još jednom čitate popis simptoma, priviđa vam se intenzivna njega, gušenje... Žao nam je, nemamo puno riječi utjehe, svi smo u istom čamcu, u istom moru nevolja, ali BZK “Preporod” je u ovim teškim vremenima našao načina kako da podigne raspoloženje građanima

Česti su tekstovi u kojima nalazimo da su vjerske zajednice, umjesto da se bore protiv bolesti, pripisivale joj, svaka svoj, poseban smisao. Navodni muslimanski “fatalizam” tumačen je potrebom za molitvama i posebno rezigniranim prihvatanjem mučeništva. Baš takve tvrdnje Musa Ćazim Ćatić u časopisu Biser 1913. godine, prevođenjem teksta Temelji islamskog morala Ahmeda Naima o tretmanu zaraznih bolesti u islamu, potpuno je opovrgao. U uvodnom dijelu autor raspravlja o kada i kaderu, sudbini i slobodnoj volji, citirajući filozofske polemike i mišljenja filozofa, teozofa o toj temi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!