fbpx

SDP i Naša stranka u ulozi pete kolone

Vrijeme je da se ovakvo skandalozno ponašanje u kriznim vremenima prestane promatrati kao uobičajena stupidarija i nazove onim što i jeste – petokolonaštvo. Otvoreno i besramno petokolonaštvo! Možda to ima veze i s onim što je tvrdio Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik SDP-a, da ima dokaze za postojanje čak trojice agenata obavještajnih službi susjednih država u vrhu SDP-a

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Vrijeme ozbiljnih kriza i opasnih političkih potresa redovno je trenutak kada se pokaže istinska vjerodostojnost svih političkih, naročito patriotskih parola koje se ispaljuju prije, tokom i nakon izbora, ali se otkriva i kredibilitet političkih stranaka koje ih koriste. Kriza koja trenutno potresa Bosnu i Hercegovinu, izazvana, po ko zna koji put, velikosrpskom politikom, još je jednom bacila svjetlo na istinsku prirodu sve i jedne političke organizacije u Bosni i Hercegovini.

SNSD i Milorad Dodik pokazali su se, naravno, onim što i jesu, velikosrpskim separatistima, produženom rukom Beograda i srbijanskih apetita ka Bosni i Hercegovini, te najozbiljnijom prijetnjom za mir na Balkanu. HDZ je odigrao svoju tradicionalnu ulogu privjeska velikosrpske politike, utega koji treba velikosrpskim aspiracijama dati težinu na međunarodnoj sceni, te zlobne hijene i kukavnog lešinara koji se nada gozbi na ostacima Bosne i Hercegovine, jednom kada je velikosrpska politika, kojoj suflira, usmrti.

Na muci se poznaju junaci

Sve to i nije iznenađujuće jer i SNSD i HDZ već dugo vode sasvim transparentnu i otvorenu antidržavnu i secesionističku politiku. No, šta je s onim strankama koje svoj imidž grade a glasove traže na parolama borbe za Bosnu i Hercegovinu, suverenu i nezavisnu državu svih njenih građana, onim strankama koje se vole nazivati probosanskim?

Kao i obično, situacija je šarolika. Oni od kojih se najviše očekivalo najviše su i pokazali, a oni u čiji se patriotizam sumnjalo samo su potvrdili opravdanosti tih sumnji. SDA je, očekivano, pokazala zašto je temeljna prodržavna, istinski probosanska i jedina nacionalna bošnjačka stranka, ona u kojoj, uprkos svemu što o njoj kažu i uprkos tome kako glasaju, i dalje ogromna većina Bošnjaka, ali i patriotski orijentiranih Srba i Hrvata vide najveći politički garant za opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Upadljivo je da se izjavama dužnosnika iz vrha SDA poklanja najviše pažnje, te da se njihove izjave najviše analiziraju jer se zna da one nose najveću težinu.

Nije razočarao niti Željko Komšić, kojem se, ma šta neko mislio o njegovom političkom liku i djelu, ne može osporiti posjedovanje patriotskog nerva i kredibiliteta koji je potvrdio u svakom srazu i konfliktu s agresivnom velikosrpskom politikom. Prijatno je, svojim odgovornim i prodržavnim političkim nastupom, iznenadio i Fahrudin Radončić, kao i njegov Dnevni avaz, koji je počeo medijski djelovati u skladu s nacionalnim prioritetima i interesima, a što je fenomen za koji se iskreno nadati da će postati pravilo.

Mandžurijski kandidati i babuške iz SDP-a

S druge strane, teško je bilo šta pozitivno reći o ponašanju SDP-a i Naše stranke u trenutnoj krizi. Moglo bi se kazati da ovaj dvojac funkcionira po principu “Nikolice i prikolice”, gdje je obezglavljeni i deintelektualizirani SDP, sjenka nekadašnje partije, postao klepetava i ohrndana prikolica Našoj stranci i njenim ambicijama. Obje ove stranke odlučile su ne samo da besramno i prizemno političare već i da spram krize izazvane velikosrpskim nasrtajem na sami Dejtonski mirovni sporazum zauzmu, navodno, neutralnu poziciju.

Tako je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić u intervjuu, koji će vjerovatno ući u anale političkog besramlja, više vremena posvetio napadima na probosanske snage nego komentiranju Dodikove secesionističke politike. Degutantno je kako Nikšić SNSD i HDZ naziva koalicionim strankama probosanskog bloka, posebno zato što je i sam namjeravao da putem tzv. Bh. bloka, nakon što izgura SDA, formira vlast na federalnom i državnom nivou, gdje bi ga neminovno čekali HDZ i SNSD kao jedini mogući partneri. No, to Nikšiću nije bilo dosta, već je, praktično, amnestirao velikosrpski separatizam tvrdnjom kako je u pitanju “koordinirana akcija” tri strane i da je u pitanju “predizborna kampanja podizanja tenzija”, a što je politički ahmakluk već tipičan za ljevičarski narativ.

Sasvim u duhu relativizacije krize, skretanja pažnje s velikosrpskih nasrtaja na državu i uz veličanje svog potencijalnog nasljednika Vojina Mijatovića, Nikšić je u najcrnjem maniru klevetao kako se SDA odrekla pola Bosne i Hercegovine, kako mrzi ljude iz manjeg bh. entiteta, kako SDA želi “findžan-državu” jedne vjere i tako dalje, a što su sve termini iz velikosrpske kuhinje. I sve to iz usta osobe koja je išla na rukoljub, da ne upotrijebimo neki vulgarniji izraz, Miloradu Dodiku kako bi izmolila dozvolu da politički djeluje na prostoru manjeg bh. entiteta, od predsjednika stranke koja je omogućila Dodikov secesionizam usvajanjem asimetričnih ustavnih rješenja i zakona o prebivalištu, predsjednika stranke čiji potpredsjednik, kojeg toliko brani, podržava proslavu neustavnog 9. januara i koristi šovinističke termine za vjerske zajednice te čija banjalučka filijala negira da je manji bh. entitet nastao na genocidu!

Vrijeme je da se ovakvo skandalozno ponašanje u kriznim vremenima prestane promatrati kao uobičajena stupidarija i nazove onim što i jeste – petokolonaštvo. Otvoreno i besramno petokolonaštvo! Ono možda ima veze s određenim “ruskim vezama” koje sadašnji vrh SDP-a kultivira ili, bolje rečeno, gdje ruske službe ucjenjuju i kultiviraju vrh SDP-a, a o čemu se moglo pročitati u ovdašnjim medijima. Možda ima veze i s onim što je tvrdio Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik SDP-a, da ima dokaze za postojanje čak trojice agenata obavještajnih službi susjednih država u vrhu SDP-a, a koji djeluju pod kodnim imenom “M-3”!

Šta god da je u pitanju i šta god da stoji iza ovakvog djelovanja SDP-a, to je, ma kakvi mu bili razlozi, duboko petokolonaško i izdajničko.

Naša Kontraobavještajna Stranka

No, ništa bolje nije se postavila ni Naša stranka, koja je, doduše, akceptirala krizu, ali je pozvala na “konsolidovanje progresivnih opozicijskih snaga”. Time je, ustvari, probosanske snage izjednačila sa separatističkim političkim strankama te istovremeno iskoristila krizu kako bi započela predizbornu kampanju.

Baš poput svojih političkih predaka, neandertalaca iz SDP-a, i kromanjonci iz Naše stranke odbili su optužiti velikosrpsku politiku za “ustavna kriza”. Umjesto toga, posegnuli su za izjednačavanjem branitelja države i secesionista te kao odgovorne označili “vladajuću koaliciju”. Sasvim očekivano, umjesto da se pridruže probosanskom bloku i konsolidiraju prodržavne snage, oni su pozvali na “odlučno i hrabro konsolidovanje opozicije”. I to ne kako bi se suprotstavili velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici, već “etnonacionalnom principu vladavine” te kako bi na lokalnim izborima pobijedili “nacionaliste”.

Ovi eufemizmi služe kako bi se poručilo da Našu stranku ne zanimaju tamo neki SNSD i HDZ, jer ondje gdje ove stranke dobijaju glasove, Naše stranke kao političke organizacije i nema, već da je jedina meta Naše stranke – SDA.

I u slučaju Naše stranke riječ je o kombinaciji mogućih razloga za ovakvo petokolonaško ponašanje. Jedan je svakako ljevičarska i neokomunistička ideologija koju zastupaju, a u čiju je samu paradigmu utkana ideja nivelacije i izjednačavanja “zaraćenih strana”, te isticanja sebe i vlastite ideologije kao panaceje za sva zla na ovim prostorima. Drugi bi možda trebali potražiti u svojevremenim izjavama Stjepana Kljujića, koji je Našu stranku nazvao projektom KOS-a. Ovaj nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine tom je prilikom primijetio ono što gotovo svakome ko analizira Našu stranku upada u oči – to da je osnovana samo u Federaciji i da je nema u manjem bh. etnitetu. Prema Kljujićevim riječima, Naša stranka politički je projekt KOS‑a koji treba da “paralizira život” u Federaciji BiH, što je očigledno ne samo iz njene kadrovske strukture već i poteza koje vuče. Ako ove Kljujićeve izjave stavimo u kontekst sramotnog i petokolonaškog ponašanja Naše stranke u trenucima trenutne krize, onda bismo mogli reći da je Stjepan Kljujić sasvim upravu.

Naravno, ovakvo neodgovorno i gotovo petokolonaško unproforašenje SDP-a i Naše stranke sve je osim neutralnog. Sramnim izjednačavanjem probosanske strane s otvorenim separatistima ne samo što se aktivno potkopava stvaranje probosanskog fronta spram separatista, te se borba za državu karakterizira kao nacionalizam, već se legitimiziraju i separatističke političke snage, a njihovi postupci relativiziraju i dekriminaliziraju i svode na ravan prepucavanja tamo nekih nacionalista “koji su svi isti”.

Dašak svježeg zraka

Određeno iznenađenje i kuriozitet predstavlja politički nastup Elmedina Dine Konakovića, koji je, iako i dalje izuzetno neprijateljski i osvetnički raspoložen spram SDA, ponudio saradnju. Iako lijepo zvuče Konakovićeve izjave kako podržava sve aktivnosti koje poduzmu predstavnici probosanskih stranaka, kako pozdravlja poziv na ujedinjenje i kako su interesi države i zaštita njenog suvereniteta imperativ, ipak se još radi samo o izjavama. Ne treba zaboraviti da Konaković “priča globalno, a djeluje lokalno”, tj. da ga ovakve izjave ništa ne koštaju te da se njegovo istinsko opredjeljenje može vidjeti samo na onom nivou na kojem zaista i ima utjecaj.

Konaković je dovoljno promućuran da poznaje vlastito glasačko tijelo te zna da u izbornoj godini ne može nastupati poput njegovih koalicionih partnera iz SDP-a i Naše stranke. Stoga su ovakve izjave bezvrijedne, štaviše i maliciozno obmanjujuće ako Konaković nastavi mirno pristajati na narative kakve su plasirali i plasiraju SDP i Naša stranka, da ne spominjemo antibošnjačko djelovanje kakvo je svojevremeno pokazala propala bivša Vlada Kantona Sarajevo.

Ipak, situacija je takva da treba pozdraviti svaku dobru vijest, svaki tračak zdravog razuma i patriotskog sentimenta. Nadati se kako je riječ o iskrenim stavovima i emocijama, a ne o prizemnom političarenju.

PROČITAJTE I...

Napadna histeričnost i otvoreno politikantstvo tolike su i takve neprijatne frekvencije da se čini kako mnogi žale što na prostoru Sarajeva i Federacije nema većeg broja oboljelih kako bi onda za takvu situaciju mogli optuživati trenutnu vlast i prikazivati je nesposobnom i nedoraslom situaciji. Morbidno, odvratno i dušmanski

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!