Saveznici na bosanskohercegovačkom nebu: Bombardiranje Bosne i Sarajeva

Četiri avionske bombe pronađene su i uništene prošle sedmice u Sarajevu i u njegovoj okolini. Riječ je o neeksplodiranim bombama kojima su saveznički avioni tokom 1944. godine gađali neprijateljske ciljeve u Sarajevu i njegovim tadašnjim predgrađima. U tim napadima poginulo je skoro 600 ljudi, a Stav donosi priču o njima temeljenu na savezničkim izvještajima, ali i nalazima historičara i zabilješkama tadašnje ustaške vlasti

 

Piše: Nedim HASIĆ

Tokom Drugog svjetskog rata saveznici su svakodnevno obavljali misije bombardiranja kako bi izazvali paniku među njemačkim civilima i tako ubrzali kraj rata. Avioni Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije sravnili su sa zemljom brojne njemačke gradove, sve kako bi uništili njemačku vojnu industriju i ubrzali kraj nacističkog režima. Ključne osobe u osmišljavanju i lobiranju ovih pohoda bili su tadašnji britanski premijer Winston Churchill te general-potpukovnik Arthur Harris. On je bio taj koji je stajao iza engleske taktike bombardiranja gradova, on je komandirao zračnim akcijama. U historiji je ostao zapisan kao “Bomberman Harris” ili “Butcher Harris”. Nadimak je zaradio jer je vjerovao kako će bombardiranjem njemačkih gradova natjerati ljude da se okrenu protiv nacista, objašnjava Ian Buruma u knjizi Uništavanje Njemačke.

“MORALNO BOMBARDIRANJE”

Takozvano “moralno bombardiranje” snažno je podržavao Winston Churchill, koji je još 1940. godine tvrdio da je jedini način poraza Njemačke “apsolutno razorni, istrebljivački napad na nacistički teritorij”. Stalne bombaške misije prisilile su Alberta Speera, ministra naoružanja i ratne industrije Trećeg rajha, da desetine tvornica namjenske industrije preseli u mrežu tunela iskopanih ispod Sudeta. Bio je to podzemni koridor dugačak 58 kilometara i velik 213.000 kvadratnih metara kojim se industriju pokušalo spasiti od savezničkog bombardiranja. Jedan od najpoznatijih slučajeva “moralnog bombardiranja” njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu bilo je ono koje su saveznici izveli nad Hamburgom. Taj je grad na sjeveru iz nekoliko razloga bio od vitalne važnosti. Posebno zbog svojih brojnih tvornica i podmornica. U ljeto 1943. godine naređen je iznenadni, masovni napad savezničkih aviona. Operacija “Gomora” počela je 23. jula 1943. godine.

Britanski RAF grad je napao s najmanje 790 bombardera. Na red su 25. dana operacije došle američke zračne snage (USAAF). Rezultat je bio gotovo potpuno uništeni grad u jednom od najsmrtonosnijih zračnih napada Drugog svjetskog rata. “Oko 260 tvornica u Hamburgu izbrisano je s mape, a isto se dogodilo s 40.000 kuća i 275.000 katova, 2.600 prodavnica, 277 škola, 24 bolnice i 58 crkava. Poginulo je oko 46.000 civila”, podaci su iz knjige engleskog historičara Paula Kennedyja. Ovaj je napad silno šokirao Njemačku, a iako je u javnosti pokušavao umanjiti brojke i utjecaj bombardiranja, Joseph Goebbels sve je skupa nazvao “istinskom katastrofom”.

Jednako, ako ne i okrutnije bilo je i bombardiranje Dresdena. Rušenje glavnog grada Saksonije i danas je tema rasprave među brojnim historičarima koji pokušavaju utvrditi zašto su saveznici taj grad sravnili sa zemljom. Najprihvaćenija teorija jeste ona da je Dresden bio “važno komunikacijsko središte i mjesto s moćnom industrijom”. Šta god da bio cilj, bombardiranje Dresdena započelo je u deset sati uvečer 13. februara 1945. godine. Bio je to jedan od posljednjih okršaja Drugog svjetskog rata. “U prvom valu sudjelovalo je 245 četveromotornih ‘Lancastera’ koji su bacili 800 tona bombi”, utvrdili su historičari. Iste je noći grad bio meta novog vala, sile od 529 bombardera. Dan kasnije, pojavile su se strašne američke leteće tvrđave B17. USAAF je na Dresden poslao gotovo četiri stotine tih aviona, od kojih je svaki nosio četiri tone eksploziva. Petnaestog jula okončano je uništavanje Dresdena. Do danas nije poznat tačan broj žrtava, ali stručnjaci tvrde da bi broj ubijenih (civila i vojnika) mogao biti oko 300.000 ljudi, “gotovo dvostruko više od žrtava Hirošime i Nagasakija”. Ove je brojke analizirao historičar Andrew Roberts u svojoj knjizi Ratna oluja, gdje, između ostalog, stoji: “Bačenih 2.680 tona uništilo je više od 33 kvadratna kilometra grada, a mnogi od mrtvih bili su žene, djeca i starci i neke od stotina hiljada izbjeglica koji su bježali pred Crvenom armijom, koja je bila manje od 100 kilometara istočno.” Drugi historičar, Allan Mallinson, u jednoj od svojih studija o toj temi tvrdi kako su ljudi bili doslovno skuhani u požarima nakon bombardiranja.

POČELO JE U APRILU

Posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata saveznici nisu bombardirali samo Njemačku, svoje su avione slali na neba i drugih država, između ostalih i tadašnje Jugoslavije. Bombardiranje se intenzivira krajem ljeta 1944. godine, nakon što Rusi izbijaju na granicu između Rumunije i Jugoslavije, a Hitler 26. augusta potpisuje naredbu o povlačenju svojih snaga, prvo iz Grčke, a onda s jugoistoka Balkana. Nekoliko dana kasnije, 1. septembra, počinje saveznička operacija “Ratweek”, koja je trajala narednih šest dana. Cilj operacije bio je usporavanje njemačkog povlačenja iz Grčke preko bivše Jugoslavije.

Međutim, i nakon što je okončana, nastavljeno je bombardiranje ciljeva u Jugoslaviji. U narednih godinu dana savezničke snage bombardirale su Sarajevo najmanje sedamnaest puta, odnosno, sedamnaest napada zabilježeno je u savezničkim arhivima. Prema podacima nekih historičara, u tim je napadima poginulo 529 ljudi. Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, ukupno je izvedeno 98 zračnih napada.

“Bosanski Brod imao je 13 strateških napada, Banja Luka je imala osam strateških, Višegrad je imao osam strateških, Mostar sedam strateških, Bihać je imao šest strateških, Zenica je imala četiri strateška, Doboj je imao četiri strateška, Prijedor je imao dva strateška i jedan taktički, Livno je imalo dva strateška, Drvar, Bosanska Krupa, Bosanska Gradiška i Bosanski Novi imali su po jedan strateški napad, Fojnica je imala jedan strateški, Rogatica je imala jedan strateški, Travnik dva taktička, Konjic imao je dva taktička napada, Bosanska Otoka imala je jedan taktički napad, kao i Bijeljina i Busovača. U odnosu na ostale dostupne povijesne izvore, utvrđeno je da svi izvještaji o taktičkim zrakoplovnim angažmanima nisu otkriveni”, napisao je u svojoj studiji Sead Vrana, ekspert za deaktiviranje NUS-a. Vrana tvrdi i kako je “ukupna količina bombi bačenih u taktičkim i strateškim napadima procijenjena na osam do deset hiljada kratkih tona”.

Bombardiranje Sarajeva u Drugom svjetskom ratu počinje 6. i 7. aprila 1941. godine, kada njemački zrakoplovi gađaju aerodrom u Rajlovcu. Dnevni list Jugoslavenska pošta piše o sedam‑osam aviona koji čine samo materijalnu štetu. Gradsko poglavarstvo Sarajeva donosi odluku o uvođenju policijskog sata te zamračivanju grada jer su u narednim danima njemački avioni nadlijetali grad bez dejstava. Tek 12. i 13. aprila iz zraka je napadnut cijeli grad. Pogođene su zgrade Suda i Pošte, Vojne komande na Bistriku, Paviljon, Bistrik (pruga), sklonište u Velikom parku, naselja Hrid, Bjelave i Skenderija, škola na Vratniku, današnja Ulica Branilaca grada, hoteli na Ilidži i druge lokacije. Bombardiranje Sarajeva odnijelo je oko 90 života i ostavilo značajnu materijalnu štetu.

Uslijedilo je nekoliko mjeseci bez bombardiranja, a onda je došla 1944. godina. Od januara te pa do januara 1945. godine na teritoriju Bosne i Hercegovine saveznički bombarderi ispustili su oko 3.400 tona bombi. Po podacima izvađenim iz savezničkih arhiva koji se mogu naći na internetu, u misijama je učestvovalo više od 1.385 aviona (341 RAF-ov), oboreno je šest američkih i jedan RAF-ov. Sarajevo je, prema podacima iz savezničkih arhiva koje su objavljene na internetu, bombardirano najmanje 17 puta. Prvi datumi bombardiranja Sarajeva koji se spominju u tim objavama jesu 14, 25. i 29. novembar 1943. godine. Grad su bombardirale jedinice 12. američke zrakoplovne armije. U drugom napadu bombardirane su kasarne u Sarajevu i ciljevi u Travniku. Do polovine 1944. godine ne postoje podaci o aktivnostima bombardera sve do 27. juna, kada dva američka aviona bacaju pet tona bombi na aerodrom. Peti napad desio se 8. septembra, a cilj su bila dva željeznička čvorišta u Sarajevu. Jedno je napalo 15 bombardera s 24 tone bombi, a na drugo čvorište, označeno kao “Sarajevo/West”, 54 bombardera bacila su 160 tona bombi.

Četvrtog novembra 1944. avion RAF-a bacio je dvije tone bombi na željezničke instalacije. Bio je to jedini noćni napad na ciljeve u Sarajevu. Dan kasnije, američki bombarderi nisu bili uspješni. U izvještaju je napisano da nisu uspjeli da bombardiraju cilj “Ali Pasin Most Marshalling Yard near Sarajevo, Yugoslavia”. Kako stoji na specijaliziranim internetskim stranicama o historiji Drugog svjetskog rata, podaci o osmom napadu šestog novembra prilično su nedorečeni. U nekim se izvorima napad uopće ne spominje, dok u drugim dokumentima stoji kako se Sarajevo spominje tri puta: “Sarajevo, Alipasin Most, Sarajevo, Marshalling Yard i opet Sarajevo, Marshalling Yards–12 Planes”. Podaci o dva oborena saveznička aviona potvrđuju da je toga dana napadnut Alipašin Most. U izvještaju stoji da je otečen djelovanjem flaka te da ga je posada napustila “blizu Mostara”. Drugi oboreni avion bio je Mustang III iz 5. eskadrile SAAF, a pilot Linsley je oboren, vjerovatno iznad Alipašinog Mosta. Sedmog novembra uslijedio je deveti, najjači napad na Alipašin Most, u kojem je učestvovalo 85 RAF-ovih i 82 američka bombardera. Bacili su ukupno oko 500 tona bombi.

Međutim, u izvještajima iz tih misija ne stoji da je u tim bombardiranjima ubijeno na desetine civila koji su se nalazili u izbjegličkom logoru “Alipašin most”. Naime, “u proljeće 1942. godine njemačke vojne vlasti, zbog epidemije tifusa i velikog broja smrtnih slučajeva, odlučile su ukloniti izbjeglice iz Sarajeva i s Ilidže i okupiti ih na jedno mjesto. Određeno je da to bude Alipašin Most, na kojem je po nalogu njemačkog okupatora u aprilu 1942. godine otpočeta ubrzana izgradnja naselja od drvenih baraka. U strahu da se tifus ne proširi u gradu Sarajevu, izbjeglice od 20. maja do 2. juna prebacuju iz grada u ovaj logor”, stoji u članku historičarke Senije Milišić, koji je objavio Stav prije dvije sedmice.

Pretovarna željeznička stanica “Alipašin most” bila je važno željezničko čvorište, a 8. septembra 1944. godine bombardiran je logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji. Tadašnje sarajevske novine ustvrdile su kako je ubijeno 300 ljudi.

U savezničkim dokumentima misija “Ali Pasin Most Marshalling Yard near Sarajevo, Yugoslavia” opisana je ovako: “Cilj misije 130 od sedmog novembra bio je Alipašin Most u blizini Sarajeva. Ovaj cilj bio je visokog prioriteta u vrijeme kada je napadnut jer su ga Nijemci koristili kao ispomoć pri povlačenju iz Grčke. Zbog vojne važnosti mete i činjenice da je meta bombardirana vizualno, bilo je veliko razočaranje za grupu što je gotovo u potpunosti promašila cilj”, stoji u izvještaju u kojem je napisano da je njemačka odbrana pogodila 24 aviona i ranila jednog zrakoplovca.

U naknadnom izvještaju napisano je detaljnije i o rezultatima napada. “Sarajevske radionice za popravku naoružanja, plinske radionice, strojarnica, željeznička radionica uništene ili teško oštećene. U servisu Alipašin most uništeno šest lokomotiva i teško oštećene stanične instalacije, a na putu između Dervente i Doboja tri lokomotive i jedan blindirani vlak uništen. Visok broj žrtava u Sarajevu, a prvi ustaški puk potpuno uništen.” Britanci su u ovom napadu izgubili jedan avion koji se srušio kod Čitluka. Deseti napad izveli su ponovo Britanci 18. novembra s 42 aviona i 187,5 tona bombi. Dva dana kasnije, uslijedio je jedanaesti napad. Isti cilj, “Sarajevo/West”, napalo je 25 aviona sa 62 tone bombi.

Dvanaesti napad desio se 21. novembra, trinaesti napad obavljen je 3. decembra, ali je bombardiranje Alipašinog Mosta otkazano. “Sarajevo/West” gađalo je 12 bombardera RAF-a opet 19. decembra. Ukupno, u zvanično zabilježenim napadima na Sarajevo sudjelovalo je najmanje 178 američkih i 154 britanska bombardera. Bacili su ukupno više od 1.013 tona bombi. Dva američka i jedan britanski bombarder su oboreni.

Ustaške vlasti u Sarajevu bilježe rezultate djelovanja savezničkih bombardera. Tako u njihovim dokumentima stoji kako je u napadu na grad 29. novembra 1943. godine ubijeno 105, a ranjeno 145 Sarajlija. Zatim, da je 28. jula 1944. godine pogođena kasarna, ali se ne navodi broj žrtava, dok za dva novembarska napada navode brojku od 173 mrtvih. Nakon bombardiranja u oktobru 1944. godine, ustaška tajna služba pravi izvještaj u kojem se govori o velikom nezadovoljstvu Sarajlija zbog bombardiranja grada i brojnih žrtava, te o sve glasnijim zahtjevima za odlaskom Nijemaca iz grada.

U izvješću Glavnog stožera Ureda ministarstva oružanih snaga od 28. novembra 1944. godine stoji sljedeće: “Djelat. nepr. zrakopl. 19. XII nekoliko nepr. zrakoplova bacilo je u 17.30 sati nekoliko bomba na Sarajevo, bombe su pale na Hrasno, sjeverni dio Koševa, Alipašin most, i 1 na Osmanpašinu vojarnu, ranjena su 4 domobrana, šteta i ostale žrtve još nisu ustanovljene.
26. XII 6 nepr. zrakoplova bacili bombe na Mostar, učinak nepoznat. Jedan nepr. zrakoplov srušen kod Konjica, 6 članova posade izkočilo sa padobranom.”

IZVJEŠTAJI O ŽRTVAMA

Osim savezničke vojne dokumentacije, o zračnim napadima na Sarajevo pisano je i u nekim knjigama o partizanskim formacijama. Tako Predrag Pejčić u knjizi Prva i Druga eskadrila NOVJ donosi zanimljiv podatak o pilotima britanskih aviona: “Sedmog novembra (operacija br. 157) odeljenje ‘spitfajera’, koje je predvodio poručnik Pajić s pratiocima – Lošič, Ivanišević i Vrabič. upućeno je na zadatak lovačke zaštite formacije bombardera BAF, koja je Sarajevo tukla od 13.00-13.50 sa 140 aviona u tri naleta, i oko 18.00 časova sa 128 bombardera u dva naleta, kada su potpuno razoreni železnička stanica Ali-Pašin most i nemačke kasarne.”

O bombardiranju Sarajeva 7. novembra 1944. godine napisan je detaljan izvještaj pilota koji su obavili tu misiju. Željezničko čvorište u Sarajevu, tvrde oni, bilo je važna meta jer je predstavljalo jedini željeznički put za bijeg njemačkih trupa koje su napuštale južni Balkan. Željezničku infrastrukturu su, kako stoji u izvještaju, “prethodnog tjedna dva puta napadale grupe od dva ili tri 37 eskadrona Wellingtona s malim ili nikakvim uspjehom. Ovo bi bio treći pokušaj operacije punog razmjera. Sudjelovalo je 88 zrakoplova”.

Bombarderi su iz Italije poletjeli u 14 sati. “Zavjesa od oblaka raščistila se do trenutka kada je eskadrila stigla do Sarajeva. Flak na meti je bio teškog kalibra i vrlo precizan”, izvještava pilot, dodajući kako je jedan avion oboren i prije no što je stigao do Sarajeva. Ostali su napali Alipašin Most s visine od oko četiri i po hiljade metara. Zabilježeno je u izvještaju kako je nekoliko aviona, umjesto željezničkog čvorišta, bombe istreslo na grad. U povratku je eskadrila izgubila još jedan avion. Tog 7. novembra britanski i američki avioni bacili su na Sarajevo skoro 500 tona bombi. Jasno je da se među njima našlo dosta bombi koje nisu eksplodirale, a koje danas radnici nalaze na gradilištima u tom dijelu glavnog grada BiH.

Sead Vrana piše kako je prva avionska bomba iz Drugog svjetskog rata nakon opsade Sarajeva pronađena 2005. godine na meandru veoma blizu lokacije Alipašin Most. “Pronađena je bomba američke proizvodnje. Zatim 2009. godine na južnoj strani grada na obroncima planine Trebević pronađena je bomba koju sam identifikovao kao francusku Ennvelope Lagere, a 2011. godine na lokaciji Alipašin Most pronađena je britanska bomba. Prve dvije bombe bile su jako zahrđale, no posljednja je iskopana iz gline pa je očuvana u mjeri da joj je moguće očitati žigove sa prednjeg oživalnog dijela”, dokumentira šef Odsjeka za uništavanje eksplozivnih sredstava u Federalnoj upravi civilne zaštite, koji u svojim radovima navodi kako su avionske bombe, osim u Sarajevu, nađene i Bosanskoj Krupi, Mostaru, Prozoru, Drvaru…

Hrvatska historičarka Marica Karakaš Obradov bavila se žrtvama i posljedicama savezničkih bombardiranja gradova i mjesta na teritoriju tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Po njenim podacima, ukupno je, u 640 savezničkih zračnih napada, ubijeno 5.246 osoba, a ranjeno je 3.514. Poginulo je 768 vojnika, a Bosanski Brod je bh. grad koji je pretrpio najveća razaranja u ukupno 61 napadu. U Bosanskom Brodu i okolini ubijene se 973 osobe. “Današnjim pravnim rječnikom to se slobodno može nazvati prekomjerno i neselektivno bombardiranje”, kazala je Karakaš Obradov.

Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji popisivane su tri puta, 1947, 1950. i 1964. godine, a pritom se broj civilnih žrtava savezničkog bombardiranja od popisa do popisa znatno mijenjao. Po prvom popisu, u bombardiranju su poginule 4.134 osobe, po drugome 3.719 osoba, a prema trećem samo 665 osoba. “Kako su velike civilne žrtve i velika razaranja civilnih objekata posljedica toga što su bombe bacane iz velikih visina, to su bili takozvani tepisi bombi, pa se nije previše ciljalo određene ciljeve”, kaže hrvatska historičarka i dodaje da je veoma teško odrediti tačan broj civilnih žrtava iako je u svojim istraživanjima provjeravala i izvore iz NDH i one kasnije. “Napravljena su tri popisa. Jedan je objavila Zemaljska konferencija 1947, a prema njemu je od bombardiranja poginulo 4.134 civila. Prema popisu iz 1950, poginulo je 3.710 civila u Hrvatskoj, a popis koji se odnosi na čitavu Jugoslaviju iz 1964. govori o 1.721 žrtvi, tako da ti popisi i nisu od velike pomoći.”

 

Prethodni članak

Algoritam Forto

PROČITAJTE I...

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!