ŠABOTIĆ: Nacionalni osjećaj ne treba mjeriti trenutkom u vječnosti, već vječnošću u trenutku

Nacionalni osjećaj Bošnjaka bio bi daleko kompaktniji da se na njemu kontinuirano radilo posredstvom obrazovnog sistema i da je predstavljan na pravi način, dakle, u svom historijskom kontinuitetu. To bi, svakako, doprinijelo boljem međusobnom upoznavanju ljudi na balkanskoj vjetrometrini, a samim tim i prevazilaženju ksenofobičnih poriva koji su u njima prisutni na tom istom prostoru na kojem dijele skoro identičnu historijsku sudbinu. Kažemo to, tim prije, jer prostor i vrijeme, kao dvije ključne determinante historije, ne mogu se lako izbrisati iz čovjekovog koda

Razgovarao: Esko MURATOVIĆ

  

Sait Šabotić je historičar, urednik časopisa Glasnik Bihora i historiograf čija se riznica objavljenih radova iz dana u dan uvećava, svjedočeći da se radi o stvaraocu koji gotovo tri pune decenije, manirom predanog istraživača, pokušava da ukaže kako je “uistinu bilo”. Rođen je 1966. godine u Hazanama (danas u općini Petnjica), a s navršenih 40 dana započeo je svoj život u Nikšiću. Osnovno, srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje stekao je u Nikšiću, gdje je završio i postdiplomske studije historije na studijskom programu za historiju Filozofskog fakulteta. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima u zemlji i inostranstvu. Sarađivao je sa skoro svim časopisima i listovima u Crnoj Gori koji objavljuju radove s historijskom tematikom, ali i s časopisima iz regije. Koautor je više udžbenika historije za osnovnu školu i gimnaziju, te brojnih historiografskih priloga. Koautor je i obimne studije Muslimansko-bošnjačko stanovništvo onogoško-nikšićkog kraja 1477.-2003. godine – istorijsko-demografski procesi (Podgorica, 2005), jedan od autora tekstova monografije o pozorišnom životu Nikšića Magija traje – Nikšićka pozorišna povijest 1884.-2006. (Nikšić, 2006), jedan od autora Istorijskog leksikona Crne Gore, (knjiga 1-5, Podgorica, 2006), koautor turističke publikacije Crnogorsko primorje (Zagreb, 2007), autor monografije Ulcinj, koju je objavila Izdavačka kuća “Vijesti” u okviru edicije Gradovi Crne Gore (Podgorica, 2009), jedan od autora monografije Berane (Berane, 2012), koautor Studije valorizacije bošnjačkog spomeničkog naslijeđa u Bijelom Polju (Bijelo Polje, 2013). Počasni je član Zavičajnog kluba “Bihor”, udruženja koje djeluje u Velikom vojvodstvu Luxembourg. Sekretar je redakcije za publiciranje projekta “Osmanski (turski) izvori za istoriju Crne Gore”, čija je realizacija u toku. Živi i radi u Nikšiću.

 

STAV: Najprije, ako se ima u vidu da je Vaše naučno istraživanje usmjereno prema novom vijeku (historija Crne Gore XVIII i XIX stoljeća), što je bitno istaći iz ugla historiografije u odnosu na bošnjačko kulturno naslijeđe u Crnoj Gori i koliko se, prema Vašem mišljenju, vodi računa o istom?

ŠABOTIĆ: Kulturna baština podrazumijeva dobra koja su naslijeđena od prethodnih generacija ili koja nastaju u sadašnjosti, a imaju specifičnu vrijednost za ljude i trebaju biti sačuvana za buduće generacije. Svako naslijeđe, pa i bošnjačko, ne može biti na pravi način predstavljeno ukoliko nije sačuvano, naučno proučeno i javnosti predstavljeno. S obzirom na to da bošnjačkom naslijeđu, velikim dijelom, pripada ono što nazivamo orijentalno-islamskom kulturnom baštinom, koju je na balkanskim prostorima stvarala Osmanska imperija, onda smo dužni konstatovati da je ogroman dio tog naslijeđa na tlu Crne Gore nepovratno nestao, da je drugi dio izložen propadanju i raznim devastacijama, a da se o onom dijelu koji je još uvijek u stanju da posvjedoči o prošlosti i sadašnjosti malo vodi računa. Ako pođemo od činjenice da kulturno naslijeđe utječe na identitet, odnosno da je dio identiteta, onda je urgentno potrebno čitav niz objekata tog naslijeđa staviti pod zaštitu države i zaustaviti njegovu dalju devastaciju. Kada ovo kažemo, tu naročito imamo u vidu objekte vjerskog karaktera, zatim mezarja, potom mostove, utvrđenja, stare kuće, predmete pokućstva itd. Ono što nije opisano, zabilježeno i o čemu nemamo dragocjenih svjedočanstava kao da nije ni postojalo. Upravo u tome historiografija ima neku vrstu uloge čuvara kulturnog naslijeđa. Da bi se naslijeđe što bolje čuvalo, potrebno je stvoriti kadrove koji bi na naučan, legitiman i legislativan način znali brinuti o kulturnoj baštini i naslijeđu.

  

STAV: Da li mi poznajemo vlastitu historiju i kojoj je mjeri pogrešna percepcija historijskih dešavanja nepotpuno i deformistički utjecala na oblikovanje nacionalne svijesti, a u kojoj mjeri na njeno jačanje, kad je u pitanju bošnjački narod u Crnoj Gori?

ŠABOTIĆ: Svaka pogrešna percepcija, a naročito ona koja se tiče historijskih dešavanja, može dovesti i u krajnjem dovodi do teških posljedica u oblikovanju nacionalne svijesti. Prostor Crne Gore, koji je bio mjesto susreta i prožimanja različitih kultura i civilizacija, neminovno je bio izložen utjecajima onih koji su u određenom historijskom trenutku imali snagu i moć da taj prostor stave pod svoju vojnu, političku i ekonomsku kontrolu. Historijski gledano, prostor Crne Gore je u svojoj prošlosti, naročito u novom vijeku, bio razdrobljen, pa se u takvim uvjetima izgrađivala specifična svijest, često opterećena različitim stereotipima i predrasudama. Dodiri Mletačke republike, Osmanske imperije i podlovćenske Crne Gore, uz ostale historijske aktere i sudionike, na malom prostoru ostavili su snažne pečate čije je obrise moguće vidjeti i danas. Kada su u pitanju Bošnjaci Crne Gore, sasvim sigurno može se reći da se oblikovanje njihove svijesti odvijalo pod utjecajem islama, ali i u čuvanju one tradicije koja je bila prisutna prije uspostavljanja osmanske uprave. Upravo percepcija u kojoj su granice kulturnog naslijeđa šire nego državne granice jeste ono što je pozitivno utjecalo na jačanje bošnjačke nacionalne svijesti. Bošnjačka književnost, možda, najbolja je ilustracija za izrečenu tvrdnju. Narodna balada o Hasanaginici je podjednako bliska i Bošnjaku iz Bosanske krajine i Bošnjaku iz rožajskog ili plavsko-gusinjskog kraja, jer su njeni motivi i njena sadržina slični svakodnevlju stanovništva koje živi u tim krajevima. Muhadžirska sudbina, koju u svojim djelima slika bard bošnjačke književnosti iz Crne Gore Husein Bašić, ista je i jednako bolna i za Bošnjake Bosne i Hercegovine i za sve Bošnjake na bilo kojoj tački Zemlje. Nije naodmet spomenuti ni vjersko obrazovanje koje su pojedinci stjecali u mektebima, medresama i drugim institucijama, a svoj književni izraz oblikovali posredstvom alhamijado književnosti, kasida, ilahija, mevluda i sl.

Ni jednom Bošnjaku, ma gdje on živio, kada nazovete selam kao uzvišeni pozdrav, ne treba prevodilac da bi razumio šta ste mu rekli. To je samo jedan u nizu primjera kojim možemo ukazivati ili pokazivati kako nacionalni osjećaj ne treba mjeriti trenutkom u vječnosti, već vječnošću u trenutku.

Nacionalni osjećaj Bošnjaka bio bi daleko kompaktniji da se na njemu kontinuirano radilo posredstvom obrazovnog sistema i da je predstavljan na pravi način, dakle, u svom historijskom kontinuitetu. To bi, svakako, doprinijelo boljem međusobnom upoznavanju ljudi na balkanskoj vjetrometrini, a samim tim i prevazilaženju ksenofobičnih poriva koji su u njima prisutni na tom istom prostoru na kojem dijele skoro identičnu historijsku sudbinu. Kažemo to, tim prije, jer prostor i vrijeme, kao dvije ključne determinante historije, ne mogu se lako izbrisati iz čovjekovog koda.

 

STAV: Da li se došlo do pomaka i pokazatelja koji nas navode da se mijenja nacionalno opterećena svijest u odnosu na Bošnjake u Crnoj Gori i od čega to ustvari zavisi?

ŠABOTIĆ: Do određenih je pomaka svakako došlo. Tome su uveliko doprinijeli procesi s kraja XX i početka XXI stoljeća, u kojima su demokratizacija društva i težnja za integracijama doprinijeli da se popravi ukupno stanje u društvu, a time i stanje Bošnjaka. Nakon promjene državno-pravnog okvira 2006. godine, svi narodi u Crnoj Gori žive okruženi ruševinama prošlosti, pokušavajući da se izbore s njenim ekonomskim, političkim, moralnim i kulturnim posljedicama, a istovremeno i s novim izazovima koje nameću zapadna društva, odnosno evropske institucije. Svakako, u tom procesu ne treba isključivati nesuglasice, pa čak ni mogućnost da se ostaci prošlosti ponovo pojave u ruhu sadašnjosti, jer refleksije prošlosti uvijek se dešavaju u sadašnjosti, tj. u budućoj prošlosti. Procesi emancipacije, obrazovanja, političkog djelovanja i zastupljenosti u institucijama društva, naročito onima u kojima se odlučuje, također govore da se mijenja nacionalno opterećena svijest u odnosu na Bošnjake.

 

STAV: Da li je moguće prepoznati vrijednosti historijski valorizirane događajnosti bez kritičkog preispitivanja i metodske sumnje ako “historiju pišu pobjednici”, kada se ima u vidu da je prag čovječnosti pregažen onog momenta kada jedni ili drugi sve rade nauštrb onih trećih, a ne postoji niti dobra volja niti namjera da se dođe do saglasnosti historičara?

ŠABOTIĆ: Svima nam je dobro poznata izreka da historiju pišu pobjednici. U takvoj konstelaciji svakome je dozvoljeno da ima svog pobjednika. Međutim, ne treba gubiti iz vida činjenicu da historiju pišu historičari, i to na osnovu prvorazrednih historijskih izvora uz upotrebu naučnih metoda. Sve izvan toga može biti samo loša kopija dobrih interpretacija ili pokušaj manipulacije. Uostalom, ako pođemo od činjenice da ljudi nikada ne mogu reći toliko mudrosti koliko mogu prešutjeti gluposti, bit će nam znatno jasnije koliko je zanat historičara odgovoran i koliko odgovornost prema sebi, ali i odgovornost za druge treba da bude važna u našem svakodnevnom djelovanju. Historičarima treba da bude svojstveno stalno preispitivanje historijskih činjenica, što podrazumijeva postavljanje novih pitanja starim i već poznatim historijskim izvorima. Samo osnovane naučno-metodološke sumnje mogu dovoditi do novih spoznaja, novih činjenica i akumulacije znanja. Dešava se da se u određenim trenucima u nekim društvima nudi i po nekoliko historijskih istina. No, znajući da je vrijeme majstorsko rešeto, stvari uvijek dođu na pravo mjesto. Zato uvijek treba strpljenja i težnje da spomenuti prag čovječnosti bude uzdignut na nivo humanosti.

 

 STAV: Čemu nas uči historija kao historija ubistava, protjerivanja, pljačkanja, eksploatacije i stradalništva na ovim prostorima i kako tumačiti takozvano ponavljanje historije?

ŠABOTIĆ: Ako za historiju kako ste je Vi definisali upotrijebimo zajedničko ime “loša prošlost”, onda nam je jasno da nas ona može poučiti samo nečemu što nas u perspektivi može odvesti u tzv. “ponavljanje historije”. Tu često spominjanu uzrečicu historičari su različito tumačili. Prema antičkim misliocima, “budućnost nije ono što će tek doći, već ono što će se vratiti”. Na osnovu sagledavanja događaja iz prošlosti, moguće je uočiti određene procese koji kao da se ponavljaju. Analiziranjem tih procesa može se unekoliko predviđati budućnost. Opažanje da se historija ponavlja mnogi i danas shvataju ozbiljno, ali će prije biti riječ o procesima koji nisu do kraja realizirani, koji nisu zaokruženi u svom razvoju, zbog čega nam često izgleda da se “historija ponavlja”. Pažnja historičara bi, prema našem shvatanju, trebala da bude usmjerena i prema ideji o historijskim paralelama da bi se učilo i na lošim i na dobrim historijskim iskustvima drugih.

 

STAV: Ako se ima u vidu da je historija bošnjačkog naroda na ovim prostorima dobrim dijelom i historija njegovog raseljavanja kao tragedije nekoliko epoha, u čemu leže uzroci nemoći odupiranju i otporu takvim procesima i dešavanjima kada govorimo o muhadžirskom pitanju?

ŠABOTIĆ: Muhadžirsko pitanje složeno je historijsko pitanje koje je tek posljednjih nekoliko decenija počelo da dobija nešto realnije i objektivnije odgovore. Raseljavanja s određenih prostora, čini se, jedan su od usuda bošnjačkog naroda, njegova tragedija, ali i njegov uspjeh da uvijek iznova pokaže da ima vitalnu sposobnost koja ga održava u historijskom kontinuitetu i trajanju. Uzroci nemoći da se odupre takvom fenomenu su višestruki: promjena historijskih okolnosti, linija manjeg otpora, ekonomska snaga, lična htijenja, želja da se ne ostane izvan kolektiviteta, da se bude kao onaj ko nije s vama i slično. Dakle, u jednoj složenoj mentalnoj i socijalnoj infrastrukturi kolektivnog i individualnog treba tražiti i moć i nemoć za odupiranje historijskim procesima koji zahvataju određena društva i njegove strukture. Kada je u pitanju naučno sagledavanje muhadžirskih kretanja, želimo da istaknemo da su proučavanja dr. Safeta Bandžovića veoma dragocjena i da su proširila saznajne domene Bošnjaka, ali se, u perspektivi, mora voditi računa o stvaranju novih stručnjaka koji bi se bavili historijskom demografijom.

 

STAV: Može li se objasniti veza između događajne historije i manipulativne strane ljudske prirode, uzimajući u obzir epsku mitomaniju u okvirima utjecaja pojedinih ideologija, ako se zna da su njeni nusproizvodi: nacionalegoizam, protjerivanja, zločini, taština, negativne selekcije i diskvalifikacije različitih vrsta?

ŠABOTIĆ: Ljudi su oduvijek nastojali da pronađu način kako upravljati pojedinim događajima, pojedincima ili procesima. Kada im to ne bi pošlo za rukom, onda su pribjegavali manipulaciji. Očit primjer za to jeste plasiranje onih informacija koje u nekom momentu mogu poslužiti za realizaciju određene namjere ili ideje. Vi ste izvanredno primijetili da je jedna od poluga tih manipulativnih sredstava bila i mitomanska svijest čiji pogledi i namjere nikako nisu mogli biti zdravi. Uz pomoć takve svijesti, što više je trebalo “ocrniti” suprotnu stranu i čitave kolektivitete uvjeriti da je potpuno ispravno i opravdano to što se radi. Prošlost je prepuna primjera koji su na fonu onoga o čemu govorimo. U takve svrhe upotrebljavaju se i historijska saznanja, “oživljavaju” se davno nestale ličnosti s historijske pozornice i prizivaju njihovi duhovi, citiraju se samo ona mjesta iz djela koja odgovaraju trenutku i euforiji mase, navode se primjeri u kojima je destruktivno “pobijedilo” konstruktivno djelovanje i sl.

 

STAV: U sklopu Vašeg naučnog-istraživačkog i kulturno-intelektualnog angažmana, od mnoštva zapaženih naučnih radova i članaka, izdvojio bih radove i članke u vezi s rasvjetljavanjem nekih bitnih nepoznanica o izgradnji osmanskog Nikšića, utvrđenja koje i danas plijeni svojom arhitekturom i osobenostima. Do kakvih ste novih saznanja došli u tom pogledu?

ŠABOTIĆ: Nikšić je, mogu slobodno i pouzdano reći, grad mog života. U njemu sam se obrazovao, u njemu živim i djelujem. To je grad koji ima svoje uzuse, svoje navike, svoj etos, svoj duh, svoje ljude, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Kako historičare zanima prošlost, to su i naše težnje bile usmjerene na rasvjetljavanje prošle stvarnosti i u tom kontekstu nastala je jedna posebna monografija urađena u koautorstvu s kolegom Slobodanom Drobnjakom posvećena historijsko-demografskim procesima kojima je bilo izloženo bošnjačko/muslimansko stanovništvo Nikšića i okoline u periodu od 1477. do 2003. godine. Shvativši da u tom periodu ima još dovoljno prostora za dodatna istraživanja, birali smo pažljivo one detalje koji su još uvijek prisutni, a o kojima se malo zna. Tako smo, kroz niz članaka u Novinama Nikšića i časopisu Komuna iznijeli neka nova zapažanja u vezi s izgradnjom Bedema u Nikšiću početkom XVIII stoljeća, podatke u vezi s utvrdom Ferizovića šanac, kamenu ćupriju iz osmanskog perioda na Duklu koja nosi ime hadži Ismaila Lekića, zanimljivosti u vezi sa sevaplijskim kamenom, odnosno meitašom u haremu džamije u Grudskoj mahali itd. Bili su to, uglavnom, sadržaji iz socijalne historije, društvene historije, historije svakodnevice, historije privatnog života i sl., koji su naišli na lijep i topao prijem kod čitalaca.

Što se tiče novih saznanja, došlo se do otkrića da je geostrategijska pozicija i postavka Bedema i njegova namjena u tom smislu pokazala prostorno, mnogo širi odbrambeni prsten izvan zidina osmanske citadele, što nam govori da su graditelji i stratezi samih zidina vodili ne samo računa o konfiguraciji i preglednosti terena već i o mogućnostima održivosti komunikacijskih veza koje svakom gradu, u ovom slučaju kasabi, osiguravaju trajanje… Značajnu pomoć u odgovorima na pojedina pitanja pružali su nam i historijski izvori osmanske provenijencije na koje nam je pažnju skrenuo kolega historičar Admir Adrović, koji je mnoge od tih dokumenata preveo za potrebe naših istraživanja. Napori u proučavanju prošlosti Nikšića dragocjeniji su ako se u vidu ima činjenica da će ta saznanja doprinijeti ne samo boljem poznavanju prošlosti već i harmoničnijem životu stanovnika Nikšića u sadašnjosti.

 

STAV: Jedan ste od onih naučnika, saradnika, participijenata u pisanju nekoliko udžbenika historije za osnovnu i srednju školu u Crnoj Gori. Možete li nam na osnovu tih iskustava navesti najbitnije propuste i najuočljivije kontradiktornosti koje se tiču nezastupljenosti bošnjačke historijsko-kulturne baštine u okvirima nastavnih sadržaja i programa?

ŠABOTIĆ: Nastajanje udžbenika historije složen je proces koji obično započinje konsenzusom određenih subjekata. Tačno je da sam učestvovao u stvaranju udžbenika historije nove generacije, počevši od 2003. godine, kada su svi angažirani autori bili iz Crne Gore. To je zaista veliko i dragocjeno iskustvo. Skoro su svi ti udžbenici od relevantnih evropskih institucija ocijenjeni kao dobro urađeni. Međutim, to nikako ne znači da se u ostvarivanju još boljeg kvaliteta ne može ići dalje. Naši naredni udžbenici trebali bi, prema našem razmišljanju, da ostvare veću zastupljenost sadržaja iz historije manjinskih naroda. Ako bi danas, na osnovu onoga što se uči iz aktuelnih i važećih udžbenika historije, pitali jednog učenika koji pripada nekom od manjinskih naroda u Crnoj Gori, šta je to naučio iz prošlosti naroda kome pripada, rezultati bi bili nezadovoljavajući. Uzimajući u obzir da postoji i ona prošlost u kojoj je akumulirano “naslijeđe zla”, trebalo bi povesti više računa da u udžbenicima eksponiramo one sadržaje koji govore o pripadanju istom društvu u kome neminovno dolazi do stvaranja zajedničke tradicije, a samim tim i zajedničkog sjećanja. Kada su konkretno u fokusu sadržaji koji se tiču Bošnjaka, onda bi trebalo razmišljati o onima koji govore o procesu primanja islama, o muhadžirima, o istaknutim pojedincima, o pobunama Bošnjaka protiv osmanske centralne vlasti, o komitskom pokretu Bošnjaka, o alhamijado književnosti, o sevdalinkama itd. Kada ovo kažemo, svjesni smo činjenice da i drugi narodi treba da izdvoje one sadržaje koji njihov narod najbolje predstavljaju drugima.

 

STAV: Dok na pitanje “ko smo i odakle smo” treba odgovoriti historija, na pitanje “šta smo” treba odgovoriti etika, uz saznanje da je u temeljima svjetski postojećih demokratskih sistema pojam zajedničke odgovornosti nešto preko čega se ne može, kakvu nam poruku u tom smislu šalju današnja historijska tumačenja kod nas i šire?

ŠABOTIĆ: Dok se točak historije pokreće unaprijed, želja ljudi je da se sve više osvrću unazad, s ciljem da što je moguće istinitije spoznaju ko su i odakle su. Potragu za istinom čovjek nosi u svojim genima, a istina je u historiji moralna kategorija. Veliki utjecaj na to svakako ima proces globalizacije, koji utječe na etnička miješanja, integracije, razne oblike asimilacije i slično. Shvaćena u takvom poimanju, historija postaje sveprisutna, noseći sa sobom zahtjev koji ističe nužnost suočavanja s prošlošću, kako onom daljom, tako i onom bližom, kako onom pozitivnom, tako i onom s traumama. U takvom svijetu zajednička odgovornost je kategorija koja se čini ili koja se ispostavlja kao najprihvatljiviji model pred dilemom “ostati ili otići”, odnosno “biti svoj ili biti svačiji”. Primjetna je i u našim obrazovnim institucijama u Crnoj Gori intencija za historijskim tumačenjima koja su usmjerena u pravcu multiperspektivnosti i saobražavanja svijesti o zajedničkoj odgovornosti. Posebno je pitanje za koga je takav način razmišljanja pogodan, koristan i kako će utjecati na buduće naraštaje.

PROČITAJTE I...

Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!