fbpx

S MUSINIM I BAŠAGAĆEVIM SARADNIKOM – ABDUREZAKOM BJELEVCEM

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića... – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo

Piše: Ibrahim KAJAN

Mislio sam: Dok su živi roditelji, bilo gdje da se u svijetu zateknem, znam da ću svaki put odgovoriti na ono pitanje prijatelja i komšija “kamo si se to pripremio, kamo putuješ, Ibrahime”:

“Putujem svojoj kući!”

Sada se toga samo sjećam. Odavno odgovaram drukčije. Izgubio sam onu kuću. Sad putujem samo u zavičaj. U njemu je pamćenje, bez mene. Ovo je nastavak…

MOJ OTAC, LEYLIN DJED AHMED

Pred Novu 1971. godinu otputovao sam iz Zagreba sa svojom malom porodicom roditeljima. Mada su imali unuka od svojih sinova i kćerki, posebno su se radovali Leyli jer su nju ipak rjeđe imali prilike viđati. Kad smo je prvi put doveli, majušnu, činilo se da joj se djed najviše raduje i najviše oko nje devera. Prije njezina jutarnjeg buđenja sam bi joj pripremao hapu od izgnječene banane i nekog dječijeg napitka, pa bi je strpljivo pitao do posljednje kašičice. Radio je to s uživanjem koje nikada, uz neki drugi njegov posao, nisam primijetio. Tada su radiostanice do besvijesti emitirale Vajtinu Lejlu, a moja bi curica odgovarajući ritmu poigravala u dupku dok bi je djed hranio. Hranio je i veselo se smijao pa i sam, uz nju, oko dupka tancao.

Baš tokom jednog takvog očevog hranjenja unuke došla je na “jutarnju kahvu” moja tetka, očeva sestra, srebrenokosa Džulba Kreso, tegleći u obje ruke mrežaste cekere s Tepe. Mada je daleko stanovala, na Brankovcu (u nacionaliziranoj rodnoj kući Alekse Šantića), uredno je obilazila svog starijeg brata Ahmeda. Upoznah je s nevjestom Smailom i, smješkajući se, upitah: “Bogati, kako ti se sviđa ova Zagrepčanka?” Ona, kao da je znala da ću je to upitati, s nekom nonšalancijom odgovori: “A, bogami, bolje muško od blata nego žensko od zlata…” i poljubi je, na što smo se svi nasmijali toj nimalo nježnoj mostarskoj patrijarhalnosti u koju su muškarci uvjerili ne samo sebe nego i žene. Po tom detalju i danas pamtim taj posjet tetke Džulbe domu moje majke i mog oca.

Kad je došla večer, iz kofera sam, prvom lijepom prigodom, izvadio najnoviji broj Republike, decembarski, otvorio ga i tako otvorenog pružio svojoj majci. “Volio bih da ovo pročitaš”, zamolio sam je. “Otpusni list”, pročitala je naglas i upitno me pogledala. “Da, Otpusni list…” Prihvatila je, popravila svoje naočale i ubrzo se udubila u lagano čitanje priče nedavno predane Stojanu Vučićeviću, a uvrštene izborom urednika Ivana Raosa. Strpljivo sam sjedio pored nje. Povremeno bi prekidala, pogledala me upitno i začuđeno, pa opet nastavljala. Kad je dovršila, sklopila je stranice časopisa, uzdahnula i gotovo ispod glasa rekla: “Ovo si pisao o ocu kad je bio u ‘Ćelovini’… Otkud ti ovo znaš?” Iznenadio sam se njezinom pitanju jer ja nisam “znao”, ja sam sve u davnoj dječačkoj viziji “vidio” kad sam klečao u prašini suhog blata na rubu gomile, želeći sagnut vidjeti oca između njihovih nogu…

“Tačno si napisao…”, rekla mi je. Jesam li je čuo? Izgovorila je te riječi tužnim svojim osmijehom.

Na stolić sam joj spustio i publicističko-romanesknu monografiju Muhamed našeg Mostarca o kojem nije znala ništa – Abdurezaka Hifzije Bjelevca. U koferu sam imao i Hrvatski tjednik od 26. novembra 1971, u koji mi je Vlado Gotovac uvrstio zapis Hifziji Bjelevcu u pohode, moj svojevrsni pozdrav najstarijem piscu u Jugoslaviji, Hifziji, u tom trenutku.

“HIFZIJI BJELEVCU U POHODE”

Hladni dan nije me spriječio da ne odem Hifziji Bjelevcu u zagrebačku Ulicu Božidara Adžije br. 1. Vrata je otvorila gospođa Eleonare, supruga našeg književnika. Tipična Belgijanka: zahvaljivala se na lošem hrvatskosrpskom jeziku za buketić zlatnih narcisa.

Hifzi je ležao. “Bolestan je i skoro uvijek leži. Već tri mjeseca nije izašao na ulicu…”, govorila mi je Eleonare uvodeći me u veliku polupraznu sobu s krevetom i velikim, zastakljenim ormarom. Nudila mi je sjedalicu.

Pružajući ruku nekad slavnom romanopiscu, rekoh mu da sam i ja iz Mostara. Nije se iznenadio. Možda me nije ni čuo, ko zna… Pristao je na kraći razgovor povodom izlaska drugog izdanja njegova Muhameda u Zajednici pisaca “Tin”.

Spomenuh mu da sam nedavno kupio u jednoj antikvarnici njegov roman Rene Logotitedes (Sarajevo, 1919, izdanje “Novi vijek”), te da sam pročitao i Muhameda.

Pitam ga raduje li ga činjenica da se dopada i mojoj, najmlađoj generaciji.

“Jasno, kazao je. Moja proza predstavlja stanoviti specifikum, jezički specifikum. Ne znam bi li se moglo kazati da pišem bosansko-hrvatskosrpskim jezikom. Dok ovo govorim, mislim na romane Pod drugim suncem, Minka, Rene Logotitedes, Muhamed i još neke. Rene Logotitedes. To je roman o slobodi. Narodnoj slobodi. U tom sam se romanu, kao autor, tako daleko udaljio da su mi iz vida, iz svijesti, izlazili svi sklopovi narodnosnih i zemljopisnih granica. Htio sam reći: gdje su ljudi, tu je i nacija…”

Rekoh Bjelevcu da pisci u njegovim godinama ili malo pišu ili su već davno bacili pero u trnje.

“E, ja pišem. Pišem, iako me vid sve više izdaje, a i ruke. Znaš, drhte, a nemam para za mladu sekretaricu”, govori smješkajući se.

“Pripremam tekst za film, TV – po romanu Rene Logotitedes. Imam 84 godine (rođen sam 1886!) i nisam siguran da ću ga uspjeti privesti kraju. Uostalom, ostat će prepuna košara neobjavljenih rukopisa…”

Spominjem mu veliku Ježić-Krklečevu Antologiju svjetske lirike, u kojoj su njegovi vrsni prepjevi stihova turskih pjesnika. Pitam: “Zašto nema knjige, cjelovite knjige turskog savremenog pjesništva? Čini se da ste dosta pjesnika preveli. Ili nema interesa?”

“Podsjećate me na jednu staru stvar. Ne, više ne prevodim. Ne mogu… Vidite, prije više godina priredio sam za zagrebačku Zoru, u dogovoru s Gustavom Krklecom, koji je tada bio urednik za pjesništvo, knjigu moderne turske poezije. Preveo sam više od stotinu pjesama od tridesetak pjesnika. Mučio sam se, a onda Krklec ode s tog mjesta, dođe mlađi – i bit će da mu se Krklečev plan nije dopao. Ili turski pjesnici. Ili moji prepjevi – ko bi sad znao. Ukratko, knjiga nikad nije izašla. Još je iza ovog ormara u ćošku, u pletenoj korpi za veš, punoj rukopisa. Koga zanima, eno mu je.”

“Dugo ste bili zapostavljeni. Nećemo dozvoliti da to i dalje traje…”, počeo sam, ali me on prekide.

“Ti malo po mostarski, liskaluk?”, nasmija se, teško, starački. “Ali kazat ću nekoliko riječi s potpunom sviješću. Ja sam ‘zaboravljen’, da ne kažem ‘zapostavljen’, iz meni nejasnih i nepoznatih razloga. Nije to slučaj samo sa mnom. Cijeli je niz bosanskih pisaca ‘pao’. Nigdje ih. Ja živim u Zagrebu dosta dugo i ovdje mi vele: ‘Hifzi, ti pripadaš Bosni, ti si njihov, a to što živiš ovdje tvoji su privatni razlozi…’”

“A u Bosni, šta Vam kažu u Bosni?”, pitam.

“Da, u Bosni: Hifzi, ti pripadaš…, i sve tako, obrnuto. Ispostavilo se da ja nikamo i nikom ne pripadam, dragi moj.”

“Sada Vam izlazi Muhamed. Muhammed, a. s., zapanjuje li Vas ta osobnost?”

“Ono što mislim o Muhammedu kazao je jedan Englez u tom romanu. Pročitajte to ponovno. Eto, to mislim…, sve drugo što bih rekao bilo bi suvišno. Napokon, bilo bi nepristojno da o Muhammedu daje mišljenje jedan obični smrtni A. Hifzi Bjelevac.”

Pitam Hifziju je li bio u Zagrebu kad je izašao Muhamed, ko ga je finansirao i kakav je odjek imao.

“Puno je to pitanja odjedanput i za mene! No, polahko: 1942, u ta zla vremena, bio sam tu, u Zagrebu. Roman je izašao u dosta maloj nakladi. Novac za nj mi je dao, za tisak, Alija Mehmedbašić, rahmet mu duši.

Štampa je zabilježila pojavu romana ‘kao djela zgodna za muslimane’. Bilo je i otpora, jasno. Pobunili se u Ilmiji. Jedan sarajevski list u izdanju Ilmije pisao je negativno, ali dosta blago. Sjećam se da je završetak tog teksta upozoravao buduće čitaoce da knjigu čitaju s oprezom i da se kontroliraju u izjavama u vezi romana.”

Pred sami kraj razgovora gospođa Eleonara donijela je kahvu. Tursku. Kako i dolikuje, sjetimo li se da su se Hifzija i ona upoznali i zavoljeli u Istanbulu, gdje su se i vjenčali 1935. godine.

PROMATRAM GA FASCINIRAN

Sabirali smo se uz kahvu bez zapisivanja. Eleonare je bila odjevena u crnu haljinu, pa se njezina bijela put isticala i svjetlucala poput srebra. Kako starci znaju bili lijepi! Ona je Hifziji rodila kćerku Lejlu. Trenutačno je na poslu. Laborantica je u klinici “Rebro”. Hifzija ima još dvije kćerke s prvom suprugom, pjesnikinjom Šefikom Nesretin (1893–1927), trećom Bošnjakinjom u književnosti, nakon Umihane Čuvidine i Nafije Sarajlić. Iz sarajevske je porodice Alihodžić.

Nekoć je mladi pisac Bjelevac na mostarskim i sarajevskim ulicama susretao žive pisce prve generacije “preporodne” bošnjačke književnosti – ne samo Safvet-bega Bašagića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića, Musu Ćazima Ćatića… – nego je pod snažnim dojmom njihovih književnih objava i započinjao pisati, da ponekad nije ni primjećivao da ih – potkrada i plagira, primjerice Bašagića! Ali, uzvinuo se u najplodnijeg romanopisca između dvaju svjetskih ratova, i takvog ga danas pamtimo. Započinjao je u Bašagićevu Beharu, i u Biseru, družeći se s Ćatićem. Gledam ga i zamišljam te naše najznačajnije figure kulturne historije koje mi posreduje na gotovo opipljiv način.

U jednom trenutku Eleonare je iz ladice ormara izvadila album fotografija. Izdvojila je jednu Hifzijinu, portret snažnog dojma, na kojoj podupire lijevom skupljenom pesti markantno lice, na domalom prstu blista zlatni prsten s “pečatom”. Tu ću fotografiju prvi put objaviti u zagrebačkom Beharu, godinama kasnije, pa je otuda prenesena u brojne novine i knjige.

Nisu dan-dva, tek što sam došao doma s poslijepodnevne smjene u knjižnici “Bogdan Ogrizović”, gdje sam odnedavno radio, zazvonio je telefon. “Ibrahime, pozdravlja te Enes Čengić!” “Lijep pozdrav”, odgovorih, “evo ovog trenutka ušao u kuću…” “Nemoj se izuvati, dođi u dopisništvo (Oslobođenja), imam zanimljivo društvo. Gustav Krklec te želi upoznati, pročitao je tvoj članak o Bjelevcu…”

 

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!