Ratni putopisi (25): ŠEHIT – SRBIJANAC

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Piše: Abdulah SIDRAN

U središte stvari!

Travnik je “zelen” da zeleniji ne može biti! Na svakoj kući, u svakom izlogu, na svakom zidu, ponešto od vjerskih (islamskih) oznaka i simbola. Ne znam da li je Travnik takav postao, ili je takav bio i ostao, ali intenzivno osjećam kako je svaka transparentnost, svaka naglašenost očevidnost – suprotna samoj prirodi Vjere i vjerovanja. Prisjećam se kako sam potvrdu takvog svoga osjećanja našao i u knjizi hadisa, svjedočanstva dakle o postupcima i shvatanjima samog posljednjeg Božijeg Poslanika (kaže se: neka je mir na Njega). Išli su Poslanik, a. s., i njegovi ashabi kroz pustinju, na devama, a jedna je poveća karavanska grupa glasno izgovarala molitve Jedinome Bogu. Poslanik im je prišao, upitao što to rade. Kada mu rekoše da se mole Bogu, on im kaza: “Onaj kome se vi molite čuje svaku vašu misao, nema potrebe da galamite.” Nastaviše put u šutnji i tišini.

Usred Travnika, u centralnom parku, tik do džamijskog šehitskog groblja, dvije svježe humke, dva groba. Čudno li je, i neobično – u travničkom “zelenilu” – na grobu usred grada pročitati ime MIHAJLO PETROVIĆ. Ko je bio Mihajlo Petrović? Oficir JNA, dvadeset godina na službi u Travniku, u travničkom garnizonu, rođeni Srbijanac. Četrdeset i dvije mu godine. Ne htjede poći za četničkom JNA, odluči da ostane s bosanskim narodom, da ga brani od fašista. Volio ga narod, voljela ga bosanska vojska, sjajno komandovao i hrabro jurišao. “Ako poginem”, govorio je Mihajlo Petrović, “sahranite me sa mojim borcima.” Tako i bi. U grobu do njegovoga, još jedan Srbin, mladić dugačkoga prezimena, s imenom SAŠA, rođen 1972. Usred Travnika, svježe cvijeće na svježim humkama dvojice Srbijanaca poginulih u borbi za odbranu Bosne, od srbijanskog agresora. (Valjalo bi u Travnik dovesti onoga ratnog zločinca s titulom engleskog lorda, da još jednom “padne u bandak”, kao što je padao na Trgu heroja, prošle godine, kad je među nasumice biranim sarajevskim braniteljima ustanovljavao da je svaki treći – Srbin. I još nije mogao pojmiti kako to da svaki drugi bosanski borac govori njegov maternji, engleski jezik.)

U Travniku ima veliki garnizon, kasarna kakvu srećemo samo u uređenim državama, kod čvrstih i formiranih armija. Vidljivo je to od samog ulaza, sve do posljednjih bočnih zgrada u kojima su smješteni ranjenici i rekonvalescenti. Krugom kasarne promiču vozila, kuriri i komandanti, bolničari i vojnici. Velika pozornica, u velikom krugu kasarne, kao da čeka svečanu smotru.

Upoznajemo komandanta slavne Sedamnaeste krajiške brigade Fikreta Ćuskića. Prije onižeg nego srednjeg rasta, čvrst, jak momak od svojih 30-35 godina. Oficir bivše JNA, Krajišnik. Djetinji izraz plavih očiju kao da biva u neskladu s pričama koje čusmo o njegovoj hrabrosti i odlučnosti u komandovanju. Opskrbljuje nas cigaretama i posebno izdvaja dvije “šteke” koje ćemo dijeliti ranjenicima, u dva ambulantna odjeljenja. Neka bude kao da mi, iz Sarajeva, donosimo. Hajde-de.

U bolnici, od kreveta do kreveta, sve sam mladić do mladića, momče do momčeta: Odakle si? Krupa. Prijedor. Kozarac. Jajce. Kad će prestati rat? Kad oslobodimo Sanski Most, Prijedor, Kozarac, Jajce. Kad oslobodimo Bosnu, i Hercegovinu, u državi Bosni.

Zezaju onog u postelji do vrata: dobio dozvolu da ima četiri žene. U njega nema lijeve noge. Nema ni ljutnje. Nasmijani “ljuti Krajišnici”.

Ovaj u krevetu desno od vrata, nešto stariji od ostalih, izdužen, spečen. Na postelji – knjiga. Mogu li pogledati? Bujrum. Ugursuz Nedžada Ibrišimovića. Popričamo malo, za televiziju. Kažem im, svima, o Nedžadu. Osim što je ponajbolji bosanski pisac, osim što je borac, na sarajevskoj slavnoj Dobrinji – on je i tvorac najpametnije rečenice napisane u ratu, ovdje, među nama. “Ako pobijedimo, bit ću sretan. A dok se borim, meni je, hvala Bogu, dobro.”

Aplaudiraju ranjenici Nedžadovoj rečenici.

Izlazim tužan. Bosna će, zadugo, biti zemlja invalida.

Hoće li, poslije, biti sretna zemlja?

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!