fbpx

Pričaju o Bihaću: ZABORAVLJAJU DA SU BOŠNJACI OBRANILI DUBROVNIK

Ovih se dana Hrvati i Srbi u Hrvatskoj mire, jedni idu na obilježavanje “Oluje”, a drugi na obilježavanje stradanja srpskih civila tokom “Oluje”. Iako je hrvatsko-srpska pomirba pozitivan događaj za demokratiju, štaviše, ipak govorimo o historijskom apsurdu, jer s Bošnjacima koji su dizali zastave i masovno krvarili za Hrvatsku, u isto vrijeme, vodi se teški medijski i verbalni rat. Razlog je dodjela odlikovanja predsjednika RH Zorana Milanovića gardijskim brigadama HVO-a i Specijalnoj policiji MUP-a Herceg-Bosna za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Odlikovanja je primio njihov zapovjednik general Zlatan Mijo Jelić, bjegunac od pravde protiv kojeg je u BiH dignuta optužnica za teške ratne zločine. No, na tome se nije stalo jer hrvatski predsjednik MIlanović je grubo negirao haške presude za Udruženi zločinački poduhvat, a uz to je ponovio sada već mitomanijsku hrvatsku tvrdnju da je Hrvatska navodno oslobodila Bihać i spriječila da postane nova Srebrenica. Zato smatramo sasvim opravdanim da iz arhive izvadimo tekst Feđe Šehovića, jednog od najvećih hrvatskih i bošnjačkih književnika koji je svojim djelom višekratno zadužio i Hrvate i Bošnjake, a u Dubrovniku bio i ostao jedno od najvećih imena u ukupnoj historiji kulture tog grada. Šehović je, krajnje nezadovoljan odnosom prema Bošnjacima braniteljima u tom gradu, 1995. godine napisao “Otvoreno pismo generalu Janku Bobetku”. Iznio je tada (ali i danas) zapanjujuće činjenice o ulozi Bošnjaka u obrani “hrvatske Atene”. Dvadeset i pet godina kasnije kao da se ništa nije promijenilo, Bošnjaci u Hrvatskoj i dalje “žive kao prokleti” dok se hrvatska službena politika, umjesto zahvalnosti i prijateljske ruke, nesmiljeno svađa sa njihovom matičnom domovinom, ponižavajući ju i negirajući ratne zločine.

OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU

VRATITE ČAST I PONOS DUBROVAČKIM BRANITELJIMA

Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja Muslimana, s velikim i malim “m”!). Vjerujem da Vam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (u prvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posumnjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednome redu i usporedite ga s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su sačuvani!), Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. Dostavljam Vam njihova imena. Gospodine generale, kao što vidite, brojno sudjelovanje Muslimana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina.

 

Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u oslobađanju zapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao do kraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u prijašnjim trijumfima naših branitelja, neka gorčina u meni ugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zateče me silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvatske osloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvršenim ratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Okučana, Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vidim moj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre “Tigrove” koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.

Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku pred postrojenim “Tigrovima” čestitate dijelovima slavne brigade i pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prilikom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. dubrovačke brigade i zavalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu “Tigrova” koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.

Topnici s Osojnika

Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapovjednik prvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasanović. Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući “upravo takvima” poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, ja sam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeska u zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega milijunskoga TV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjeh pojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je donio u Grad “browing” s Golubova kamena (brda poviše izvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći tijekom 15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno me obradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, muslimana. Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i neprestano na ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u studenome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam s nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, tako poslije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s potpunom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenja domovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.

Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pravo u postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanja na prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujuće savjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije, znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom i njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojega se vrlo vjerojatno još uvijek sjećate?

U danima hrvatsko-bošnjačkoga konflikta u srednjoj Bosni i Hercegovini heroja s Osojnika i njegove suborce preko noći su, bez ikakvih objašnjenja i često brutalno, “očistili” iz hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine “svučeno” je na način koji toliko zgranjava da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu poniženju i uvredi.

Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja Muslimana, s velikim i malim “m”!). Vjerujem da Vam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (u prvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posumnjali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednome redu i usporedite ga s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su sačuvani!), Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osobno nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obraćanje Vama. Dostavljam Vam njihova imena.

Gospodine generale, kao što vidite, brojno sudjelovanje Muslimana u obrani Dubrovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovačkoj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u obrani Grada s gotovo 40 posto, onda doista imam pravo biti ne samo ponosan tom činjenicom nego i svjestan svih prava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamčiti pripadnicima moga naroda. A što je, zapravo s većinom Muslimana, bivših branitelja Dubrovnika?

Ojađeni bojovnici

Gospodine generale oni žive kao prokleti, uzaludno traže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovom djecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu je suborac, ravnatelj nekoga poduzeća, rekao kako je njegova kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu je u povjerenju dodao: “Ako bih nju zaposlio, mene bi dan poslije smijenili s dužnosti!”

Gospodine generale, Vaši bivši bojovnici ojađeni su; velik broj njih nije dobio Spomenice koje su zaslužili; ne dobivaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali pod uvjetom da im “pop posveti kuću”, pri čemu ne mogu razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju.

Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi branitelji Grada. Uzaludno sam ja tu gospodu javno podsjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih strana odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se nepravda prema Kovaču ispraviti, da će se sve učiniti kao bi mu Grad doista zahvalio na plemenitoj i junačkoj žrtvi, ali do ovoga časa ništa se nije učinilo. Ništa!

Gospoda župan i gradonačelnik prave velik medijski spektakl s teškim ratnim invalidom (paraplegičarom) Hasibom Alibegovićem, bivšim pripadnikom Specijalne postrojbe policije u Dubrovniku. On je jedan od istaknutijih branitelja, muslimana Bošnjaka koji je u svojoj dvadeset i nekoj godini završio u kolicima. Bilo je dirljivo vidjeti lijepoga mladog čovjeka, koji je svojim športskim izgledom i izrazito profinjenim licem više podsjećao na nekoga popularnoga hollywoodskoga glumca, nezadrživa osvajača ženskih srca, slučajno nastradaloga za vrijeme snimanja novoga filma, negoli na vješta i hrabra pripadnika specijalne policije. Muk je vladao pod svodovima stare Kafetarije jer nazočni su bili zaslijepljeni i zaglušeni vriskom devastirane ljepote. Samo oni koji su govorili mogli su sebe čuti, dok su ostali nazočni, nijemi i gluhi, piljili u zamišljeni ostatak Aplonova kipa.

Prije tri godine, u posjetu toplicama, kada sam zajedno s Lukšom Pekom obišao i našega ranjenoga generala Marinovića, imao sam priliku vidjeti cijelu galeriju brojnih živih torza u invalidskim kolicima na desetke lica i obličja mladih Apolona. Možda sam zbog toga bio u stanju drukčije prosuđivati o spektaklu u Kafetariji. Očekivao sam da će predstavnici vrhovne vlasti u županiji i Gradu iskoristiti iskrenu ganutost nazočne publike i konačno se u ime hrvatskoga naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nanijeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.

Bljesak uoči oluje

Gospodine generale, osobno ne vjerujem da je takvo (neophodno) čudo moguće, bar dokle god prevladava osjećaj da u ovome Gradu sve manje ima onih kojima je identitet hrvatske Atene vlastita čast i ponos, a misao o njegovu dosljednu nastavljanju htijenje kojemu se sve podređuje.

Pozivajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste jedino Vi mogli učiniti to što naši politički vođe u Gradu i Županiji ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Naredite za to određenoj službi i stožeru da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostavljam, naravno, onima koji je nisu dobili, a zaslužuju je. Apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanju ne radi diskriminacija nad vašim bivšim vojnicima, da im se, kao i ostalim građanima (čak i onima koji su bježali iz Grada da ga ne bi branili!) dodijele krediti za obnovu devastiranih ili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natjecanjima za posao ne tretiraju kao trećerazredni građani.

Gospodine generale, učinite još nešto pravo i mudro, a meni ne zamjerite što kucam na Vašu savjest. To činim iz uvjerenja da ste jedan od onih koji je doista imaju i ne zaziru od istine. Vi ste u stanju tim ojađenim ljudima vratiti ne samo ponos i dostojanstvo već i izgubljenu vjeru.

Branitelji hrvatske Atene

  1. Adem Abdulah,
  2. Munib Aganović,
  3. Nermin Agić,
  4. Ago Agović,
  5. Farid Agović,
  6. Junuz Ahinović,
  7. Sakib Ahmović,
  8. Hasib Alibegović,
  9. Nijez Alijagić,
  10. Šerif Arnautović,
  11. Emir Avdibašić,
  12. Ćamli Avdić,
  13. Hamo Avdić,
  14. Murat Avdić,
  15. Sajo Avdić,
  16. Enver Babić,
  17. Hasan Babović,
  18. Alija Bajramović,
  19. Ibro Bajramović,
  20. Samir Bajramović,
  21. Suad Barlov,
  22. Edis Bašić,
  23. Ibrahim Bašić,
  24. Zlatan Bašić,
  25. Fuad Bečić,
  26. Suad Begović,
  27. Alija Beširović,
  28. Haris Bilalović,
  29. Ibro Bjedić,
  30. Lutvo Bjedić,
  31. Smajo Bjedić,
  32. Ejub Bojadžija,
  33. Hamo Brković,
  34. Kemal Brković,
  35. Mućo Brković,
  36. Namik Brković,
  37. Safet Brković,
  38. Senad Brković,
  39. Šanko Budalica,
  40. Mustafa Buljubašić,
  41. Kemal Burina,
  42. Sajo Burzić,
  43. Dino Ćatović,
  44. Junuz Ćatović,
  45. Zuko Ćatović,
  46. Ibro Ćerimagić,
  47. Zekerija Ćosić,
  48. Osman Ćamo,
  49. Alen Čampara,
  50. Miralem Čampara,
  51. Mustafa Čampara,
  52. Šaćir Čampara,
  53. Šefko Čampara,
  54. Kasim Čoman,
  55. Aladin Čustović,
  56. Alija Čustović,
  57. Ejub Čustović,
  58. Enver Čustović,
  59. Esad Čustović,
  60. Husnija Čustović,
  61. Ibro Čustović,
  62. Izet Čustović,
  63. Jusuf Čustović,
  64. Kasim Čustović,
  65. Miralem Čustović,
  66. Mustafa Čustović,
  67. Nusret Čustović,
  68. Osman Čustović,
  69. Suad Čustović,
  70. Šefkija Čustović,
  71. Šemso Čustović,
  72. Vehbija Čustović,
  73. Velija Čustović,
  74. Alija Dedović,
  75. Hazim Dedović,
  76. Amroš Demaku,
  77. Asim Dervišević,
  78. Ahmet Dilberović,
  79. Asim Dilberović,
  80. Dino Dilberović,
  81. Džemo Dilberović,
  82. Elvedin Dilberović,
  83. Jasmin Dilberović,
  84. Nedim Dilberović,
  85. Šemsudin Dilberović,
  86. Omer Duraković,
  87. Suad Duraković,
  88. Alen Đapo,
  89. Avdo Đidelija,
  90. Ćamil Đidelija,
  91. Fikret Đidelija,
  92. Mirsad Đildelija,
  93. Zahid Đuderijan,
  94. Ernas Džanković,
  95. Hasan Džanković,
  96. Mujo Džanković,
  97. Braco Elezović,
  98. Huso Elezović,
  99. Mujo Elezović,
  100. Safet Elezović,
  101. Hajrudin-Bato Fazlić,
  102. Mirsad Gerim,
  103. Kasim Glavović,
  104. Armenko Gološ,
  105. Alen Grabović,
  106. Esad Grabović,
  107. Ibro Grabović,
  108. Jusuf Grabović,
  109. Mahir Grabović,
  110. Hamdija Habul,
  111. Kasim Hadžić,
  112. Džemo Hadžić,
  113. Kemal Hadžić,
  114. Safet Hadžiomerović,
  115. Duran Hajdarević,
  116. Hadžo Hajdarević,
  117. Aslin Hasanović,
  118. Avdo Hasanović,
  119. Aziz Hasanović,
  120. Šemsudin Hasanbegović,
  121. Hasan Hasanspahić,
  122. Zikrija Hasanspahić,
  123. Haris Hebib,
  124. Safet Hebib,
  125. Zikrija Hebib,
  126. Fehim Hebibović,
  127. Esad Hidović,
  128. Keka Hidović,
  129. Džemo Hodžić,
  130. Nedžad Huremović,
  131. Ramiz Huremović,
  132. Muhamed Jašarević,
  133. Ramiza Jašarević,
  134. Nagib Kacić,
  135. Eno Kalimović,
  136. Zlatan Kamberović,
  137. Miralem Kekić,
  138. Duran Klepo,
  139. Dragan Klepo,
  140. Emil Klepo,
  141. Haris Klepo,
  142. Ismet Klepo,
  143. Muharem Kočić,
  144. Zaim Kokić,
  145. Hajro Korač,
  146. Hamdija Kovač,
  147. Abid Kovačević,
  148. Farzudin Kuralić,
  149. Mustafa Kuralić,
  150. Sejfudin Kuralić,
  151. Alen Kusturica,
  152. Bajro Kusturica,
  153. Milada Kusturica,
  154. Izet Kuštrić,
  155. Alija Kušundžija,
  156. Edhem Memić,
  157. Himzija Mehić,
  158. Mahmut Mehić,
  159. Mirsad Mehić,
  160. Hako Mehić,
  161. Ramiz Mehić,
  162. Rasim Mehić,
  163. Safet Mehić,
  164. Šućrija Mehić,
  165. Izet Muhović,
  166. Šaban Muhović,
  167. Munib Mujić,
  168. Osman Muminović,
  169. Namik Mundžehović,
  170. Srećko Muslić,
  171. Hasib Muslić,
  172. Muhamed Mustajbašić,
  173. Fadil Nikšić,
  174. Fahro Nikšić,
  175. Samir Nikšić,
  176. Avdo Nukić,
  177. Šemsudin Osmani,
  178. Enes Osmić,
  179. Senad Osmić,
  180. Muhamed Ovčina,
  181. Hamo Ovčina,
  182. Hakija Ožegović,
  183. Zihnija Ožegović,
  184. Zikrija Ožegović,
  185. Izet Paščarević,
  186. Hamid Pervan,
  187. Ahmo Pidro,
  188. Elvedin Podrug,
  189. Fehim Podrug,
  190. Hasan Podrug,
  191. Fehim Radeljaš,
  192. Sajo Ramčić,
  193. Hamdo Ramović,
  194. Dževad Rešić,
  195. Halil Rudan,
  196. Bajro Salihović,
  197. Adis Sarić,
  198. Ekrem Sarić,
  199. Šerif Sarić,
  200. Fikret Sejdin,
  201. Hašim Selimović,
  202. Ramiz Spahić,
  203. Nedžib Ramiz,
  204. Suad Suar,
  205. Muhamed Šabanović,
  206. Enes Šarić,
  207. Amir Šehidić,
  208. Osman Šeho,
  209. Galib Šišić,
  210. Amir Škaljić,
  211. Enes Škaljić,
  212. Šukrija Škaljić,
  213. Džemal Škobalj,
  214. Mufid Šljivo,
  215. Šefik Šljivo,
  216. Jasko Tanović,
  217. Mirza Tanović,
  218. Muhamed Tica,
  219. Dino Topalbegović,
  220. Ile Topuzović,
  221. Hamdo Tralo,
  222. Husnija Tralo,
  223. Avdo Tufekdžić,
  224. Sulejman Turnadžić,
  225. Husein Turšunović,
  226. Salko Turšunović,
  227. Amir Voloder,
  228. Samir Voloder,
  229. Suljo Vukić,
  230. Fehim Vukotić,
  231. Kemal Vukotić,
  232. Izet Zolentrović,
  233. Jasmin Zolentrović,
  234. Nermin Zolentrović,
  235. Džano Zufer,
  236. Ćamil Zulović,
  237. Rasim Zulović,
  238. Izet Žiga

Naknadno identificirani

  1. Senad Bajramović,
  2. Nerman Đugum,
  3. Sejfudin-Sandžo Gledović,
  4. Mustafa Hubanić,
  5. Mujica Jusić,
  6. Sefer Jasmin

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Senaida Alić 07.08.2020.

    Zar nam više nije jasno da su Hrvati i Srbi trebali istrijebiti muslimane sa ovih prostora, poznat nam je i savez Tuđmana i Miloševića. Muslimanski narod će nejedinstvo, merhametluk i naivnost dovesti do nestanka.
    Dosta je više našeg dodvoravanja. Kad ja u Sarajevu ne mogu zaposliti dijete pravnika- staro trideset godina, kako bi uspjela u RS ili Hercegovini? Strašno i žalosno!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!