fbpx

Priča Gervasija Sáncheza o “memoricidu”

Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite ih gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe

 

 

PRIREDIO: Nedim Hasić

Španac Gervasio Sánchez (60) jedan je od najpoznatijih fotoreportera na svijetu. Izvještavao je iz Bosne i Hercegovine od početka do kraja agresije na našu zemlju i autor je jedne od najpoznatijih fotografija iz opkoljenog Sarajeva. Riječ o fotografiji sarajevske Vijećnice, tada zapaljene i uništene Nacionalne biblioteke, kroz čije se ruševine prolama nestvaran zrak svjetlosti. Ta je Sánchezova fotografija danas izložena u nekoliko muzeja svijeta.

U recenzijama često stoji kako je na njegovim fotografijama “više života nego smrti”, unatoč tome što je dokumentirao gotovo sve oružane sukobe 20. stoljeća. Gervasio Sánchez je od 1998. godine posebni izaslanik za mir UNESCO-a, a za svoj je rad višestruko nagrađivan kako u Španiji, tako i u ostatku svijeta. Protekle je nedjelje Sánchez održao predavanje tokom kojeg je govorio o svojim iskustvima iz BiH, između ostalog, i o tome kako je nastala njegova čuvena fotografija iz Vijećnice.

“Možda mislite da sam išao u ratove jer to volim. Ne. Istina je da dobro znam šta je to rat i uvjeravam vas, uvjeravam vas da je to najgora stvar koja se može dogoditi ljudskom biću, da živi rat. Ratovi se ne završavaju onda kada to Wikipedija kaže. Ponekad, kad predajem svojim učenicima, kažem im: ‘Ako vam postavim pitanje kada je završen rat u Bosni, a vi odgovorite da je završen 14. decembra 1995. potpisivanjem Daytonskog sporazuma, oborit ću vas na ispitu.’ A ako se učenik požali da tako piše na Wikipediji, onda im pojasnim da ratovi ne završavaju onda kada to kaže Wikipedija. Ratovi su gotovi kada se prevladaju njihove posljedice. I kada će se prevladati posljedice rata? Ponekad, godinama kasnije. Ponekad, desetljećima kasnije. Ponekad, nikad.

Kada sam počeo studirati, htio sam dokumentirati velike drame koje se događaju u svijetu. Mislio sam da će moji radovi promijeniti svijet, da će ga poboljšati. Novinarstvo treba ljudima omogućiti da budu manje pasivni, da su osjetljiviji na bol drugih. I na kraju, nakon svih tih godina i desetljeća, vidio sam da se, bez obzira koliko dobro obavljate svoj posao, gotovo ništa ne mijenja. Balkan je bio moj univerzitet, bio sam u Ruandi 1994. godine, bio sam u Somaliji, u Sudanu. Bio sam u Afganistanu, u Iraku, u Istočnom Timoru, u Kongu, u Angoli, u Liberiji, u Sierra Leoneu… Bio sam u mnogim sukobima. Vidio sam da se uvijek događa ista stvar. Sedamdeset godina nakon što su Ujedinjeni narodi ozvaničili pojam genocid, genocid nam se stalno ponavlja.

Kada sam bio mlad, sanjao sam da sve to promijenim. Jugoslaviju sam poznavao od 1981. godine, kada sam bio student novinarstva. Bili su bolje pripremljeni za prelaz iz komunizma u kapitalizam nego što smo mi bili pripremljeni za prelaz u demokratiju iz Francove autokratije. Odjednom se sve to razbilo na hiljadu komada. Da mi je te 1981. neko rekao da će Jugoslavija danas biti sedam država, nakon pet ratova, stotina hiljada mrtvih, desetaka hiljada nestalih, desetaka hiljada silovanih žena i djevojaka, ne bih vjerovao u to. Kada se zemlja raspada, kada zakoni prestanu vrijediti, ljudska bića počinju se ponašati brutalno. Zato razmislite danas o svom odnosu prema izbjeglicama. Kada upoznaš nekoga u redu za kruh ili u kinu ili u autobusu, na fakultetu, nekoga drugačije kulture, obrazovanja, odjeće, drugačije religije, pitaj tu osobu: ‘Odakle dolaziš, dječače?’, ili: ‘Odakle dolaziš, djevojko?’ Gospodine, gospođo. I pokušajte se staviti na mjesto te osobe. Što bih ja učinio da je moja zemlja u ratu? Što bih učinio da su moja djeca ili moji roditelji ili moja braća ili moji djed i baka bili u smrtnoj opasnosti? Sigurno bismo tako bolje i lakše shvatili zašto ljudi pokušavaju doći do boljeg svijeta.

Moja je profesija, vjerojatno, najzanimljiviji posao na svijetu. Niste novinar samo zato što dobro pišete ili pravite dobre fotografije. Vi ste novinar kada vas zanima što se događa u svijetu, kada želite poboljšati svoj pogled na svijet. Ja sam novinar 24 sata dnevno. Spavam kao novinar, sanjam kao novinar, ustajem kao novinar i odlazim u krevet kao novinar. Ponekad se i ja umorim, kao novinar. A ponekad bih se pobunio protiv mnogih stvari koje se događaju. Zapravo, vrlo se često bunim. Pišem, ponekad, stvari koji se mogu nazvati ‘pamfletom’, ali u najboljem smislu te riječi. Još uvijek vjerujem u novinarstvo jer je većina mojih prijatelja umrla u novinarstvu, žrtvovali su se da bi otišli u udaljena mjesta i pokušali reći ljudima šta se dogodilo. Moj prijatelj Juantxu Rodríguez umro je u Panami 1989. godine. Mladi fotograf, po imenu Jordi Pujol, umro je u Sarajevu u dobi od 23 godine. Bio je prvi novinar ubijen u Sarajevu. Moj prijatelj Luis Valtueña ubijen je u Kongu. Moj prijatelj Miguel Gil umro je u zasjedi s 33 godine u Sierra Leoneu. Najgori dan u mom životu bio je kada sam ga morao identificirati u mrtvačnici. Mogao bih govoriti o više desetaka novinara koji su umrli izvještavajući. Oni su pravi heroji koji se bore za poboljšanje percepcije građana o onome što se događa.

Vjerujem da je svijet u kojem živimo svijet u kojem ljudi s mnogo moći mogu manipulirati mnogim nemoćnim ljudima, običnim ljudima poput nas. Vrlo je lahko. Stvorite izmišljene neprijatelje. Stvorite u svakom historijskom trenutku niz situacija, neizvjesnosti, koje čine građane mentalno konzervativnijima. Nevjerovatno je koliko je to jednostavno. U svijetu novih tehnologija, gdje je sve lakše, lakše je i manipulirati. To bi bilo logično u vrijeme kada je javnost bila manje informirana. Ali danas smo odlično informirani. Nešto se događa. Možda je ono što trpimo cunami pretjeranih informacija. Sjećam se što se dogodilo devedesetih, kada se sve srušilo u hiljadu komada na Balkanu. Političari iz Njemačke, Engleske, Francuske, Španije, Italije morali su donijeti odluke kako bi se izbjegla smrt na Balkanu. Ali kada politička klasa, kada evropske vođe ne donose odluke, kada djeluju pasivno, desi nam se bujica mrtvih. To se dogodilo na Balkanu.

Kada je riječ o fotografiji Vijećnice… Nikada nisam tražio taj snop svjetlosti kroz sarajevsku biblioteku. O toj se fotografiji i danas raspravlja. Šta je ona, da li je ona umjetnost jer se nalazi u nekim muzejima? Je li fotografija jednostavna i teška, je li fotožurnalizam, dokumentarna fotografija, ratna fotografija, je li to bio rat ili šta tačno? Dva tjedna prije nego što je nastala, bio sam u središtu Bosne, u vrlo teško vrijeme, gdje je u svakom gradu postojala druga vojna sila, koja je bila izuzetno opasna. Putovao sam s jednim od mojih najboljih prijatelja Alfonsom Armadom, u to vrijeme specijalnim dopisnikom El Paisa. Bili smo u središtu Bosne, sjećam se da smo se išli nekim benzincem na opasno putovanje. Kada su nas zaustavili, neka je osoba pokazala na mene, stavila mi pušku za vrat i rekla: ‘Daj mi ključeve ili ću te upucati.’ Pružio sam mu ključeve od auta. Pet dana kasnije, pronašli smo auto, a u njemu je bila i moja torba s fotografijama. Polovina opreme je nestala, a mjerač svjetlosti bio mi je slomljen. Dvije sedmice kasnije, jedne nedjelje ujutro, namjeravali smo intervjuirati šefa bosanske vojske u Sarajevu, u deset sati ujutro. Dobro se sjećam da je to bila nedjelja ujutro početkom jula 1993. Rekao sam Alfonsu da idem prošetati po centru i da ću ga čekati ispred štaba bosanske vojske. I šetao sam, stajao sam tamo i ovamo, bilo je mirno jutro. Nisu granatirali. I odjednom sam otišao u biblioteku. Vjerojatno je to bio 30. ili 40. put kako sam ušao u tu biblioteku. Zapravo, doista sam volio ulaziti u biblioteku jer je ona bila sigurno mjesto tokom granatiranja.

Ponekad sam odlazio tamo, sjeo na kamen i pisao hroniku, jednostavno, bilježio sam odraz onoga što sam doživio tog dana u gradu. Tada sam ušao i vidio fantastično svjetlo, kakvo nikada prije nisam vidio. Podigao sam fotoaparat i počeo slikati, ali sam istodobno shvatio da nešto nije u redu, ali nisam znao što točno. Onda sam vidio ljude koji su išli na vodu, podigao sam kameru kako bih snimio neke slike i tada sam shvatio da mi je kamera namještena na 400 ASA, a film je bio 100. Trčao sam kao lud unutar biblioteke i pronašao sam zraku svjetlosti koja ulazi. To je kao vizija. Kada vidite te stvari usred tragedije rata, kada je sve sivo, kada odjednom vidite tu intenzivnu svjetlost, to vas iznenadi. Snimio sam pet ili šest analognih snimaka, a napravio sam i nekoliko snimaka u boji sa slajdom. Nisam znao da li je fotografija bila dobra ili loša sve dok se mjesec i po kasnije nisam vratio kući i tada sam otkrio da imam važnu fotografiju.

Fotografija je prvi put objavljena uz tekst Juana Goytisola Cuaderno de Sarajevo (Sarajevska bilježnica), kojeg je on napisao u El Paisu. Onda je objavljena u nekoliko drugih svjetskih novina i izazvala je veliko iznenađenje. Sam Juan Goytisolo govorio je o ‘pamćenju’ i analizirao da je to što se dogodilo s bibliotekom uništavanje sjećanja. Jer, šta je bila sarajevska biblioteka? To je bilo mjesto gdje su bili povezani svi mostovi suživota između različitih kultura, između različitih religija. Ta fotografija je jasan primjer ‘memoricida’. Oni koji žele okončati suživot uništavaju bit života, a to je kultura. Prije fizičkog ubijanja građana ubijaju mostove koji povezuju, ubijaju kulturu. A u toj biblioteci pohranjena je bosanska kultura.

Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite sebe gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe.

Dokumentarna fotografija, kao što je rekao Eugene Smith, mogla bi biti svjetlo koje bi nam omogućilo da ne ponovimo istu grešku u Evropi. Mi smo s kontinenta na kojem su ljudska bića izmislila ono najgore: totalitarizam, genocid, fašizam, nacizam, ropstvo, sve smo to ovdje izmislili. Drugim riječima, mi odavde ne može slati nikakve pouke. Srećom, nakon dva svjetska rata u istom stoljeću, dogovorili smo se da se ne ubijamo. Fotografija bi trebala poslužiti za poboljšanje percepcije svijeta građana. Ako se ne uzbuđujete zbog boli drugih, imate ozbiljan problem, preporučujem da idete kod psihologa ili psihijatra, jer nešto nije u redu s vama. Fantastično smo izvještavali s Balkana. Rat u Bosni bio je rat koji je štampa najbolje pokrivala. Najbolji novinari svijeta bili su u Sarajevu, i to nije pomoglo, ništa se nije promijenilo. Nekad pomislim kako bih se volio susresti s političarima iz tog vremena koji bi mi cinično govorili kako nisu znali šta se događa na Balkanu. Rekao bih im da je to laž s velikim slovom L, sa svim velikim slovima. Oni nisu intervenirali samo zato što su bili kukavice, zato što su postupali na kukavički način.”

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

Za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, u Mostaru će lokalni izbori, prvi nakon onih iz 2008. godine, biti održani 20. decembra 2020. godine, tako da mostarska dijaspora ima nešto više vremena za pripreme za sudjelovanje na izborima. Svi Mostarci širom svijeta mogu se prijaviti za glasanje do 6. oktobra u ponoć

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!