fbpx

Prepuna mezarja zbog pandemije u Evropi

Repatrijacija tijela bila je mjera koja je ublažila pritisak na mezarja u Španiji i Evropi, posebno za migrante prve i druge generacije, koji se tražili povratak u domovinu, makar i kao mejtovi.

 

Marokanski emigranti s prebivalištem u Španiji ostaju bez mezara u malim muslimanskim haremima jer je zatvaranje granica zbog pandemije privremeno obustavilo praksu koju su prakticirali godina, da tijela umrlih pošalju na ukop u domovinu.

Maroko je španskim vlastima najavio da će se pobrinuti za ukop u Španiji svojih državljana, posebno onih čije porodice nemaju novaca za dženaze koje u Španiji koštaju do 3.000 eura ili za repatrijaciju tijela. Marokanska je vlada reagirala nakon što su se pojavile brojne glasine o tome kako se tijela preminulih kremiraju, što je u islamu neprihvatljiva praksa. Španska vlada je izjavila kako garantira da će tijela preminulih biti pokopana na prikladan način.

U Španiji postoji ukupno 35 posebno muslimanskih grobalja uz neke parcele koje su za to odredile neke općine posebno. Međutim, to nije dovoljno da zadovolji potrebe muslimanske zajednice koja premašuje dva miliona ljudi. “Problem groblja za muslimane nije nov, ali pogoršao se sada kada je više smrtnih slučajeva i nakon što je obustavljena repatrijacija tijela“, kazao je jedan neimenovani imam španskoj novinskoj agenciji.

Muslimansko mezarje Griñón u Madridu postalo je sada mjesto gdje se ukoipavaju tijela preminulih iz drugih španskih gradova. U Kataloniji su muslimanska groblja na rubu zasićenja, naglasio je Mohamed Alami Susi, predsjednik Udruženja prijatelja marokanskog naroda (Itran), koji se žalio tvrdeći da su narušena prava muslimanske zajednice pred španskom državom.

Repatrijacija tijela bila je mjera koja je ublažila pritisak na mezarja u Španiji i Evropi, posebno za migrante prve i druge generacije, koji se tražili povratak u domovinu, makar i kao mejtovi.

Teško je znati broj tijela koja svakog mjeseca ili svake godine budu vraćena u Maroko, ali na primjer, marokanski konzulat u francuskom Rennesu prima prosječno dvadeset zahtjeva za prijenos tijela svaki mjesec. Postoji više od šezdeset marokanskih konzularnih ureda u Evropi, od kojih je dvanaest u Španiji.

Prednost pokopu na marokanskom tlu objašnjava se kulturološkim, ali i vjerskim razlozima: mnogi vjeruju da će se samo u njihovoj zemlji muslimanski obred gasuljenja i dženaze poštovati onako kako je propisano. Nameću se i drugi ekonomski razlozi. Pogrebni troškovi iznose 3.000 eura, koliko košta prijenos iz Španije ili Francuske u Maroko.

Uobičajena je praksa da nekoliko marokanskih banaka ima “ad hoc” osiguranje – između 30 i 50 eura godišnje – koje pokriva sve troškove transporta tijela. A ako neki iseljenici nisu ugovorili osiguranje, uobičajeno je da džamije skupe dobrovoljne priloge među vjernicima kako bi mogle platiti posljednje putovanje.

Situacija nametnuta koronavirusnom krizom i zatvaranjem marokanskih zračnih i pomorskih granica zbog širenja COVID-a 19, učinila je ukop na evropskim grobljima jedinom mogućom opcijom. Svjesni situacije, Evropsko vijeće marokanskih ulema (sa sjedištem u Bruxellesu), član službenog Višeg vijeća Maroka, uvjerava marokanske iseljenike da razmisle o mogućnosti ukopa svojih rahmetlija na javnim grobljima, na parcelama određenim za muslimane. A kako se ne bi zatvorila vrata isopunjeju želje rahmetlije, Povjerenstvo je pojasnilo da se može ostaviti oporuku da ga se premjesti u rodni kraj kad to okolnosti dopuste.

 

PROČITAJTE I...

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

Hasan El-Basri, r. a., poznati tabi'in, jednu je noć pošao kod svog učenika Habiba Adžemija (habib Adžemij preselio je 130. godine po Hidžri). Po ovom imenu Adžemij vidi se da nije bio Arap. Kada mu je Hasan El-Basri došao, zatekao ga je kako klanja jaciju. Htio je da mu se pridruži u namazu, ali je čuo kako on, umjesto “Elhamdulillah”, uči “Elhemdilillah”. Kaže Hasan El-Basri sam sebi: “Ako mu se pridružim u ovom namazu, propast će mi namaz”, jer pogrešno uči, pa je sam tu noć jaciju klanjao. Posjedio je tu sa svojim učenikom, vratio se kući, klanjao jaciju i legao spavati. Tu noć usnije Gospodara pa ga Hasan El-Basri pita: “Gospodaru, u čemu je Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo?”, a Gospodar mu kaže: “Vidio si Moje zadovoljstvo, ali ga nisi znao cijeniti.” “Kako to, Gospodaru?”, upita Hasan El-Basri, a Gospodar mu odgovori: “Da si klanjao s Habibom, nad tim tvojim postupkom bilo bi Moje zadovoljstvo i taj namaz bio bi bolji od svih namaza koje si do sada klanjao. Ali, ti si u obzir uzeo pravilno izgovaranje harfova, a ne čisti nijet i čisto srce”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!